Prije svega želim zahvaliti Sveučilištu u Rijeci na ovom, za čovjeka iz filma, neobičnom priznanju. Pogotovo što ono dolazi iz ruku gospođe Snježane Prijić Samaržija, žene koja je ovo sveučilište digla i dalje diže daleko iznad osrednjosti naših sveučilišta. Jer ona su, barem se tako čini meni kao profesoru s drugog kontinenta, u svojoj dodvornosti politici zaboravila da moraju braniti svoju autonomiju, biti bastioni slobode i neovisne misli, istraživački centri koji pokreću zemlju.Kao što čujete po prvim riječima zahvale, ja spadam u masu onih koji, kad dođu u neke ozbiljne godine, počnu zanovijetati i zgražati se nad svijetom i vremenom u kojem žive. To pogotovo važi za one nesretnike koji su se bavili ili pokušavaju, poput mene, baviti nekim oblikom kreacije. Moj otac, estetičar, svoje zgražanje nad sudbinom kreacije formulirao je ovako:
“Kako da se nađe smisao umjetnosti u vremenu koje odbacuje i samo pitanje o smislu? Vremenu krize u kojem čovjek možda više nego ikad naprosto živi totalno preokupiran jednom općom, hladnom racionalnom tehničkom i međuljudskom strukturom, koja je ne samo neprijateljska, već (što je mnogo gore) bitno ravnodušna prema svakoj misaonoj ili osjećajnoj vlastitosti, svemu što nije neposredno upotrebljivo, korisno, funkcionalno. U takvu vremenu zaborava ljudskog, u kojem se sve više zaboravlja i sam taj zaborav, pitanje o smislu umjetničkog još je besmislenije i od same tzv. ‘umjetničke proizvodnje’.”
‘Veliko poštovanje prema umjetnosti’
Da me imalo krasi osjećaj za mjeru, tu bih trebao stati i zahvaliti na pažnji jer u ovim je gorkim riječima o zaboravu manje-više sve što bih vam danas trebao kazati. No kako je to napisano prije više od pola stoljeća, u vremenu koje je bilo je neusporedivo darežljivije prema umjetnosti i zapravo manje sklono zaboravu, ne mogu odoljeti a da ga barem na trenutak ne usporedim s ovim današnjim.
Krenut ću prema tom zaboravu, riječi koja me u zadnje vrijeme podosta muči, malo okolnim putem. Obitelj u kojoj sam odrastao imala je veliko poštovanje prema umjetnosti, točnije rečeno prema svakom kreativnom umijeću, bilo ono kovačko ili slikarsko, šnajdersko ili pjesničko.
‘Majka i otac su mi bili sjajni pričači’
Uvertira 1812. Petra Iljiča Čajkovskog posvećena je ruskoj pobijedi nad Francuzima. To je dosta patetičan komad muzike koji, prema vlastitom priznanju, ni sam autor nije pretjerano volio. I za mog oca to je bilo prepompozno, ali kad bi Uvertira zasvirala na radiju, pozvao bi me da je zajedno slušamo. Pritom bi paralelno s muzikom slagao priču: “Sada Francuzi napreduju, čuješ, Rusi ih uvlače u zamku, no Napoleon ne odustaje, duboki je snijeg…”
Ili kad bi u kuću donio neku novu Skirinu monografiju, Renoirovu na primjer, posjeo bi me i pokazao sliku ljetnog ručka uz rijeku. Prst bi stavio na mladu damu s bijelim šeširom i rekao: “Vidiš, izgleda kao da razgovara sa svojim psićem, ali zapravo koketira s mladićem nasuprot. Njezin dečko to očito ne primjećuje. Izgubit će je…”.
Tako se u našoj kući za manje-više sve što se slušalo ili gledalo, za sve što se pamtilo i što se očekivalo, pričalo priče. I to dobro pričalo, jer su mi i majka i otac bili sjajni pričači. Vjerojatno sam se tako, zahvaljujući njihovoj nepažnji, i ja zarazio pričanjem priča.
‘Devedesetih sam odlučio da neću pričati priče’
Doktori, ne počasni poput mene, već oni pravi, ozbiljni, koji su u znoju lica svog zaradili doktorate, kažu da virus, kad jednom uđe u tijelo, iz njega zapravo nikad i ne izlazi. Može se prikrasti, može se praviti da ga nema, ali uvijek je spreman da ponovo krene u borbu.
To se događalo i meni s pričama. Bili su trenuci kad sam čvrsto odlučio, kao na primjer devedesetih, da ih neću pričati jer nisam u tome vidio više nikakvog smisla, ali one su, i mimo moje volje, opet počele navirati. No ostavimo ta mutna vremena iza nas i dozvolite mi da se još jednom vratim na početak.
