SOMBORSKA PUBLIKA OČARANA NOVIM DJELOM DRAGANA DAMJANOVIĆA: „NEVIDLjIVI SPASITELjI“ MEĐU KORICAMA I PUBLIKOM

 -Baš tako sam ga doživio, još prošli put, kad smo pod istim ovim svodovima, promovisali Draganov roman „Anja sa Dedinja“ -kazao je Mitrić. -I po onome što sam doživio u ovom čuvenom prostoru i u gradu, na svakom koraku, što se tiče  velelepnih građevina, mnogih saobraćajnica i ljepote duše Somboraca. Nije ni čudo što je  Dragan Damjanović, u ovom djelu, ovjekovečio vaš, a dozvolite mi da kažem, i naš grad. Za mene, od prošle godine, ljepšeg grada, gledano u svakom pogledu, od Sombora nema.I, zato smo rado došli među vas, da pokažemo i prikažemo sabrane priče o  nevidljivim spasiteljima, onima koji se ponašaju u duhu one narodne da „daje desnica da ne vidi ljevica, i da daje ljevica da ne vidi  desnica“. Dakle, djela čine u tišini, sklonjeno od javnosti, ali blizu ljudskih srca, njihovih potreba i blizu našem Gospodu Isusu Hristu, onome u čijem je duhu, na čijem je putu, po čijem je učenju, naš dragi da ne može biti draži Dragan Damjanović zasnovao svih svojih trideset romana. I to većinom onih, koje nam, kao malo ko, zaista, približavaju najljepše moguće i najjasnije, našu vjeru od najstarijih vremena do danas.

Velika je stvar, po Mitrićevim riječima, za svakoga koga je Dragan ovjekovječio u ovom djelu, „ali i za sve nas, jer to čini onaj ko se, baš približio Bogu, jer nam je, pored ostalog,  put svete porodice, djelo Anastasije, majke Svetoga Save, većine naših svetih, sveta mesta od Egipta, Svete Gore do Kipra, u čemu mu je veliku podršku davao i daje njegov divni sin Stefan, vrli kragujevački sveštenik, intelektualac i duhovnik“.

-Kad čovek te raskošne duhovnosti o nekome piše lijepo, pitko, zanimljivo i dopadljivo, onda je to veliki blagoslov, za radovanje i sreću svake ljudske duše. I za one o kojima piše i o čitaocima-istakao je Mitrić. – I vidjećete kako, ma da vam se u prvi mah ne čini, sve ove priče zasnivaju na najboljem što propovjeda naša prava, pravoslavna vjera, koja nas je održala kroz vijekove i kada je bilo najteže i kad je djelovalo da izlaza nema. A, izlaza uvijek, kao i nade, ima, pokazuje nam Dragan ima kada ste u molitvi, u vjeri u Boga i i u ljubavi i pažnji prema bližnjima svojima. I Božja je volja da nas, sa Draganom, vuče da dođemo u ovu slavnu Čitaonicu, koju je, pored ostalih 10 godina, vodio čuveni naš Laza Kostić, čiji, kao i duh mnogih drugih umjetnika, uključujući veličanstvenog Savu Stojkova, ispunjava, ne samo ovo lijepo zdanje, već sve nas koji ulazimo u njega.I znamo da susret Lazin sa Teslom u Pešti, sa genijalcem iz  Smiljana, koji je, uz druge, obožavao njega i čika Jovu Zmaja, kao i Nikolaja Velimirovića. Svi su oni, uključujući i velikog Srbina i Banaćanina Mihaila Pupina i Milutina Milankovića, Jovana Cvijića, Vuka Karadžića duboko nosili Boga u sebi.To je njihova djela učinilo veličanstvenim, večnim i dragim da draža ne mogu sa budu u interesu za svoju vjeru, rod i otadžbinu.

I, kao što je Vuk znao, kako kaže Isidora Sekulić, „da je jezik krvotok naroda“, tako je naš Dragan u ovom djelu iz tog, našeg naroda, izvukao na divan način ono najbolje i najljepše oko nas, onu dobrotu koja znači, i trenutno, ali i daje nadu za budućnost. Opisao je ljude, oko nas i među nama, koji svijetle svojim djelima, bez želje da se to čuje, krijući ih od svih, ali, eto, nisu uspjeli to da sakriju od Dragana, čovjeka grandiozne duhovne snage, sjajne spisateljske darovitosti, velikog obrazovanja i osjećaja za svaku emociju, koja čovjekoljublje „kuje“.I, hvala mu na ovom djelu.

Prije petneestak godina bio sam dve nedelje, na VMA, u društvu našeg slavnog pisca i akademika Dobrice Ćosića.Baš smo se, nekako, zbližili i dao sam mu da pogleda Draganovu knjigu o putu svete porodice. Ćosić nije krio da je očaran  onim što je pročitao, kako je rekao, i stilom i znanjem autora, naporom koji je učinio da napiše to djelo, bez čega, kako je istakao, nema valjane knjige. Rekao sam mu da bih volio da napiše  bar mali prikaz tog djela duhovno bogatog djela. Ćosić mi je rekao da mu je to, nekako, neprijatno, jer je kao dečak hulio na Boga, jer je u njegovoj rodnoj Drenovi, grad uništio svu ljetinu. Rekao sam mu da bi, po mom mišljenju, bilo dobro da se čuje sa Draganom, što je rado prihvatio. Spojio sam Dragana i Dobricu. Naš veliki pisac je bio je oduševljen, jer mu je Dragan, kako je rekao, na tako jednostavan, ali genijalan način, pojednostavio osnove naše vjere, Isusa i njegov put.

-O, gdje je ovaj čovjek bio do sada, zašto ga nisam prije upoznao -rekao je Dobrica.

A, Dragan je, za mene, prije svega, moj kolega novinar, bio i ostao. I to mi je drago, jer veliki kolumbijski pisac, Gabrijel Garsija Markez, koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, ostao je novinar, a za novinarsto je rekao da je to „najljepša profesija na svijetu i da se protiv toga ne može“. Markez se, do posljednjeg dana, borio za profesiju, pogađao ga je pad profesionalnizma i kodeksa, koji su, kako je video, došlo naglom pojavom internet novinarstva. Bio je ponosan što je novinar kao i Dragan, dok, danas, dosta onih koji su otišli u književne vode, ili iskoristili profesiju da uđu u politiku, kriju, kao zmija noge,  da su bili novinari. To samo dokaz da su u novinarstvo zalutali, jer je riječ o profesiji gdje se lako vidi da li neko za taj esnaf ili nije.

Dragan, siguran sam, nema tog blaga, da piše o nekome ono što ne misli, što nije doživio kao zaslužno, valjano, dragocjeno i zanimljivo. Tu je nepokolebljiv, pa me je podsjeća na našeg velikog pisca, Nobelovca Ivu Andrića, od kog je Josip Broz  tražio da napiše roman o njemu, posle objavljenog romana „Omer paša Latas“. Andrić se, prvo, branio da ne poznaje Broza dovoljno i da bi to bolje, recimo, učinio Dedijer. Broz je bio izričit: -Ma, kakav Dedijer, on nije pisac.Hoću da vi pišete.

Poslije uvijanja, Andrić kazuje Brozu: -Izvinite, druže maršale, ja ne znam da pišem o živim ljudima  -čime je Broz shvatio da ga Nobelovac neće ovjekovječiti.

ISTOK