Tatatatira: Prije 47 godina emitovana prva epizoda “Kockice”

Tatatatira: Prije 47 godina emitovana prva epizoda “Kockice”

Od čega se sastoji djetinjstvo? Između ostalog, od niza pitanja koja djeca postavljaju odraslima. A emisija “Kocka, kocka, kockica” bila je i ostala taj “odrasli” koji preko malih ekrana nudi odgovore na razna pitanja koja samo djeca mogu da postave, pitanja koja su odrasli zaboravili.

A prva epizoda kultne televizijske serije za djecu “Kocka, kocka, kockica” emitovana je prvi put prije 47 godina – tačnije 27. novembra 1974. godine, na nekadašnjoj Televiziji Beograd, a postala je i ostala kultna i neprevaziđena dječja emisija tog formata.

Glavnu riječ vodio je glumac Branko Milićević, ali su junaci bili – djeca. “Tatatatira”, glasio je čuveni poklič Branka Kockice, koji bi tako objavio polazak svojim malim drugarima na neku lokaciju snimanja, a taj izraz živi do danas.

– Dogodi se da čovjek u nevrijeme, u deset sati pre podne, u subotu, uključi televizor, nadajući se da će možda umjesto dosadne jesenje kiše koju vidi kroz prozor na ekranu ugledati makar sneg, pa neočekivano naleti na zanimljivu, privlačnu i vješto sačinjenu emisiju školskog programa “Kocka, kocka, kockica”. Osim što uz zabavu podučava najmlađe, ta emisija ima i vrlinu da daje maha dječjoj mašti. Nema sipanja znanja u glavu djevojčica i dječaka, već se zajedno s njima otkrivaju nove istine. Može se pretpostaviti da tu ima i režije pojedinih situacija ili pitanja koja mališani postavljaju. Ali to se zaista može samo pretpostaviti, ne i osjetiti. Po neposrednosti, po jednostavnosti, po tome što su i odrasli mogli da je gledaju sa uživanjem, “Kockica” se može porediti sa onim programima zbog kojih su emisije namijenjene djeci nekad bile svrstavane među najuspjelije programe naše televizije – pisala je beogradska štampa nakon predstavljanja serijala.

Serijal je prije 47 godina počeo s emitovanjem, a nastao je tako što je redakcija obrazovnog programa medijskog servisa 1972. godine započela istraživanja u vrtićima, razgovarajući s vaspitačima i djecom, da bi došlo do prave formule za dječiju seriju. Koncept prve epizode pripreman je godinu dana.

Emisiju obrazovno-zabavnog karaktera gledali su svi – od djece, preko roditelja, do baka i deka. Produkcija je bila ozbiljna, 12 stručnih ljudi radilo je na svakoj emisiji, a ako bi tema bila neka stručna, poput fizike, hemije, matematike… za scenario te epizode bili su, kao saradnici, angažovani stručni ljudi iz tih oblasti.

“Kockicu” su, na Milićevićevu ideju, stvorili urednik Školskog programa Radio-televizije Beograd Ljubiša Bogićević i dramaturg i profesor na Akademiji za pozorišnu umjetnost, koji je bio reditelj i scenarista, Ljubiša Đokić, da bi nakon desete epizode urednica bila Biserka Pejović.

Pažljivo su birane teme i to u dogovoru sa psiholozima koji su osluškivali glas djece i njihova pitanja, i na osnovu toga su i pravljeni scenariji za epizode. Vodilo se računa o svemu – o temama za djecu predškolskog uzrasta, o dječjem žargonu, pratile su se promjene i trendovi, a razbijani su i brojni tabui.

Već nakon prvih epizoda djeca koja su učestvovala u realizaciji serijala pokazala su da ne postoji striktan put kojim bi ovaj serijal išao i da u njega treba unijeti neposrednu dječju radoznalost kojoj se odgovara na sva pitanja neposredno kako bi djeca prihvatila objašnjenja kao dio svog sopstvenog otkrića. To je učinilo da ovaj serijal ima duh improvizacije, a u tome je glavnu ulogu odigrao Branko Kockica. Kao vrstan i spretan kočijaš sa kočijama punim djece, prelazio je duge puteve…

Branko Kockica učio je djecu zašto je važno da se svakog dana peru zubi, da treba prati ruke, zašto je važan sport, kako treba pravilno da idu ulicom, da se ne izlažu opasnostima, zašto nije dobro lagati.

U rad sa djecom glumac Milićević ušao je nakon uloga u filmovima “Uzrok smrti ne pominjati”, “Užička republika”, “Sarajevski atentat” i “Masmediologija na Balkanu”. Uhvatio se ukoštac sa publikom koja je sa jedne strane najdragocjenija, a sa druge strane vrlo zahtjevna – odnosno ona koja ne priznaje i ne prihvata foliranje. I uspio je.

– Ja nisam htio da budem dječji glumac, ali sam to jednostavno otkrio. I srećan sam zbog toga, jer ja prema djeci imam neizmjerno obožavanje – rekao je Milićević svojevremeno.

