Prvi episkop šumadijski Srpske pravoslavne crkve, Valerijan Stefanović, koji je u njoj stolovao od 1947 dp 1967 godine, rođeni Lešničanin, Jadranin kao i Vuk Karadžić, Jovan Cvijić,  sveti Stefan tronoški (Jovanović), Anta Bogićević i Mića Popović, bliže je predstavljen Jadranima, njegovim zemljacima, ali i ljudima iz drugih krajeva, sa obje obale Drine, u Biblioteci Vukovog zavičaja kroz promociju knjige „Valerijan Stefanović – vikarni episkop budimljanski i prvi vladika šumadijski“

Ovo, kako je ocijenjeno, nezaboravno kulturno i duhovno saborovanje u tom „hramu kulture“ u središtu Jadra blagoslovili su episkop šabački Jerotej i mitropolit šumadijski Jovan, čiji su sveštenici, uz mnoštvo posjetilaca, bili dio svetkovine.

Ime tog arhijereja, koji je zamonašio patrijarha Germana, upisano je zlatnim imenom u istoriju Srpske pravoslavne crkve, kao velikog duhovnika, misionara vjere naše, rodoljuba, pravdoljuba, stradalnika, ali izbavitelja mnogih Srba tokom rata sa područja takozvane NDH, njihovog dobročinitelja i spasitelja.

 -Njegovo ime, u vrijeme jednopartijskog jednoumalja, bilo je zatamljeno, a za života je pokazao da ima neiscrpnu hrabrost, odlučnost, istrajnost i posvećenost službi rodu i Bogu -rečeno  je na svečanosti priređenoj njemu u čast u Loznici.

 A, nije mu bilo ni lako ni jednostavno od početka djelanja na njivi Gospodnjoj u Šumadiji.

-Hirotonije uvođenja u tron novog episkopa Valerija, 1947. godine, u Sabornom hramu u Kragujevcu, Skojevci (SKOJ -Savez komunističke omladine Jugoslavije) su bacili eksplozivnu napravu koja je trebalo da zaplaši prisutne, jer crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta-rekao je protojerej stavrofor Milić Marković iz Eparhije šumadijske koji je dio uređivačkog tima  koje je iznjedrilo ovo djelo povodom 70 ljeta te stradalničke i slavne eparhije. -I mnogi narod je htio da krene iz crkve i da je napusti, ali je vladika ostao smiren, nije se plašio ni smrti, uz riječi da ono što je ljudima nemoguće, moguće je Bogu.

Prota  Marković, jedan od, danas, najuglednijih i najomiljenijih sveštenika, ne samo u Šumadiji, koji je je i zemljak vladike Valerijana, jer je rođen nedaleko od Lešnice, u Petlovači, u Mačvi, kazao je da  „knjiga o jednom episkopu zapravo jeste knjiga o napredovanju crkvenog života do današnjih dana“, ocjenjujući da ona predstavlja odgovor Eparhije šumadijske, na čelu sa mitropolitom Jovanom, „na priziv obnove Crkve u duhu pravoslavnog bogoslovskog izraza“.

-Trpio je naš vladika velika iskušenja, ali je narod smirivao, pozivao na molitvu i nikoga nije osuđivao, svjedočeći vjeru djelatno i životom“ – poručio je prota Marković, podsjećajući da mu godinama nije bilo dozvoljeno da služi svetu liturgiju van Kragujevca. Značaj ove knjige ogleda se u tome što predstavlja svojevrsnu tapiju za buduće generacije“ jer svjedoči u šta su vladika Valerijan, sveštenstvo i vjerni narod vjerovali svim svojim bićem – da je Crkva predokus Carstva nebeskog i da bez Boga ne možemo ništa činiti. Ova  knjiga je važna za mlade istraživače, teologe i bogoslove, jer pokazuje na koje je načine pravoslavna vjera postala dio identiteta i bića našeg naroda.

Direktorka Biblioteke Vukovog zavičaja i moderator večeri Mirjana Pejak ukazala je na značaj kulture sjećanja, ocjenivši da promocija ima širi društveni smisao. „Ovo je prilika da javnost upozna ličnost čiji značaj nije samo crkveni, već i duboko vezan za život i identitet našeg kraja“, rekla je Pejak.

Promocija je protekla u znaku podsjećanja na ličnosti koje su obilježile duhovnu i istorijsku mapu Podrinja, uz poruku da se sjećanje na njih ne smije svesti na jubileje, već da mora biti trajno ugrađeno u kulturni život zajednice.

