Na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru služen je pomen pjesniku Aleksi Šantiću povodom 101. godišnjice od njegove smrti.
Služenje pomena, tradicionalno, organizuju Srpska pravoslavna crkvena opština Mostar, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta”, Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo “Gusle”.
Predsjednica SPKD “Prosvjeta” GO Mostar Sanja Bjelica Šagovnović rekla je da je Aleksa Šantić veliki srpski pjesnik i najveći pjesnik koga je Mostar ikada imao, kosmopolita, rodoljub i nosilac kulturne i nacionalne misli.
“Aleksa Šantić pripadao je čuvenom mostarskom književnom krugu zajedno sa Jovanom Dučićem, Svetozarom Ćorovićem i nizom svojih savremenika. Postavio je temelje savremene kulture u Mostaru i od njega napravio kulturno čudo. Mi smo i danas ponosni na našeg Šantića i sigurni smo da njegov duh i danas lebdi oko nas i da je i danas prepoznatljiv simbol Mostara”, rekla je Bjelica Šagovnović.
Naglašava da kulturna društva, čiji je Šantić bio osnivač, i danas svoj rad temelje na Šantićevoj ostavštini. O tome govori, kako kaže, i podatak da je mostarska ”Prosvjeta” u protekloj godini nizom događaja obilježila 100 godina od smrti Alekse Šantića, poput Šantićevih večeri poezije, Književne nagrade, promocija, izdavanja Sabranih djela Alekse Šantića i nizom drugih događaja.
“Tako nastavljamo i dalje. Nadamo se da će se Šantić vratiti u svoj Mostar i zauzeti mjesto koje mu i pripada. Šantiću je vraćena njegova ulica, a moramo se prisjetiti da je gimnazija u centru grada nosila njegovo ime i nadamo se da će sazreti vremena da ponose ponovo to ime”, rekla je Bjelica Šagovnović.
Kaže i da se kulturna društva svojim djelovanjem trude da mladima vrate Šantića.
“U školama koje nastavu izvode po planovima na srpskom jeziku Šantić je zastupljen. Nažalost u Federaciji u nastavnim programima mislim da to nije dovoljno. Nadam se da će se barem mladi u Mostaru zainteresovati da što bolje upoznaju pjesnika koji je proslavio naš grad i koji je najvažnija književna ličnost ikada u ovom gradu”, rekla je Bjelica Šagovnović.
Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru Duško Kojić kaže da je Šantić jako značajan za Mostar i kulturu svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.
“Njegov značaj je nemjerljiv. Međutim, jako malo je u Mostaru zastupljen lik i djelo Alekse Šantića koji je simbol ovoga grada. Pored Starog mosta ili Saborne crkve, Mostar je sigurno prepoznatljiv i po Šantiću. Mnogi dolaze u Mostar i zbog velikog pjesnika koji je obilježio jednu epohu ovoga grada”, kaže Kojić.
Priča da oni koji turistički posjećuju Sabornu crkvu uvijek pitaju i gdje je grobno mjesto Alekse Šantića, a da neki odu i do parka.
“Taj park godinama se bori za opstanak. Godinama se priča hoće li biti obnovljena slova na spomeniku Šantiću. Eto neka tu Grad pokaže više senzibiliteta prema pjesniku koji je proslavio ovaj grad. Mi kao crkvena opština, zajedno sa “Prosvjetom”, nizom manifestacija, kao i ovom danas, održavamo sjećanje na našeg pjesnika”, rekao je Kojić dodajući da su se sinoć na Svetosavskoj akademiji djeca kroz pjesme o Svetom Savi i Aleksi Šantiću još jednom prisjetile pjesnika i njegovih pjesama o svecu i prigodno ga pomenuli pred godišnjicu njegovog upokojenja.
Mostarski novinar Zlatko Serdarević otpjevao je Šantiećvu pjesmu ”Laku noć”. On kaže da je zaljubljenik u poeziju Alekse Šantića koji je uzor mnogima, ne samo kao pjesnik već kao čovjek.
“Bio je poseban. Sve što je radio emanira našeg hercegovačkog čovjeka, osjećajnog, humanog, senzibilnog i to privlači i mene da se identifikujemo sa njim”, kaže Serdarević.
Serdarević priprema i knjigu o Šantiću u kojoj će biti do sada neobjavljeni detalji.
Naš najveći pjesnik ”po duši i srcu” Aleksa Šantić umro je na današnji dan 1924. godine u 06:25 časova, od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze. Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije, ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.
Sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru.
Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života.
Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Mihe zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i LJubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica “ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, Pretprazničko veče”, a njegov pjesnički opus je preko 700 pjesama.
Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”.
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta /”Moja otadžbina”/, a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /”Ostajte ovdje”, “Hljeb”/. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /”Mi znamo sudbu”/.
LJubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima. Takva je pjesma “Emina”, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.
Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna škola u Sarajevu nose njegovo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini.
Prošle godine Mostaru je vraćena Ulica Alekse Šantića, u Mostaru je i Šantićev park gdje se nalazi i njegov spomenik. Gimnazija koja je nosila pjesnikovo ime preimenovana je u Gimnaziju Mostar.
