Teodor Trifunović čuva uspomenu na pjesnika: Smrt ga je uhvatila kao dječak leptira

– Gotovo niko u ovom kraju sa toliko ljubavi i entuzijazma ne čuva i ne pronosi uspomenu na pjesnika Branka Radičevića, kao profesor Teodor Trifunović iz Broda.

On svake godine učestvuje u obilježavanju godišnjice Brankovog rođenja (28. mart) u susjednom Slavonskom Brodu.

Napisao je mnoge tekstove, književne komentare, riječima naslikao čudesan portret vječno mladog pjesnika i rodoljuba.

Na pokretnoj traci vremena, kaže profesor Trifunović, ove godine obilježavamo 201 godinu od rođenja Branka Radičevića, 172 godine od njegove smrti i 142 godine od prenosa  pjesnikovog tijela iz Beča na Stražilovo.

„Svako od nas u dubini duše nosi sopstveni doživljaj Brankove lirike. Branko je u našoj uspomeni pjesnik osuđen na kratak život,  kojem se do zadnjeg daha radovao. Branko, kao vječno mlad, kao proljeće koje nije do kraja procvjetalo, jeste najveći srpski romantičarski  lirik“, kazao nam je profesor Teodor Trifunović, rođak još jednog velikana pjesničke riječi Duška Trifunovića, dobitnika Brankove nagrade.

Čudotvorac poetike koja ni poslije dva vijeka nije izgubila svježinu i značaj u srpskoj lirici, prepoznao je i u stih, kao epitaf, pretvorio svoje fizičko skončanje u 29. godini.

Profesor Trifunović kaže da je Branko volio sunce, šetnje, pjevanje u crkvi…

„Često je pominjao putovanja, sanjao da u Italiji uči slikanje, prizivao Afriku, maštao o plovidbi po  Nilu… Želio je otići na Kosovo i, po ugledu na Homera, napisati ep. Ništa mu se od toga u dramatično kratkom vijeku nije ostvarilo.“

Od 1841. do 1843. godine Branko boravi u Temišvaru,  gdje njegov otac službuje na željeznici.

Tu je izučio više razrede gimnazije. Na očev prijedlog, 1843. odlazi u Beč, nevoljno upisuje prava koja mu se „baš mrzovoljnim čine“. Brat Stevan, student prava, ostaje s ocem u Temišvaru, a  dvije godine  kasnije, u 20. godini, umire od tuberkuloze, što je treća prerana smrt u porodici, nakon Brankove majke i sestre Amalije, koja je umrla u drugoj godini.

„U slovenskom bečkom predgrađu Landštrase Branko će sirotovati, nekad poderanih đonova, u kaputu izlizanih laktova. Želja mu je bila slikarstvo, ali nije bila prilika da ostvari taj san. Kasnije, bolestan od tuberkuloze, dobivši stipendiju kneza Mihaila, tri godine pred smrt,  upisuje medicinu misleći da će sam sebe izliječiti“, riječi su profesora Trifunovića. Godine 1848, osluškujući dolazak revolucije, Branko iz Beča, preko Zagreba, stiže u Brod i Vukovar, a potom u Srem, posjećuje Karlovce, Rumu i Mitrovicu. Živio je u raznim mjestima u Sremu. Pošto je svoje međunarodno ime Aleksije promijenio u Branko, on i po odijevanju želi da bude „narodni čovek“ sa turskog Balkana. Tu činjenicu naš sagovornik objašnjava na sljedeći način.

„Branko je gotovo plemićkog obrazovanja i životnog uvjerenja, ali i otvorenog duha i velike ljubavi prema svom narodu.  Slava koju su mu donijele prve pjesme bila je velika i u Kneževini Srbiji, u koju je nekoliko puta dolazio. U strahu da njegovo prisustvo ne izazove nemire među velikoškolskom omladinom, vlasti su ga saslušavale i protjerale iz Beograda. U biblioteci, tada konzervativne Matice srpske njegova knjiga pjesama nije imala mjesta 11 godina.“

Kada je revolucionarne 1848.  došao iz Beča među svoje u Srem, već je u njemu milila tuberkuloza. Vrativši se u Beč 1849. upisao je studije medicine, ali je nastavio pisanje.

Tri godine kasnije (1851) objavio je drugu zbirku pjesama. Time je još više utvrdio svoju pjesničku veličinu, smatra profesor Trifunović.

On kaže da je Branko prvi autentični pjesnik srpskog 19. vijeka, epohe romantizma, prvenac po lirici narodnog i čovječnog duha. U njegovo vrijeme, čitaoci i afirmisani pjesnici njegovog doba, različito su Branka doživljavali, od oduševljenog Đure Daničića do nepovjerljivog Svetozara Miletića.

„On je veliki početak naše poezije, ne u jednom, nego u više pravaca i zato imamo stalno vraćanje Branku kao nepresušnom vrelu. Mlada, svježa i topla poezija Branka Radičevića imala je dah mladosti i proljeća“, zaključuje profesor Trifunović, čija teorija o pjesniku čije djelo i život godinama izučava, ostavlja kod čitaoca jedinstvenu lirsku sliku. U toj slici neizostavna je Brankova ljubav prema Vilhelmini – Mini, kćerki Vuka Karadžića.

„Legenda o ljubavi  Branka Radičevića i Vukove kćerke Vilhelmine Mine Karadžić (1828-1894), slikarke, pjesnikinje  i prevodioca, prati kao sjenka cijeli Brankov opus, ali i život. U njegovim pjesmama osjeća se Minin duh. Isključivo njoj posvetio je pjesmu ‘Pjevam danju, pjevam noću’. Mina je bila zvijezda bečkog društvenog života, izuzetno obrazovana, imućna, uspješna slikarka, a Branko siromašni student sa teretom teške bolesti.“

Ovu pjesmu Branko je napisao na Badnje veče 1849. u Vukovoj kući,  kada je on gostio svoje znance i prijatelje.