Novinar Vladimir Mitrić rekao je da je „ovo veliki dan za Loznicu, jer se ulazi u 50. godinu od upokojenja episkopa Valerijana, rođenog u Lešnici“, podsjećajući da je riječ o jednoj od najznačajnijih ličnosti Srpske pravoslavne crkve sa ovih prostora.

„Prije deset godina bio sam dio ekipe koju su činili predstavnici grada Loznice, na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom Vidojem Petrovićem i Eparhije šabačke na čelu sa vladikom Lavrentijem, njegovim zemjenikom protom Mirkom Vilotićem i tadašnjim glavnim urednikom Glasa Crkve protođakonom dr Ljubomirom Rankovićem kada smo se prvi put ozbiljnije sjetili vladike Valerijana, i tada sam saznao da je upravo on bio prvi episkop šumadijski iz Lešnice“, rekao je Mitrić, dodajući da je njegova veličina dugo ostajala nepoznata čak i u sopstvenom zavičaju.

Podsjetio je da je 2016. godine u Lešnici, u Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, nizom manifestacija obilježeno 40 godina od upokojenja vladike Valerijana, ocjenjujući da „ovaj kraj s pravom može biti ponosan na takvu ličnost“. Domaćin svetkovine u njegovom rodnom mjestu, Lešnici, bio je Vidoje Petrović, takođe Lešničanin, tadašnji gradonačelnik, koji je, kao dječak, bio u crkvi u toj lijepoj varošici kada je u nju posljednji put sa vladikom Jovanom Velimirovićem služio vladika Valerijan, što piše i u knjizi o njemu čiji je autor Ljubomir Ranković, koju je Glas Crkve objavio tim povodom.

Mitrić je istakao da je episkop Valerijan imao izuzetno važnu ulogu i uoči Drugog svjetskog rata. „Uz veliki lični rizik, odlazio je u Zagreb kako bi pomagao srpskim izbjeglicama iz Hrvatske, dovodio ih u Beograd i obezbjeđivao im osnovne uslove za život“, rekao je Mitrić.

Prema njegovim riječima, paradoks je da je vladika Valerijan često bio poznatiji među onima kojima je smetao zbog svog humanitarnog rada nego u sopstvenoj sredini. „Čak i njegovi protivnici svjedoče koliko je bio vezan za svoj narod i koliko je učinio da spase ono što se spasti moglo“, rekao je Mitrić, te zaključio da ovaj kraj ne smije zaboraviti vladiku Valerijana, kao ni druge znamenite ličnosti koje su iz njega potekle.

Prota Marković, koji je, i sam, već ostavio divan pečat u duhovnom životu Šumadije, kao izuzetan teolog, duhovnik, sveštenik, profesor i sugrađanin napomenuo je da se istinito i istorijsko nasljeđe našeg naroda čuva se u crkvi.

-U toj riznici spasenja istorija nije samo opis prošlosti, već je prije svega ona dolazi iz budućnosti i u tom smislu ona se ostvaruje kao istorija spasenja ili crkvena istorija. Briga za ulazak u tu istoriju, staranje za čuvanje, odnosno prepoznavanje znakova vremena prošlih radi budućih, zadatak je nas, pravoslavnih hrišćana koji smo kršteni u ime Hrista koji je alfa i omega i istorije i prostora i vremena. Taj put pretvaranja profane istorije u vječnost jeste prije svega događaj koji se dešava u crkvi na svetoj liturgiji kada mi na svetoj liturgiji prinosimo Bogu hljeb i vino, odnosno prinosimo darove ovoga svijeta, a Gospod nam se daruje kroz pričešće. I u tom smislu onaj prvi koji služi liturgiju, on zna da je liturgija sve ono što imamo dok nam Gospod ne dođe i da mjesto na kome služimo svetu liturgiju jeste sve ono što čuvamo dok u vječnost ne dođemo. Pa zbog toga je bitno da onaj prvi koji služi liturgije na mjestu koje je zauzimao Gospod Isus Hristos na tajnoj večeri i zbog toga za njega kažemo da je ikona Hristova učitelj crkve, i usta crkve na svakom saboru i na svakom sabranju. Evidencija sveštenog služitelja, kao što vidimo ovdje, nije samo dio nekog opšteg državnog popisa, već je to prije svega potvrda, nastavka života, predanje, iskustva jednog crkvenog naroda.

