Po zakonu, nastava u osnovnom vaspitanju i obrazovanju u Srpskoj izvodi se na službenim jezicima konstitutivnih naroda, uz korišćenje oba pisma – ćirilice i latinice, dok se jezik i kultura nacionalnih manjina izučavaju u okviru fakultativne nastave.
Od ukupno 5 303 osnovca istočne Hercegovine, 4 703 učenika su srpske nacionalnosti. Među ostalim učenicima, njih 577 je neopredijeljeno, odnosno nedefinisanog nacionalnog statusa, dok svega sedam učenika izjašnjava pripadnost nekoj od nacionalnih manjina.
Prema podacima koje smo dobili iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, među učenicima pripadnicima nacionalnih manjina, u istočnoj Hercegovini po dva učenika su romske i mađarske nacionalnosti, dok je po jedan učenik češke, ruske i albanske nacionalnosti.
Svi oni pohađaju nastavu na srpskom jeziku. Fakultativna nastava, u tekućoj školskoj godini, nije organizovana u hercegovačkim školama.
„Fakultativnoj nastavi, ona je u tekućoj školskoj godini organizovana u ukupno tri škola, i to u Osnovnoj školi “Ćirilo i Metodije” Trnopolje – Prijedor, gdje sedam učenika fakultativno izučava ukrajinski jezik, u Osnovnoj školi “Branko Ćopić” Prnjavor, gdje takođe sedam učenika fakultativno izučava ukrajinski jezik, i u Osnovnoj školi “Petar Кočić” Šibovska – Prnjavor, gdje osam učenika fakultativno izučava italijanski jezik“, rečeno nam je iz Ministarstva prosvjete i kulture Srpske.
U područjima kojima ima potrebe i zahtjeva, propisano je da se nastava na jeziku nacionalnih manjina izvodi dva časa sedmično, prema nastavnom planom i programom za osnovno vaspitanje i obrazovanje.
“Jezik kojim govori mama”
Povodom 21. februara koji se obilježava kao Svjetski dan maternjeg jezika pitali smo nekoliko osnovaca nižih razreda šta je to maternji jezik.
Dobili smo stidljive i slične odgovore da je to jezik kojim mama priča, da je to njihov jezik, dok je bilo i onih malih sugrađana koji nisu znali šta je maternji jezik, ali su nam rekli da oni pričaju srpskim jezikom.
21. februar – Datum nije slučajno izabran
U čitavom svijetu 21. februar obilježava se kao Svjetski dan maternjeg jezika.
Zanimljivo je da datum nije slučajno izabran, te da iza toga, prema istorijskim podacima, stoji zanimljiva priča. Naime, 21. februara 1952. godine pakistanska vlada uvela je urdu kao jedini službeni jezik. Taj jezik je bio maternji za samo tri odsto stanovnika. Ljudi koji su imali druge maternje jezike, prije svega bengalski, izašli su na ulice. U Daki – danas glavnom gradu Bangladeša – intervenisala je policija, a bilo je mrtvih.
Tadašnji Istočni Pakistan 1971. je proglasio nezavisnost. U novoosnovanoj zemlji Bangladeš, bengalski je postao zvaničan jezik. Upravo je Bangladeš 1999. podnio zahtjev da se 21. februar proglasi Međunarodnim danom maternjeg jezika. Taj zahtev je Unesko i prihvatio i ustanovio 21. februar kao dan koji se u cijelom svijetu obilježava sa ciljem da se promovišu jezičke i kulturne različitosti i da se adekvatno proslave svi jezici svijeta.
Unesko ukazuje da je jezička raznolikost sve ugroženija i da više od 40 procenata svjetskog stanovništva nema pristup obrazovanju na jeziku koji govori ili razumije.
Među ugroženim jezicima, po mišljenju stručnjaka, nalazi se i srpski jezik.
“Volite srpski jezik svakog dana pomalo. Srpski jezik nema nikog drugog osim nas”, govorio je Duško Radović.
