Piksi: Da bude zdravlja i mira, sve ostalo je neskromno

Piksi: Da bude zdravlja i mira, sve ostalo je neskromno

Aleksandar Stojković Piksi, glumac i vršilac dužnosti umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), iza sebe ima uspješnu godinu, kako u pozorištu, tako i na filmu.

Na maloj sceni nacionalnog teatra Republike Srpske godinu je završio premijerom predstave „Lice“ Aleksandra Galina u režiji Radoslava Milenkovića, a prva filmska premijera u novoj godini, u kojoj igra jednu od nosećih uloga, biće film „Svilen konac“ scenarističko-rediteljskog dvojca Milice Jeftić i Damira Romanova. Trenutno igra u nekoliko predstava, uključujući i „Sumnjivo lice“ u Sloveniji, a u isto vrijeme snima čak tri serije.

Za četvrtu, koja će pod imenom „Koža“ zatvoriti banjalučku trilogiju Nikole Pejakovića i Saše Hajdukovića, već pušta bradu, jer će igrati pravoslavnog popa. Lažna brada, kako kaže, prolazi u pozorištu jer je publika daleko, ali u filmskim kadru se primijeti. Kako će provesti novogodišnje i božićne praznike, šta mu oni znače, te koje su mu dvije želje za 2023. godinu, govorio je u intervjuu za „Nezavisne novine“.

NN: Gdje će Aleksandar Stojković Piksi provesti Novu godinu?

STOJKOVIĆ: Na moje veliko zadovoljstvo neću nigdje. Za Novu godinu često sam radio. Zvali su me na trgove ili nekakve hotele i restorane da vodim novogodišnje programe. To je bilo vrijeme kada mi je bilo stalo da nešto zaradim i da se muvam okolo. Tada nisam imao suprugu i dijete, a sada je već malo drugačija atmosfera.

NN: Dakle, sada ćete praznike provesti u krugu porodice?

STOJKOVIĆ: Da, tako je i najljepše. Kada sam bio na trgovima, na mene je više eksploziva znalo pasti nego na ratištu. Jednom u Prijedoru, glave kada nismo pogubili moj kum Kasap i ja. Topovski udari su podsjećali na front.

NN: Šta za Vas uopšte znače Nova godina i Božić?

STOJKOVIĆ: Nova godina mi ne znači ništa. Nekada, dok sam bio mlađi, bilo mi je zanimljivo ići na žurke, obavljati te pripreme, biti u novogodišnjoj euforiji. Sada mi ta euforija ide strašno na živce, ali tako to ide sa godinama. Međutim, Božić mi znači mnogo. Značio mi je i u djetinstvu, znači i sada. Danas neki govore da se u komunizmu nije smjelo slaviti, a to je potpuna budalaština. Ja sam 1972. godište i pamtim taj period. Mogao si slaviti šta god hoćeš. Moj djed je bio spomeničar i prvoborac. Bio je i član partije, pa je izašao. Slavili smo uvijek i Svetog Nikolu i Božić, i ti naši običaji za Božić na Podgrmeču su specifičniji od drugih. Sjećam se dobro, jer sam bio najstariji unuk. Na Božić, baba te podigne ujutru u pet sati, uzmemo sjekirče jedno i idemo od voćke do voćke. Tad je snijeg do pojasa bio. Onda, priđem šljivi, zamahnem i kažem „bako, ‘oćemo li?“, a ona kaže „nemoj, rodiće nam ove godine“, pa dođem jabuci „‘oćemo li bako?“, a ona „nemoj, rodiće nam ove godine“. Narodni običaj je bio da isprepadamo voćke kako bi rodile te godine, onda ona baci žita i tako, poslije ide ručak božićni, đed iznese pušku duplicu, zapne dva oroza i ja svojim prstićem „gru“, gru“, opalim dva puta. To su bili meci pravljeni od baruta i novina, tadašnja pirotehnika.

NN: Većina tih običaja je nestala do danas?

STOJKOVIĆ: Nestala je u potpunosti. Mi smo sve to zaboravili. Danas ako te neko čuje da pjevaš neku krajišku pjesmu, kaže „vidi ovoga prostaka“. Užas je to i obiće nam se o glavu. Nekada na YuoTubeu gledam djecu iz KUD-ova kako pjevaju kozarsku ojkaču i budem oduševljen. Još se samo u KUD-ovima njeguju ti običaji.

NN: Gledate li televiziju i ako gledate, kakav nam je novogodišnji program?

STOJKOVIĆ: „Tesna koža“, „Žikina dinastija“ i „Hajde da se volimo“ vjesnici su Nove godine. U vrijeme kada se to pojavilo, glumci su se sprdali sa tim, mislili su da je trivijalno. Govorili su šta sebi dozvoljavaju kolege da snimaju, a danas mi ne možemo snimiti više takav film. Četiri dijela „Tesne kože“, takav humor, takva brzina i takav ritam, način na koji ljudi igraju, više ne postoje.

NN: Komedija je potcijenjena i danas, primjer je „Dobro jutro, komšija“…

STOJKOVIĆ: I ja sam u dobrom dijelu kritičan prema tome, a ko zna – za dvadeset godina možda će reći „vidite kako je ovo bilo dobro, a kakve danas gluposti snimaju“. Ko će znati.

NN: Ako ništa drugo, u toj seriji specifičan je jezik?

STOJKOVIĆ: Da, to je jezik Potkozarja i Podgrmeča i mentalitet tog kraja. To su Ćopićevi likovi. Ono što mi igramo tamo, skoro da je izašlo iz literature Branka Ćopića, Mladena Oljače i pisaca rođenih tamo.

