U BIBLIOTECI VUKOVOG ZAVIČAJA PREDSTAVLjENA KNjIGA „VITEZOVI KARAĐORĐEVE ZVEZDE JVuO 1941-1945“: SLIJEDILI SLAVNE PRETKE PO DJELIMA I UZDARJIMA

A, Vukov kraj je, kako je rekla Mirjana Pejak, direktorka Biblioteke Vukovog zavičaja, je prava adresa za promociju, „jer su među odlikovanim onim, poput potpukovnika  Veseline Misite, koji je, sa saborcima iz Jadra iz drugih delova Srbije, oslobodio Loznicu 31. avgusta 1941. godine, kada je postala prvi oslobođeni grad, od fašista, u tada porobljenoj Evropi“.

-Slijedili su, tako, svoje slavne pretke, pored ostalog, one sa Cera, čija je pobjeda bila prva saveznička pobjeda u Prvom svjetskom ratu u čiju su slavu, tada, zvona crkve Notr Dam zvonila neprestano 24 časa -rekla je Pejakova.

-Nedopustivo je da se istorija skriva. O njoj možemo da govorimo, da se slažemo ili ne slažemo, ali ne smijemo da je skrivamo.I zato je ovo veliki prilog osvetljavanju skrivene istorije.

 Autor Dejan Đerić, koji je u knjizi sabrao najbolje među najboljima iz svih dijelova Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, čitaoce je upoznao i sa potpukovnikom Misitom i odlikovanim iz Jadra.Tu su, uz Misitino, i imena braće, inače kapetana Dragutina u Dušana Jeremića iz Tekeriša, rezervnog kapeta arhimandrita Georgija Bojića,pukovnika Dragoslava Račića, kapetana Tihomora Dejanovića, redova omladinca Čedomira Terzića, kaplara Milorada Lj. Tomića.

Autor Đerić je ukazao da niko od odlikovanih nije, u ratnog vihoru, fizički dobio Karađorđevo uzdarje, ali da su, srećom, ostala dokumenta koja o tome svjedoče i koja su, sada, ugledala svjetlost dana. Đerićeva istraživanja i prikupljanja građe, kako je posvjedočio, trajala su oko 10 godina, a drugog autora, Nedeljkovića, od 1990. godine.Knjigu su pisali pet i po godina.

-Ovo je djelo, gdje su sabrani najbolji među najboljima, sami div junaci našeg roda, kojima je rodoljublje teklo kroz vene, kao i njihovim precima, ali i potomcima, od rođenja, najbolje je uzdarje -kazao je akademik Dragoljub Drago Mirković.

-Ne treba da se ističe važnost kulture sjećanja. Mi smo slobodarski narod i treba da se sjećamo i da slavimo sve naše junake, da se borimo da sve što je skriveno bude i otkriveno na način kako čine autori ovog sjajnog i obimnog djela.

 -U Arhivu Vojne komande došao sam do detaljnih i netaknutih dokumenata, koji su  bili decenijama  u prašini -knjige odlikovanih i unaprijeđenih u kojima su ispisana imena 10 000 odlikovanih  najistaknutiih pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini -kaže autor Đerić.

-Želio sam da njihova djela osvijetlimo kao dokazane borce za otadžbinu svoj rod, vjeru i krunu, a onda sam odlučio da krenem od onih koji su odlikovani najvećih odličjem. A, ima li većeg od onog koje nosi ime vožda Karađorđa. Željeli smo da  stavimo u isti ravan borce sa Cera, Kolubare, Mačkovog kamena, Solunskog fronta i Kajmačalana i one koji su ovdje 1941 dočekali najelitnije nemačke jedinice. Željeli smo da o njima  istorija piše i, evo, to se, Bogu hvala, dogodilo. Bili su šturi podaci, pa smo uspostavili mreža ljudi koji su se trudili da se piše o njima šire. I naša mreža je, zaista, bila sjajna širom Srbije, Crne Gore i Republike Srpske.Na našu radost, pored ostalog, Eparhija zviorničko tuzlanska SPC „digla se na noge“ da prikupimo što više podataka. U Srbiji je bilo lakše, jer nisu devedesetih stradale mnoge arhive, među kojima i lične, dobro sačuvane, a svjedočili su nam i nadgrobni spomenici.

U recenziji o ovom djelu, koje je obima tri doktorske disertacije, general Milosav Simović, proslavljeni junak i višegodišnji komandant Kompene vojske Vojske Srbije je, pored ostalog, zapisao: –

-Čitajući njihove biografije, svaki čitalac će saznati da su dobitnici tog časnog odličja bili zaslužni i najzaslužniji za dostojno vojnikovanje i vojevanje prije i tokom Drugog svjetskog rata .

 Akademik Matija Bećković napisao je u recenziji da je knjiga Dejana Đerića i Zorana Nedeljkovića Vitezovi Karađorđeve zvezde JVuO 1941–1945  Titanik koji su svojim višegodišnjim trudom iznijeeli suncu na vidjelo poslije osamdeset godina i tu našli sve živo što je u njemu bilo.

