Uškoli sam imao previše neopravdanih zbog kojih me i danas malo sramota. Bježao iz vojske, što je bila vještina. Ponekad zbog društva brisao sa posla, čak i iz bolnice kad se nešto od važnosti dešavalo.
Zanimljivo, sa sajma knjiga nemam nijedan izostanak. Činjenica da sam tu po 66. put unosi dozu ponosa u moj život. Podno ogromne betonske kupole, tik uz moju obalu Save, prvo sam upoznao knjige, pa boks, pa košarku. Rokenrol je tu stigao kasnije. I ostao kraće. Knjiga odolijeva uprkos svega. Poražen je samo onaj ko odustane – kaže Alhemičar u svojoj knjizi. A ja znam da je sve što sam ikada želio na drugoj strani straha i sumnje.
I sada, poslije svih godina, kada uđem na sajam, ne znam ni kako se zovem, ni kad sam došao, još manje kada ću natrag ka kući. Prosto, pogubim se i u prostoru i vremenu. E to je to, bez obzira što moj privatni „sajam knjiga“ traje neprestano kroz kupovinu i obilazak knjižara u bilo kome gradu da se nađem.
Ali, ako ćemo pošteno, one do kojih danas držite ne možete sresti na puno mjesta. Na nekom koncertu, slavskom okupljanju, uličnom protestu, na sahrani dragog bića ili na Sajmu knjiga. Na drugim mjestima ste osuđeni na fensi društvo, „elitu“ iz istoimenog rijalitija, selebriti menažeriju i VIP anonimuse.
Sajam knjiga, najprestižnija manifestacija koja slavi knjigu i čitanje i najveći festival knjige u ovom dijelu Evrope, mjesto gdje se geniji prepoznaju, talenti vrednuju, a nedosanjani snovi poštuju. Jer je roman uvođenje u trans, putopis zavođenje dahom i mirisima daljina, a poezija dobronamjerni gospodar. U okviru ovogodišnje manifestacije pod sloganom „Živele knjige“, epicentru jezika, tradicije i radoznalosti, lakim korakom lunjam među zanimljivo dizajniranim štandovima. Skupljam dragocjene lične mrvice emocija, istorije i identiteta. Gdje to ima da više od 500 srpskih i inostranih izdavača, pisci, posjetioci i svi drugi poštovaoci književnosti i svih univerzalnih vrijednosti ispisanog stvaralaštva, mogu uživati u lijepoj riječi i brojnim sajamskim programima punih devet dana?
Sajam je gužva radoznalih duša između dvije samoće: samoće čovjeka koji sjedi i piše i samoće čitaoca, koji sam sjedi i čita. To je, što reče Vlada Bajac, najintimnije jedinstvo pisca i čitaoca. I najljepše jedinstvo suprotnosti. Nijedna knjiga nije zapravo završena dok nije pročitana; nijednoj završnu tačku nije stavio pisac.
Sajam je veliki užitak za oči, šansa da se nešto novo otkrije, i možda uhvati koji zgodan popust. To su moji i moji istomučenici, koji se otimaju sa okrutnošću besparice vremena. A Geopoetika slavi 30 godina postojanja objavljujući divne knjige. Zoran Hamović sa svojom ženskom posadom mudruje Clio izdavačkim dragocjenostima. Šaponja u Agori natjerao Pištala da osim rukovođenja nacionalnom bibliotekom objavi novo djelo. Kolundžija Prometejski i dalje čuva vatru objavljujući važna štiva. Mihajlo Pantić em piše em nastavlja nježnu liniju izdavaštva Petra Krdua u vršačkom KOV-u. Neuništivi Manjo Vukotić po ko zna koji put u životu gura iz početka. Agape bira neobična izdanja o zaboravljenim Zvezdobrojcima. Slavi se 130 godina od rođenja Miloša Crnjanskog. Magični Ćira ponovo jaše! Bazdulj i Božović se sjećaju Kundere. Najzad se oglasio dvojac Mićko Ljubičić – Voja Žanetić! Francuska kao specijalni gost sa revijom svojih istaknutih pisaca. Andrićev institut iz Višegrada najzad prepoznat kao važan izdavač. Razmišljam šta bi njima danas i ovdje rekao Geca Kon. Tješio ih ili im zavidio?!
Meni je nekako najbitnije da se čita. Ne mogu svi čitati Dostojevskog, Balzaka i Borhesa, ali svako može da odabere nešto prema svojim afinitetima.
Doduše, više nema šanse da se u gužvi ushićeno naleti na gospara Andrića, Ćopića, Crnjanskog, Antića, Kiša, Bulatovića, Pekića, Radovića, Pavića, Kapora, Trifunovića ili Albaharija, ali se sa radošću mogu sresti Bećković, Ršum, Petrović, Basara, sve Mirjane, Matijević, Pantić, Arsićka, Ninković-Tašićka… i prvaci književnosti susjednih država.
Muči me priča da je ovogodišnji sajam posljednji koji se održava na istorijskom mjestu, prepoznatljivom generacijama čitalaca koje su odrastale i zadovoljavale svoje kulturne potrebe u ovoj zemlji svakog poznog oktobra na ovom mjestu. To mjesto od 1957. bilo je važno i u boljim i u gorim prilikama, i kada je bilo drugačije programske koncepcije i kada se pretvarao u višednevni autlet za knjige, i kada je posjeta rasla i kada je posjeta opadala. Sada mu je određeno izmještanje (2024. ili 2027.) i seljenje u zbir tragične istorije svih naših poraza. To svakome ko živi od knjige, ko živi za knjigu i ko drži do knjige ne može biti pravo. Nije livada u donjem Sremu simbolično isto za kulturu kao i srce Prestonice. Dužnost je to danas reći zbog izdavača i čitalaca.
Kao neko ko tu dolazi od prvog dana, znači punih 66 godina, i kao neko čije se knjige tu promovišu deceniju i po, nikada neću kročiti nogom, a kamoli na nekom drugom beogradskom Sajmu knjiga predstavljati svoj rad.
(Srpskainfo)