Jedan od tih donio je Mini na dar knjižicu-spomenaricu. Mina je od prisutnih zatražila da ponešto upišu, a Branko je, smjesta napisao antologijsku pjesmu.

Melodičnost  Brankovih stihova je tako velika da je čitalac u iskušenju da ih zapjeva, smatra profesor Trifunović, rekavši da nije slučajnost što je gotovo trećina njegovih pjesama stavljena u note i što je on najpjevaniji srpski pjesnik. I danas su poznate njegove pjesme „Nikad nije vito tvoje tijelo“,  „Ao, nono bijela“,  „Jadna draga“, „Djevojka na studencu“, „Sunce žeže zapara je ljuta“,  „Oj, jesenjske duge noći“,  „Kad bi ove ruže male“,  „Gde si, dušo, gde si rano“…  Preminuo je 1. jula 1853. u bečkoj bolnici.

Profesor Teodor Trifunović sabrao je mnoge izvore o Brankovoj smrti i zapisao:

„Upokoјio se suviše mlad, suviše gladan, imao je tek 29. godina i tri mjeseca, u bijedi i sirotinji, kao jedva poznati pjesnik svoga vremena. Smrt ga je uhvatila kao dječak leptira. Na bečko groblje Svetog Marka ispratilo ga je samo nekoliko zbunjenih Srba studenata, potrpanih u fijakere koji su brzo išli kroz Beč po kišnom julskom danu. O svom trošku, prenijele su tadašnje novine, sahranio ga je Knjaz Mihailo. Vuk i Mina  nisu bili na sahrani, bili  su izvan Beča. Brankov otac, u dalekom Temišvaru, takođe nije stigao na sahranu, tek  u jesen posjetio je grob i postavio skromni spomenik.“

Ideju o prenosu tijela Branka Radičevića iz tuđine na Stražilovo pokrenuo je 1877. godine novosadski izdavač Stevan Popović. Jovan Jovanović Zmaj, pjesmom „Brankova želja“ takođe je podstakao Srbe na ispunjenje zavjeta.

„Tuđa raka ledena je raka,

Tuđa zemlja nikad nije laka,

U tuđini mučno li se leška,

Tuđina je i mrtvacu teška…“

U nizu gradova, pa tako i u Slavonskom Brodu, upriličene su priredbe i sijela da se sakupi novac za prenos pjesnika iz Beča. Ekshumaciji je 8. jula 1883. prisustvovao lično Zmaj Jova, Ljuba Nenadović, pet članova karlovačkog odbora i drugi. Mina i Vuk  nisu se odazvali pozivu. Branko, do Novog Sada preko Pešte vozom, dalje do Karlovaca, niz voljeni Dunav, doplovio je 10. jula 1883. godine putničkom lađicom „Nimfa“. Istog dana, popodne, sahranjen je na svome „rajskom“ Stražilovu. Iz Amerike, na ispraćaj došao je naučnik Mihajlo Pupin sa delegacijom Pančeva.

Dvije godine kasnije, 1885. podignut je piramidalni spomenik (obelisk) na Stražilovu, kojeg je konstruisao Svetozar Ivačković, beogradski arhitekta, rodom  iz Banata. Radove je izveo Petar Kitizi, kamenorezac. Dva donja stepenika sačinjena su od topčiderskog kamena, a treći od kamenih kocaka s Fruške gore, Dinare, Kleka, Lovćena, Plješevice, Vršačkog brijega, Velebita i Avale. Ispod znaka krsta  uklesano je: „Branku srpski narod“ i epitaf „Mnogo hteo, mnogo započeo, čas umrli njega je pomeo!“

Rođen u Slavonskom Brodu

Branko Radičević rođen je u Slavonskom Brodu uoči Svetog Aleksija, 28. marta 1824. godine, od roditelja Teodora i Ruže Radičević. Sutradan, na krštenju, u crkvi Svetog Georgija, daju mu grčko ime Aleksije koje će kasnije, uoči 1847. u Beču,  pred izlazak  prve knjige pjesama, prevesti u narodno, srpsko – Branko. Zvali su ga i Aleksa, ali i Aco odmila. Saborna crkva Svetog Georgija u kojoj je kršten Branko Radičević nalazila se u blizini bolnice  u Slavonskom Brodu. Radičevići, potom, napuštaju Brod, kada je Branko imao četiri godine, i odlaze u Zemun 3. maja 1828. godine, a zatim u Banat.

Svečanost u Slavonskom Brodu

U organizaciji županijskog i gradskog Vijeća srpske nacionalne manjine, „Prosvjete“ i SKD-a „Branko Radičević“, u Slavonskom Brodu je, 27. marta ove godine, obilježena 201. godišnjica rođenja velikog srpskog pjesnika Branka Radičevića. Okupljenima ispred spomen-obilježja u porti crkve Svetog Georgija, u ime Srpskog kulturnog društva „Branko Radičević“ obratio se predsjednik Đorđe Rakić rekavši da je Branko „jakim svjetlom obasjao sve o čemu je pjevao“.  Do početka prošlog rata, u rodnom gradu imao je svoju ulicu, školu i dva spomen-obilježja, na rodnoj kući i na Mašinskom fakultetu. Sve je nestalo, osim jedne spomen-ploče koja je sačuvana u depou gradskog muzeja. Vijeće srpske nacionalne manjine grada Slavonskog Broda, u saradnji sa crkvenom opštinom i blagoslovom vladike slavonskog Jovana, u crkvenoj porti, u maju 2018. godine, postavilo je sačuvano spomen-obilježje.

Nezavisne