A knjiga o jednom episkopu, rekao je prota, „ona u stvari nam govori o dešavanjima i o napredovanju tog crkvenog života, koje su do danas, to je prostor jedne eparhije, u ovom slučaju šumadinske, odnosno naše pomese crkve, te nam potvrđuje da naša crkva jeste vječni stožer obnove i čuvar vječne istine, da ono što Bog stvara, to ljudi treba da prepoznaju i da ovaj svijet ima cilj ka kome Bog vodi, da sarađuje po mjeri prepoznavanja znakova vremena“.

-Prvi korak doprinosu proslave 70. godišnjice osnivanja šumadinske eparhije, bilo je izdavanje jedne sadržajne i metodološki zaokružene spomenice, i ova spomenica je bogato ilustrovana, potkrepljena činjenicama, i ona nam svjedoči o našem uređivačkom odboru, koji je u stvari bio veliki odziv na priziv obnove Crkve, kao što to priliči pravoslavnom bogoslovskom izrazu ove blagoslovene ideje.

Dakle, to je odziv uređivačkog odbora na čelu sa našim episkopom i zajedno sa svima nama koji smo se odazvali na taj poziv. U tom smislu, ja bih želio, čast mi je da vam se obratim u ime tog uređivačkog odbora, ali svakako i u ime sveštenika, koje je episkop Valerijan rukopoložio, a koje sam ja mnoge od njih poznao. Opravdanost jedne spomenice mjeri se po tome koliko je uspjela da prenese živi lik onoga o kome govori.

I najnovija spomenica našeg episkopa, pored osjećenja i izgradnje mnogih crkava, ona govori o njegovom trudu da izgradi živu Crku Božiju. Dakle, svaki episkop to čini, da izgradi živu Crku Božiju, a to će biti onaj hram na nebu o kome se govori i o Svetom pismu i o kome govore sveti oci. On je mlade bogoslove koji su mi to svjedočili uvodio ne samo u klir, u oltarsko sveštenstvo. On je njih uvodio u Crku. Iako su oni i prije toga odlazili na svete liturgije, postili i pričašćivali se, on im je pokazao da je ono što su čitali prava istina, to je da je Crkva predukus Carstva Božnika. I 50 godina njihovog služenja jeste njihovo svjedočanstvo da su oni tada doživljavali Crku samo onako kako ih je on naučio. Dakle, ono što su dobili na rukopoloženju, to su zadržali u sve vrijeme njihove svešteničke službe. U našoj parohijskoj liturgijskoj zajednici postoje savremenici episkopa Valerijana, koji se uvijek rado sjećaju suseta sa njim.

I bez obzira koliko sad su oni svjesni da je to nama poznato, sveštenicima, oni ne mogu da ne podijele radost podsjećanja na susret sa onim koji je tako dubok i snažan utisak ostavio na njih. Ono što je najinteresantnije tu, ne zna se kome je draže da to ponovo čuje, da li onima koji pričaju ili onome koji sluša, jer izvjesno je da važnijeg susreta u svom životu nisu njima. Ako je Carstvo Božje, kao što nas uči najsvetija knjiga, mir i radost u Duhu Svetome, susret sa Gospodom i sa svima svetima koji su njega proslavili, to mora biti susret i sa onim zbog koga je ova knjiga napisana.

Sa onim zbog koga je ovaj naš mali trud na spasenje susret sa onim koji je voleo ljudi. Ono što je krasilo vladika Valerijana svakako i jesu najvažnije dvije stvari. To je ljubav i molitva. Ljubav je dosezanje istine našeg postojanja i ona se sve više, sve više ima što je u njemu. A što se više među ljudima dijeli. Pa zbog toga sveti apostol Pavle kaže, govori o tri najveće brojine vjera, ljubav i nada, ali samo će ljubav ostati u Carstvu Božijem, jer kako kaže apostol, u šta ćemo vjerovati ako budemo gledali Hrista licem k licu i u čemu ćemo se nadati ako dobijemo ispunjeno ono što smo želeli.

Po svjedočanstvu tih sveštenika što su već moji prethodnici govorili, bilo je to veoma teško. Ali Vladika Valerijan je bio tako inteligentan, tako smiren, tako omolitvobljen čovjek koji je mogao da posvjedoči vjeru na pravi način, pa kaže kada se održava Sveti arhijereski sabor, onog momenta kada patriarh German pozove u svoju kancelariju episkopa Valerijana Sabor je završio. Dakle, njegove odluke nisu bile pravne prirode, već duhovnog autoriteta.

ISTOK