Karijera i život Bore Đorđevića (1952-2024) je dug vremenski prostor pod unakrsnom vatrom između euforija i pljuvanja, nagrada i sudskih procesa, prisvajanja i distanciranja. On se, u svemu tome, dosljedno borio za pravo da, ne pitajući za cijenu, ostane svoj.
Znači: istovremeno drag i komplikovano bandoglav. Svjedok i akter u najavljenoj oluji, godinama raspleta, ratu i primirju, slobodi, tranziciji i vremenu koje se ne da definisati, uporno djelujući između estradne politike i krajnje politizovane estrade. Najveći novousmenik gradskog asfalta otišao je iz života kao Gavroš sa barikada svih naših nesporazuma.
Šumadijski razarač i glasni rokenrol bend decenijama su otpisivani, zabranjivani, pažljivo čitani i slušani, cenzurisani i saplitani, ali nikad zaustavljeni. Više puta ganjan, ali neuganjan. Udaran, ali nesrušen. Pisao je i pjevao ono što su drugi mislili. Za razliku od mnogih, imao je moć da to javno kaže i ponosno nosi krst svoje slobode.
Bora je uveo ulicu u pjesmu, a rokenrol izveo na ulicu, odatle sve skupa odveo u politiku i dalje do opasne linije života. Umio da gaji razumijevanje za najtužniju politiku Srbije u njenoj istoriji. Iskreni rodoljub, bez dara da ukapira kad treba stati, a kad se distancirati od lažnih patriota.
Vođa Riblje čorbe je cijele svoje ljudske biografije bio mirođija mnogih ljutih čorbi. Čovjek sa viškom asfalta u venama, a Srbije i ljudske pravde u srcu. Davno zaljuljani bard ostao je na nogama poslije mnogih duela sa stvarnošću. Jurio ga glas da je jedini od svih uspio da uđe i izađe iz lične legende.
Vodeći Riblju čorbu zaokružio autentični korpus „stvarnosne gradske poezije“ koja je vremenom prerasla iz nepoželjne u klasičnu zaostavštinu ovog vremena. Dobitnik važnih pjesničkih nagrada (Vladislav Petković Dis, Branko Radičević, Ivo Andrić, Rade Drainac…) istovremeno žestoko osporavan od zavidnih.
Rok grupa vrijedi sve dok pjesmama ostavlja trag. Boru i Riblju čorbu su pjesme držale kad je sve ostalo išlo protiv njih. Zbog pjesme jedna neispričana priča…
Na isti dan godine 2012. odjeknule su dvije vijesti: Bob Dilan dobio predsjedničku Medalju slobode, a Bora Đorđević „Specijalnu Drainčevu nagradu“ za izuzetan doprinos srpskoj poeziji. Savjet „Drainčevih susreta pesnika“ ocjenjuje da poznati roker, kompozitor i pjesnik, sa više objavljenih knjiga poezije i pjesama koje su ušle u kolektivno pamćenje generacija, knjigom „Šta je pesnik hteo da kaže“ objašnjava i približava jedno vrijeme u kojem je intenzivno djelovao u bivšoj i sadašnjoj državi, u dijaspori i svuda u svijetu. Širok krug sluša i zna stihove rokera na buntovnom i boemskom tragu Rada Drainca.
Mogle su se čuti primjedbe da je Bora svoj bunt isuviše naslonio na jednu političku opciju, kao što mnogi nikada neće oprostiti Dilanu što, poslije počasnih doktorata na Prinstonu i St. Endjursu, prima nagradu od čovjeka koji je razočarao (Obama), i u društvu osobe koja je nama u ružnom sjećanju (Klinton).
No, ništa nije slučajno, što bi rekao Draško Redžep. Kada je Bori uručena nagrada boema koji je „cijelog života žudio za čašicom ljubavi i korom hljeba” jedan intiman krug se čudesno zatvorio…
„Pjesnik, apaš i profet”, stvaralac modernističkih težnji na tragu sumanutih Apolinera i Sandrara, dugo prećutkivan, uvijek je vjerovao kako je nepatvoreni poetski govor važniji od forme i ljubavi „građana dripaca”. Učesnik albanske golgote, putnik, vječni zaljubljenik, novinar, svađalica bez dlake na jeziku, umro je u 43. godini (baš 1. maja 1943!) u Beogradu. Sahranjen je sirotinjski, o trošku opštine, nekoliko prisutnih prijatelja i jedne misteriozne dame.
Ima nešto što laureat Đorđević nije znao: osvjedočenog poetu, buntovnika i lutalicu bez adrese, početkom rata je u svom malom stanu u beogradskoj ulici Miloša Pocerca broj 20 čuvala i hranila Stanka Petrović, naša baša Staća, koja će na toj adresi kasnije paziti i Borinu majku Narandžu Đorđević, tokom njenog studiranja književnosti. Ta će Stanka na kraju imati kafanu u hotelu usred starog dijela Vankuvera. Tamo stoji tabla sa natpisom da su ujesen 1968. tu stanovali Dženis Džoplin i Džimi Hendriks.
Zbog takvih detalja pisac i hroničar Siniša Paunović često me je konsultovao skupljajući građu za knjigu „Pesnik i boem” o sudbini Radeta Drainca. On je znao da je Stanka Petrović više od „misteriozne dame“ sa pjesnikove sahrane.
O tom pjesničkom i životnom krugu nisam stigao sve da ispričam Bori Đorđeviću.
Ima vremena…
Srpskainfo
