Slovo o (praznom) slovu

U romanu Moloj, u jednom od solilokvijuma kojima održava trenutak u vremenu koje izmiče, Moran sebi postavlja, kako ih naziva, „pitanja teološke prirode“. Jedno glasi: „Neće li s vremenom božansko otkrovenje postati izvor dosade?“ Moran je lik čvrstih  opsesivno-kompulzivnih religioznih principa i pitanje koje između ostalih tu na ovom mjestu sebi postavlja, zapravo je nešto što mu već izjeda dušu. Ono što treba da oživotvorava u besmislenoj bici čovjeka sa vremenom, njemu je već dosadno i to pitanje, kao i sve u Beketovoj koncepciji svijeta stoji ispred dešavanja koja se postavljaju pred čitaoca.

Zaista, može li božansko Otkrovenje postati izvor dosade? Vjernici će uskliknuti jednoglasno da ne može i da je stvar u percepciji, da bih bila jasnija, reći ću ogrijehovljenosti onih koji ga primaju, pa se zbog (grijehom – na njega se uvijek lako pozvati) zapušenih čula, otkrovenje ne prima kod njih u svojoj punoći ili onako kako bi trebalo.

A šta je sa onima koji su pozvani da Otkrovenje prenose, onima čiji je to „posao“, koji su sebi to breme natovarili na pleća bez mogućnosti da ga se ratosiljaju: sveštenicima, crkvenim starješinama i raznoraznim učiteljima vjere i predanja? Osjete li oni dosadu koja se uvukla u ono najsvetije što im je prodrmalo život na način da su mu ga u potpunosi predali?

Ako i osjete, ona dolazi iz istog izvora iz koje obuzima i one kojima se predaje. Iz riječi i iz jezika. Ona je posljedica ogromne praznine koju hrišćani danas opituju putem riječi koje su izgubile značenje i jezika koji se prilagodio toj praznini i prati je u stopu svojim oblicima i konstrukcijama.

Svetootačkom predanju poznat je izraz praznoslovlje. Kovanica vodi porijeklo iz Jevanđelja i čuvene Hristove opaske da ćemo za svaku izgovorenu riječ odgovarati (Mt 12: 36-37) i sa nekoliko mjesta u poslanicama apostola Pavla. Npr. kada opominje Timoteja da se čuva svetovnih praznoslovlja čak na dva mjesta (1Tim 6:20 i 2Tim 2:16). U ovom kontekstu Pavlovo upozorenje odnosi se na prepuštanje beskorisnim razgovorima što kasnije preuzima asketsko predanje i dodaje mu za sebe specifičnu formu zabrane, tj. izbjegavanja svakog govora koji nema određenu dubinu, bespotreban je i suvišan. Takav govor, smatra se slabošću, zapravo ugađanjem sebi i prepuštanjem strastima.

Posmatrali mi asketski (monaški) narativ sa simpatijama ili suproto od toga, zaista svaki takav govor koji jezik čini prostorom zabave, zaborava, svjesnog i namjernog nesporazuma, laganja i samozavaravanja, istovremeno ga i osiromašuje. A budući da se radi o slabosti i strasti svi smo tome skloni. Međutim, u poslanici Efescima i poslanici Titu, apostol Pavle se jasnije, tj. implicitnije izražava o „praznom govoru“. Efescima kaže: „Niko da vas ne vara praznim riječima“ (5:6), a Titu: „Jer ima mnogo nepokornih i praznoslovnih, varalica, naročito iz obrezanja“ (1:10), čime ukazuje na najveću opasnost koju može da proizvede jezik, posebno kada dolazi od autoriteta (za Pavla konkretno „iz obrezanja“), a to su prevara i zavođenje u naizgled duhovni i vrlinski svijet vječnog života, a zapravo u sferu beskrajne i jalove dosade.

Nasuprot od Platona uvreženom mišljenju da je jezik samo instrument izražavanja stvarnosti, nešto što je inherentno čovjeku, Hajdeger je polazio od stava da nije čovjek taj koji ima jezik, već da jezik posjeduje čovjeka. Potvrdu za svoju tvrdnju pronalazio je u poeziji koju je vidio kao obuzetost čovjeka jezikom koji ima potrebu da se oslobodi, projavi i iskaže istine koje mu okovani, kontemplativni um ne dozvoljava.

Na sličan način, kao u poetskom izrazu, jezik je u proročkim spisima bio taj koji je preuzimao primat nad prenosiocem Otkrovenja. On je bio samo Otkrovenje, ne čak ni njegovo oruđe, već zaista Otkrovenje uobličeno za one koji ga primaju. I kao takav niti je mogao, niti može biti izvor dosade.

Međutim, jezik sveden na službu, tzv. službeni jezik, nema moć da objavi Otkrovenje, već postaje njegova tamnica. Kao jedino novo pod suncem, Otkrovenje neće postati izvor dosade, ali jezik koji mi dozvoljavamo da ga preuzme već je uveliko zašao u tu sferu.

Floskule, riječi nejasnog, uopštenog i izgubljenog značenja otvaraju ogromne kratere, a krateri i rupe, htjeli mi to priznati ili ne, vonjaju na propadljivost i smrt, i gutaju bogatstvo smisla koje je moguće pronaći i ispod nekog slučajnog kamena, na najzabačenijem mjestu u prirodi ili zaboravljenoj faveli metropole.

Svijet, možda u zlu leži, ali nije izgubio smisao. Jezik gubi moć da ga obuhvati i kao takav, prihvaćen od autoriteta i uglednika iza svoje praznine koju se većina plaši da zagrebe, može da sakrije mnoštvo prevara, sumnjivih postupaka i prosto laži.

Ali, praznina iako zjapi u svojoj srži nije strašna kao besmisao koji se krije iza riječi oblikovanih u najsvetije, najmoralnije i najuzvišenije. Zato je mnogo korisnije pustiti riječi i prepustiti se praznini („pustinjskoj tišini“, rekao bi Majster Ekhart), nasuprot grčevitom držanju za prazne narativne nizove i beskrajne pokušaje da se prodre u dubinu tamo gdje je nema. Tek kad odustanemo od tumačenja poruka kojima nam se poručuje nešto, a zapravo ništa, odvojimo svijest od  nasilja lažnog znanja i vrlo moćnog sredstva kontrole, stvorićeno prostor za „rođenje slova (Logosa) u duši“ (Majster Ekhart).

I možda prikočiti tužnu istinu formulisanu u Moranovoj „teološkoj“ kontemplaciji.

Kada ne razumijemo i ne osjećamo nije zato što smo glupi i pokvareni, već zato što više nema šta da se razumije iz riječi iza kojih ne postoji ništa.

I neće ni postojati dok jeziku ne vratimo moć da obuzme nas.

Slobodno, jasno i u duhu.

Stojana Valan/Teologija.net