Ono što je Branka Kockicu učinilo omiljenim likom među djecom jeste njegova neposrednost u odnosu sa njima, ali i to što im se obraćao kao odraslim ljudima. Nije im tepao, već im je na jednostavan, zabavan, ali i ozbiljan način otkrivao podatke iz raznih oblasti života.

U sjećanju su starijim generacijama ostale mnoge epizode “Kockice”, a jedna od najupečatljivijih je ona iz 1984. godine, sedam godina prije početka raspada bivše Jugoslavije, kada je djeci, odjevenoj u nošnje bivših jugoslovenskih republika, objašnjavao zašto je važno da se sve republike drže zajedno.

– Drugari, mi smo mala, siromašna zemlja, moramo biti zajedno, jer neka jaka, ekonomski silna zemlja može da nas pregazi, da nas zgromi, da nas slomi… Ako se sve naše republike čvrsto zajedno, ako se svi mi držimo jedan uz drugoga, ako se pomažemo, onda smo jaki, onda smo čvrsti, nesalomivi – rekao je okupljenim klincima.

Postojale su u vrijeme snimanja serijala, a i danas postoje razne negativne priče o Branku Milićeviću. Jedna od njih je da uopšte nije volio djecu, a on je na ovu temu svojevremeni rekao: “Čuo sam za te priče i dugo vremena sam se nervirao zbog toga, a onda sam shvatio u čemu je ‘caka’. Zapravo, sve je krenulo od slučajnih prolaznika koji su se zaticali na raznim mjestima dok smo snimali ‘Kockicu’. Dešavalo da natrče baš u trenutku kada smo se spremali da snimimo neki kadar, a kako to obično biva, uvek bi se našao neki od klinaca kojem nešto nije po volji. I onda ja tu zaurlam na njih, ali je to dranje bilo više ‘u drugarskom smislu’. Ono, kao ja sam sad njihov ‘šef bande’ i onda niko nije dobar, treba da vičem na njega i lupam mu čvrge.”

Dalje je objasnio da je, osim slučajnih prolaznika, bilo i vaspitača u vrtićima u kojima su emisije snimane koji nisu blagonaklono gledali na njegov rad – “iz prostog razloga što sve vrijeme ne sede na snimanju, već se smucaju lijevo-desno, pa se baš zateknu u susjednoj sobi kad ja vičem na decu, a dešavalo se da nekad ne primim neko njihovo dijete na snimanje, pa im i tako malo stanem na žulj, ili da mi oni nešto predlože, a ja ih ne “šljivim”. I tako je to krenulo. Bilo je i plakanja, kukanja, telefonskih poziva, pogotovo od strane majki. Očevi to nisu radili, ali majke su intervenisale.”

Serijal je emitovan od 1974. do 1993. godine i ponovo kratko 2005. godine, ukupno je snimljeno više od 250 epizoda, a javnost nije bila blagonaklona ni prema Milićevićevim riječima kojima je opisao zašto ponovno ne bi radio serijal koji ga je proslavio.

– Nikada više ne bih radio tu emisiju. To je naporno, a ja sam star. Mislim da djeca ništa ne gube zbog činjenice da televizije više ne emituju emisije poput onih koje sam stvarao. Ovi što su kao mali gledali emisiju sada su veliki, a među njima ima mnogo đubradi – kazao je tada glumac.

Bilo kako bilo, Milićević će ostati upamćen kao čovjek uz kojeg su stasavale genaracije, a “Kocka, kocka, kockica” i danas stoji kao vrhunac jugoslovenskog dječjeg programa.

O Branku Milićeviću

Branko Milićević rođen je 3. aprila 1946. godine u Beogradu. Neko vrijeme živio je u Pančevu, Zrenjaninu i Novom Sadu, ali se vratio u Beograd na studije. Završio je studije glume, a drugi, jezički fakultet je napustio.

Tokom života ipak se potrudio da dobro nauči jezike, ali i neke zanate koji su ga privlačili, a u isto vrijeme bili su od koristi u njegovom svestranom interesovanju i radu. Naučio je da svira poneki instrument, proučavao je dramaturgiju, a to interesovanje našlo je primjenu u pozorišnim predstavama koje je režirao ili pisao scenarije, u kojima je glumio…

Već sa 17 godina počeo je da igra u Zrenjaninskom pozorištu. Ostvario se kao glumac u mnogobrojnim filmskim ulogama – glumio je u dvadesetak filmova, a onda se desila “Kockica”. Popularnost serijala učinila je da ga većina ljudi zove Branko Kockica, a u ovom serijalu pokazao je da u sebi nosi specifično, veoma teško umijeće uspostavljanja komunikacije sa djecom.

Taj dar iskoristiće i u osnivanju Dječjeg pozorišta “Puž”, prvo kao putujućeg pozorišta za djecu, a kasnije kao pravog pozorišta sa sjedištem u Beogradu.

Agencije

CATEGORIES
Share This