Za mene, klinca rođenog koncem prve polovice dvadesetog stoljeća, film je bio jedini ozbiljni medij pomoću kojeg je valjalo pričati priče. U taj spoj grčke tragedije i cirkusa koji u tami kinodvorana s velikog ekrana tjera ljude da se smiju i plaču, ponekad istovremeno, zaljubio sam se vrlo rano, još dok je film bio u punom sjaju svojih najboljih godina. Danas, kad je na zalazu, kad poput starog mađioničara gubi magičnu moć, kad njegova priča miriše po kraju, osjećam veliki ponos što sam bio maleni dio tog barnumovskog svijeta.
‘Prije 60 godina sam prvim filmom ispričao priču’
No film, onaj u koji sam ja ušao, polagano nestaje. Momentalno pokušava preživjeti nepodnošljivu lakoću kablovskog konzumiranja, taj “McDonaldski Fast Movie” tretman, ali bojim se da ni to neće dugo trajati. Jer gubitkom kina, iz kojeg je na putu da bude potpuno izbačen, i u kojem još jedino preživljavaju holivudski blockbusteri, film je ostao uskraćen za kolektivno gledanje, jedan od osnovnih alkemijskih sastojaka svoje magije. Ostao je bez onih kojima na kraju Bulevara sumraka Norma Desmond, gledajući ravno u kameru, tepa: “Vi divni ljudi tamo u mraku!”
Točno prije šezdeset godina prvi put sam filmom ispričao priču. Malim amaterskim filmom od pet minuta. Zadnji, u obliku igranog filma, završio sam prije nekoliko mjeseci i on će u svoj kinoživot, jedini pravi život filma, krenuti sutra upravo iz ovoga grada. Sve te priče, i snimljene i nesnimljene, bile su za mene jedna velika igra pomoću koje sam unosio red u nered svog života, objašnjavao sebi neobjašnjivo, pokušavao ne zaboraviti tko sam i gdje sam.
Tu se vraćam na zaborav, riječ koju je moj otac nekoliko puta ponovio u odlomku koji sam vam pročitao. Priče kojima sam ostavljao trag pored mog krivudavog puta bile su i ostale moje jedino oružje u borbi protiv tog zaborava. No u tome su mi se potkrale tri greške.
Prva, druga i treća greška u pričanju priča
Prva je da sam uronio u filmski svijet ne shvaćajući da je u njemu za pričanja priča potreban novac i da on, priznali mi sebi to ili ne, dosta okrutno određuje granice naših snova. Kad sam, više podsvjesno no svjesno, shvatio o čemu se radi, odlučio sam svoje priče umatati u tzv. “male filmove” jer jedino su oni u svom nastajanju mogu proći ispod radara politike i novca. Odlučio sam se dakle za ono što se zove “low-budget hand-made movies”, za malu kućnu radinost koja pruža osjećaj slobode koji ponekad skupo košta.
Druga greška je ta da sam priče pričao u slikama, na filmskoj traci, na celuloidu na kojem slika ima svoj određeni vijek trajanja. I kad on istekne, negdje nakon četrdeset-pedeset godina, slika prvo gubi boju, postaje blijedo crvenkasta, da bi nakon toga polagano ali sigurno zauvijek nestala. Iza nje ostaje samo prozirni i lako zapaljiv celuloid. Svijest o tome me vjerojatno i natjerala da na svjetlo dana iznesem Neispričane priče u nadi da će barem na papiru nešto od njih preživjeti.
Treća zapravo i nije moja greška. Radi se o mjestu rođenja. U civiliziranim zemljama, onima koje drže do sebe, točnije u svim zemljama Europske unije, pa čak i u svim balkanskima u koje mi rado ne bismo spadali, postoji samostalna institucija čiji je primarni zadatak da filmove otmu zaboravu. To što je za knjige Nacionalna biblioteka, za film je Nacionalna kinoteka. Institucija koja ima svoje dvorane, svakodnevne filmske programe, koja sustavno restaurira filmove, obilato se bavi izdavaštvom, pedagoškim radom i time brine da nove generacije ne zaborave što su radili oni prije njih. Jer filmovi ne nastaju iz zraka, iz vakuuma, oni se uvijek, htjeli to mi ili ne, svjesno ili nesvjesno nadovezuju na one napravljene prije njih. Kad taj imaginarni kontinuitet ne postoji, čitava kinematografija, poput naše, lebdi u vakuumu.