NN: Godinu u pozorištu završili ste premijerom predstave „Lice“, koju je po tekstu savremenog ruskog pisca postavio reditelj Radoslav Milenković. Komad ste Vi birali kao umjetnički direktor NP RS?

STOJKOVIĆ: Da, ja sam izabrao komad. Radoslav Milenković predaje na Akademiji umjetnosti u Banjaluci i ja sam upravnici pozorišta rekao da bi grehota bilo da ne iskoristimo njegovo prisustvo. On je završio i glumu i režiju, poznat je pozorišni reditelj, da ne govorimo koliko je veliki glumac. Saradnju je odmah prihvatio i poslao mi je šest tekstova koje bi mogao da radi. Svi tekstovi su odlični, bukvalno bi od njih repertoar mogao da napravi čovjek, ali meni je za oko zapeo tekst Aleksandra Galina. Odlična je tema, odlično je napisan tekst, odlični su likovi.

NN: Tu igrate Bragina, koji gubi lice i doslovno i metaforički…

STOJKOVIĆ: Da, on gubi sve i taj lik je reprezentativan primjer šta novac uradi od čovjeka. Na publici je da sudi o tome kako sam ga odigrao. Mi smo kao ansambl jako zadovoljni radom i mislim da imamo odličnu predstavu, koja može da ima dug život. Inače, Rale Milenković je majstor za savremenu rusku dramaturgiju i taj ciklus koji se naziva „iza gvozdene zavjese“. Mi smo na ovom prostoru upoznali Koljadu, Razumovsku, Viripajeva, Galina, ali Rusija ima sjajnih dramaturga koje još uvijek nismo otkrili. Jelena Trepetova mi je pričala da mi uopšte ne znamo koliko tamo ima dobrih dramskih pisaca. Samo neki od njih su se uspjeli probiti do ovdašnjeg tržišta.

NN: U 2022. godini evropsko tržište bilo je zatvoreno za Ruse. Za njihove umjetnike podignuta je neka nova gvozdena zavjesa?

STOJKOVIĆ: To je dnevnopolitička svinjarija, koju ne vrijedi ni komentarisati. Mi smo jedva stupili u kontakt sa Galinom da mu platimo autorska prava. Njegov agent je uspio da nađe neki način da mu se to plati. Ja sam u vrijeme kada smo pregovarali o tekstu snimao „Južni vetar“ i razgovarao sa Milošem Bikovićem. Čak i on se ponudio da pomogne, da bukvalno preuzme novac i preda čovjeku u Moskvi, ali u međuvremenu pronađen je način. U početku, Galin nije htio da razgovara. Dok god je Rusija u blokadi, nije želio da ima nikakve poslove van zemlje. Međutim, predomislio se kada je pročitao pismo naša lektorke Nataše Kecman, koja perfektno govori ruski jezik. Galin vjerovatno na prvi kontakt nije imao pojma ko smo mi. Rusija je ogromna zemlja, a mi se zavaravamo da smo za nju previše bitni. Kasnije, vjerovatno kada se raspitao, pristao je na saradnju.

NN: Već godinu dana ste u drugom mandatu umjetničkog direktora NP RS. Ovaj put ste vršilac dužnosti, a pomenuli ste da što prije želite da se riješite funkcije jer imate lošu komunikaciju sa Ministarstvom prosvjete i kulture Republike Srpske.

STOJKOVIĆ: Tačnije, nemam nikakvu komunikaciju sa njima.

NN: Zbog čega?

STOJKOVIĆ: Iz Ministarstva su od prvog dana, kada je mene Dijana Grbić imenovala, na sve načine pokušavali da opstruišu to što radim. Ja sam radio godinu dana bez ikakve plate. Oni su rekli da nemaju prostora u zakonu za tu platu, a onda sam ja rekao da mi i ne treba. Maloprije smo govorili o Branku Ćopiću. Mi smo inadžije iz tog kraja, opaljeni. Svako drugi bi digao ruke, ali ja sam se tad zainatio i rekao da ću raditi bez plate, jer sam vidio da Dijana ima odličnu namjeru i da želi da uradi dobre stvari. Inače i ja bih digao ruke. Iz Ministarstva su me nakon mjesec dana čak i smijenili, a dva dana kasnije kao da ništa nije bilo. Neću da govorim sve da nam se neprijatelji ne smiju i ne kažu, „Bože, vidi im države i zašto je ovaj proveo mladost u rovu“.

NN: Kako komentarišete Željku Stojičić, novu ministarku prosvjete i kulture Republike Srpske?

STOJKOVIĆ: Ne znam ni ko je, ni šta je, pa ne mogu da kažem ništa o njoj. Ne mogu reći ni dobra je, ni ne valja, kada nemam pojma ko je. Jasno je da ja ne moram sve znati. U kulturu se pomalo razumijem, ali za nju prvi put čujem.

NN: Čekaju Vas mnogi projekti u 2023. godini u pozorištu i na filmu. Ono što najviše interesuje publiku je serija „Koža“, čije snimanje uskoro počinje…

STOJKOVIĆ: Da, uskoro putujemo za Roterdam. Igram pravoslavnog sveštenika u Hagu. Bićemo dva-tri dana u Nizozemskoj, nešto malo u Beogradu i ostalo sve će biti snimljeno u Banjaluci. Trenutno u Srbiji snimam tri serije paralelno, ali scenario za „Kožu“ je nešto najbolje što sam pročitao. Kako ćemo snimiti, to ne može niko garantovati, ali scenario je zaista fenomenalan.

NN: Za kraj, kakve su Vam želje za 2023. godinu?

STOJKOVIĆ: Da bude zdravlja i mira. Sve ostalo je neskromno.

 

(Nezavisne)

CATEGORIES
Share This