 -Sudbina velikog broja posthumno odlikovanih Karađorđevom zvezdom, palih na oltaru otadžbine u borbi protiv okupatora, najbolji je pokazatelj saradnje đenerala Mihailovića i JVuO sa okupatorom. Ako se Karađorđeva zvezda dodijeljivala za „podvige koji su imali presudan značaj za ishod bitke pod vrlo teškim prilikama”, onda su je više nego zaslužili i autori ove knjige u današnjoj bici za pamćenje -ocenio je Bećković.

Promociji u Loznici, koja je bila odlično posjećenja, posebnu emociju je dalo prisustvo, ali i reči zahvalnosti autoru Branislave Branke Ilić, djevojačko Sokić, čuvene lozničke glumice i kulturne poslenice, jedne od najomiljenih Lozničanki, čiji je otac Vidoje Sokić, rođen u selu Tripkova, u Užičkom kraju,1907 godine, jedan od odlikovanih Karađorđevom zvezdom. Rat ga je zatekao u Valjevskoj Kamenici, gdje se oženio sa meštankom Verom Vučićević, sestrom podnarednika Slobodana Vučićevića, koji je, tokom rata, dobio dvije medalje za hrabrost.Tokom borbi na Kopaoniku narednik Vidoje je teško ranjen do te mjere da su mu ispala creva.

 -Posljednje što je uspio da kaže je da kaže, prije nego što je izdahnuo, je da se ostali povuku, a njega ostave -svjedočili su preživjeli pripadnici 3. jurišnog korpusa , četvrte grupe jurišnih korpusa.

Vidoje je posthumno odlikovan, a njegova kćerka je, kao posmrče, kako ona kaže, rođena posle njegovog upokojenja. Ponosna na oca, dala je je,kako je rekao Đerić, dragocjen doprinos osvijetljanju tog djela naše slavne prošlosti.Učesnici promocije su, velikim aplauzom, pozdravili Branislavu, a mnogi nisu ni znali da je kćerka junaka, nosioca Karađorđeve zvezde.

Sjetila se, da je, u školi, učiteljica znala da kaže da ustanu deca palih boraca i da je ustalo njih šestoro, ali joj je učiteljica rekla: -Sine, ti sjedi!

-Kad sam došla kući, odmah sam pitala majku, pa zar tata nije pao u borbi -rekla je Branislava. -U našoj kući se o tome ćutalo. Zna se i zašto. Ali, naša kuća je, slavila svoju krsnu slavu, kao što je slavim i ja, praznovali smo sve praznike, išli u crkvu, kao i sada, i niko nam ništa nije branio, kako neki, danas, znaju da kažu, čini mi se, samo kao izgovor. Ponosim se mojim ocem i njegovom familijom, kao i majčinom, ali i Ilićima.

u koje sam se udala.I, kao što od mojih Valjevaca nisam imala nikakvih neprijatnosti, tako ni od, takođe, mojih Lozničana nikad nije bilo.

Novinar Vladimir Mitrić rekao je da se, Bogu hvala, otkriva sve skrineno, pa principu one izreke : -Zarekla se zemlja raju da se sve tajne znaju“.

-Autor je kazao da fizički nisu uručena odlikovanja ovim slavnim junacima, ali je ova knjiga njihova spomenica, gdje se divno predstavljeni i sabrani za sva vremena -rekao je Mitrić, izražavajući zahvalnost i divljenje autorima.

-Ovde je sve precizno, jasno i tačno navedeno uz sjajne fotografije, koje, na najbolji način, demantuju  lažne predstave o Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini i njenom komandantu đeneralu Mihailoviću, učesniku pet ratova, pre nego što je došao na čelo JvuO.I, divno je što knjiga ima lepu i duhovnu crtu.Kako i ne bi imala kada su među  herojima i takvi kao što je bio arhimandrit Georgije Bojić, rođeni Sremac, starješina Manastira Tronoša, kod Loznice, koji je bio jedan od ključnih učesnika u borbama za oslobođenje Loznice, ali i mnogim drugim, kog su komunističke vlasti osudile na smrt streljanjem, mada za njegove zločine nikad nisu imale nijedan dokaz niti svjedočenje, bez obzira na jezive okolnosti u kojima se odvijalo suđenje u Vukovom domu kulture u Loznici.

Mitrić je istakao da je iguman Bojić, posle steljanja u Šapcu, sahranjen na Donjošoranskom groblju, ali kad je Brozova OZNA saznala da mu je grob osvanuo preplavljen cvijećem, odlučili su, odmah, da ga iskopaju i, do danas, ne zna mu se za grob, kao što se ne zna ni za grob njegovog komandanta Mihailovića.

-A, tronoškog igumana Stefana Jovanovića, 1799. godine, Turci su u Zvorniku, otrovali, ali su dozvolili da bude sahranjen na groblju u Srpskoj varoši i da se, potom, njegovi zemni ostaci prenesu u manastir Tronošu  kraj koje počiva -rekao je Mitrić, ističući da to „mnogo govori“, kao i da su autori stvorili delo koje svetli istinom, što je Isusov put, a oni koji su je skrivali pripadali su svetu koji se Boga odrekao, „a kako je pisao Dostojevski, ako nema Boga, onda je sve dozvoljeno“.

ISTOK