Novo djelo Manojla Manja Vukotića: „UBISTVO SRPSKOG NOVINARSTVA“
„Ubistvo srpskog novinarstva“, naziv je novog djela Manojla Manje Vukotića, vrsnog novinara i pisca, jednog od najčuvenijih i najuspješnijih urednika dnevnih listova na Balkanu, koji ih je, ne samo uređivao, već i osnivao a neke i spasavao kada se mislilo da im spasa nema.
Davno se pokazao i dokazao kao izdavački mag, koji ima znanje, umijeće i osjećaj da čitalačkoj publici ponudi ono što baš žele od domaće i svjetske književnosti, što čini, i danas, u izdavačkoj kući „Vukotić media“, koja je ponos izdavaštva na obje obale Drine i Save.
Vukotić u knjizi, koja je pred čitaocima, otvoreno,bez trunke zadrške, kao čitavog života u novinarskom esnafu što je čini, piše, pored ostalog, da se, danas, ne znaju vlasnici mnogobrojnih medijima. Sve to, naravno, potanko objašnjava, dokazuje i predočava čitaocima spisateljskim stilom u kom je svaka rečenica poređana, uvezana, jasna i precizna kao najmoćnija tvrđava, građena po najvišim matematičkim proračunima.
A, Vukotić je davno pronašao, otkrio i objavio najsloženije „jednačenja“ vremena u kojima smo živjeli, u kom živimo, kao djelatnik esnaha koji je za njega bio i ostao sveta profesija.
Vukotić poručuje da, danas, u novinarstvu, nema novih, svježih projekata, kao i da nepoznata imena uređuju medije i da nema velikih novinarskih imena. Konstatuje da nema omladinskih i studenstkih listova iz kojih su dolazile stotine talentovanih novinara. Nema, poručuje, sportskih listova, niti književnih listova i časopisa.
Pogašene su, ukazuje Vukotić, dopisničke mreže u zemlji i svijetu, novine su na kioscima ispod žvakaćih guma, tabloidi su sijači laži i obmana, baš trovačnice, kroz medije se šetkaju na desetine nezrelih i nekompetentnih kolumnista i komentatora, preprodavaca magle i političkih jegulja.
Vukotić piše briljatnim stilom, svjedočeći da, kao i Gabrijel Garsija Markez, kolumbijski nobelovac, novinar može da bude i te kako vrstan spisatelj. Ali, Vukotić, kao i Markez tvrdi da je novinarstvo najlepša profesija i da se protiv toga ne može. I, kao što je Markez, ne samo patio zbog pomame koja je zahvatila medije u njegovoj zemlji i svijetu i dizao glas protiv toga, ukazivao na mnoge neslavne primjere, tako i Vukotić ovim djelom nastoji, ne samo da ukaže na (ne)prilike novinarstva, danas, već i da da poruke da tako ne može i kako mora da se čini da ne bismo, do kraja, dočekali dane u kojima bi se moglo da govori da su istinski novinari „ispisali svoje“ i da njihova mjesta zamjenjuju oni kojima riječ novinar ne bi mogla da bude ni nadimak.
Jezik kojim se služi Vukotić je bogat, vukovski lepršav i dopadljiv i nije ni čudo što je, uz sve drugo, ovaj novinarski gorostas jedan od najzalsužnijih što se prije petnaestak godina nije obrušila Vukova spomen kuća u Tršiću, koja je, poslije akcije koju je pokrenuo preko „Novosti“, čiji je bio višegodišnji generalni direktor i glavni i odgovorni urednik, vaskrsnula kao i Vukov sabor, koji je bio sveden na lokalni nivo.
ISTOK