‘Zaborav je snažno političko oružje’
Mi takvu Kinoteku nemamo. Jedina smo zemlja u europskom i balkanskom svijetu u kojoj je vlast odlučila da nam to ne treba. Ali “da se Vlasi ne dosjete”, Kinotekom su proglasili malen dio unutar Državnog arhiva koji jednostavno i da hoće ne može glumiti pravu Kinoteku.
Zašto to čine? Zato što bez ozbiljne Kinoteke država i u tako malom i njoj nevažnom segmentu kao što je film lakše provodi politiku zaborava. Valja imati na umu da su svi filmovi do 1990. u Hrvatskoj snimljeni na filmskoj traci. A ti filmovi iz “onog režima”, dobri kao i oni manje dobri, svjedoci su jednog vremena. Nema točnijih svjedoka od njih. Oni jasno govore kako su ljudi živjeli, kako su komunicirali, što ih je brinulo, što su jeli i pili, kako su se oblačili. Kad ubiješ takvog svjedoka, puno se lakše falsificira prošlost. Uz to njih, da bi ih se zaboravilo, ne treba rušiti dinamitom, poput onih tri hiljade spomenika koji su slavili pobjedu nad fašizmom. Filmovi će, ako ih se planski pusti na miru, nestati sami od sebe.
Navikli smo da svakih pedesetak godina na ovim prostorima dolaze novi koji, da bi uspostavili apsolutnu vlast, moraju prije svega poništiti prošlost. Dakle ovi naši današnji nisu prvi koji su se dosjetili da je zaborav snažno političko oružje, ali su, valja im to priznati, u brisanju i prekrajanju prošlosti dosad najbeskrupulozniji.
‘Sve je manje ljudi koji viču da je car gol’
Polagano privodeći kraju ovo staračko brundulavanje, moram još samo kazati da je očeva skepsa prema vremenu zaborava, prema vremenu koje nije imalo razumijevanja, pa ni potrebu za umjetnošću, bila relativno blaga prema mojoj današnjoj skepsi prema onome što nas ovdje okružuje. Jer mi živimo u društvu zaborava koje je umjetnost i kulturu svelo na razinu minimalne nužde, na smokvin list, društvu koje na svim razinama, od škola pa nadalje, uspješno njeguje klerikalizam i žestoki antiintelektualizam, u zadnje vrijeme čak i otvoreno ustaštvo. A time i prezir prema svemu što se opire zaboravu, postavlja pitanja, a ona, kao što znamo, leže u srži svakog stvaralačkog čina, svake kreativnosti.
Istovremeno, sve je manje ljudi koji viču da je car gol. Glasni intelektualci kao da nestaju s obzora. Gdje su u istinu zaljubljeni ti brojni hrvatski akademici, akademski građani, akademske zajednice? Gdje su ti Don Quijotei u borbi protiv zaborava? Moramo biti svjesni da je naša sveopća šutnja veliko ohrabrenje zaboravu. Srećom, imamo nekoliko hrabrih, pametnih i uz to, što je vrlo važno u borbi protiv zaborava, duhovitih novinara, pisaca i povjesničara. To je daleko od nužno potrebne kritičke mase, ali da i njih nema, politički pauci bi zaista nebo premrežili.
Na kraju, da napokon skratim, moram priznati da nisam požalio ni dana boravka u tom cirkusu zvanom “Svijet filma”. Dapače, imao sam ogromnu sreću da život provedem u igri i da živim od te igre. Hvala ti, Ana, na žrtvi i pomoći da to bude naš život. I tom zahvalom bih trebao završiti, ali kako dobri filmovi često imaju dva kraja, pokušat ću dodati još jedan.
‘Priče će vječno trajati, bez obzira na režime’
Kao netko tko dugo boravi u Americi koja je, kao što nam to njihovi filmovi jasno govore, opsjednuta sretnim krajem, jednostavno ne mogu završiti u tako pesimističnom tonu.
Točno je da očajavam nad situacijom, ali istovremeno se neizmjerno veselim svakom trenutku u kojem mogu pričati priče. Jer priče, koje u nama čuvaju prošlost, vječno će trajati bez obzira na društvene režime i države. One će se pričati i slušati na svim postojećim i još nepostojećim nosačima, odlazit će se s njima u grob i uz njih će odrastati novi naraštaji. One su, usprkos svim pokušajima zaborava, bile i one će biti jedini trag našeg postojanja. Zato ih je tako važno pričati, zapisivati, snimati.
Ovim naglim, i što bi kritičari rekli podosta nategnutim happy endom, želim vam zahvaliti na strpljenju. I ne zaboravite: Ars je Longa, a Vita je Brevis, ne obrnuto.
BUKA
