Nenad Bosnić: Ko u književnost uđe s velikim ambicijama, u startu je zalutao

Nenad Bosnić: Ko u književnost uđe s velikim ambicijama, u startu je zalutao

Nenad Bosnić pisac je romana “Trosvijet” koji je objavljen skoro u izdanju banjalučkog “Grafida”.

Riječ je o debitantskoj knjizi ovog autora, koji ima dugogodišnje iskustvo u novinarstvu. Knjiga je predstavljena prošlog mjeseca u Kamenoj kući na tvrđavi Kastel, a sav novac od prodaje knjiga nakon promocije (760 KM) autor je uplatio javnoj kuhinji “Mozaik”. Knjiga je u prodaji i u nekim od banjalučkih knjižara, a povodom objavljivanja iste o samom romanu, ambicijama u književnosti i drugim temama Bosnić je govorio za “Nezavisne”.

NN: Zbog čega naslov “Trosvijet”, uprkos riziku da zvuči kao trosjed?

BOSNIĆ: Knjiga je sačinjena iz tri segmenta. Prvi i osnovni je roman o tri lika koji su zapeli u jednom danu i na jednom mjestu, odakle pokušavaju da se mrdnu, svako u neku svoju stranu. Dvoje od njih piše nešto – jedno scenario za film, drugo grafičku novelu – i to što su “oni” napisali je takođe tu, u istoj knjizi. Sve je to ispalo vjerovatno malo preambiciozno i pretenciozno za jedno debitantsko izdanje, ali šta da se radi. I onda je bio potreban neki jednostavan naslov koji će svemu dati zajedničko ime. Odatle “Trosvijet”, iako, eto, zvuči kao “trosjed”.

NN: “U zemlji kafana bez rakije, grobova bez epitafa i ljudi bez prkosa ne vrijedi ostajati”, prva je i, rekao bih, veoma efektna, rečenica “Trosvijeta”. Koliko Vam je bilo bitno na samom početku čitaoca uvesti u priču i vjerujete li u vanvremensku zvučnost prvih rečenica u romanima?

BOSNIĆ: Hvala na lijepim riječima. Da, veliki sam fan posvećenosti detaljima, i u životu, a posebno u umjetnosti. Prve scene filmova, uvodi u pjesme, početne rečenice romana… Ta otvaranja, svjesno ili ne, uvijek ostavljaju snažan utisak koji gledaoca, slušaoca, čitaoca priprema za sve što slijedi. I meni je ta priprema bila bitna.

NN: Otkud ideja da poglavlja u prvom dijelu knjige nazovete po markama automobila?

BOSNIĆ: Želio sam nešto što neće biti redni brojevi, jer svako poglavlje uvodi novog lika ili više njih, pa mi je bilo glupo svesti ih na cifre. Ne znam zašto, nije baš da se mogu naljutiti na mene! Uglavnom, modeli automobila su se nametnuli kao idealna alternativa za roman koji je svojevrsni inverzni road trip. Tako su nazivi poglavlja postali više od pukih naslova, dobili su funkciju dodatnih opisa likova koji se tim vozilima “uvoze” u radnju. Za mene je to bio priličan izazov, jer o automobilima pojma nemam, pa je slaganje modela uz karaktere likova tražilo mnogo guglanja i veliku pomoć mog brata Davida. Generalno mi je to proučavanje stvari o kojima ništa nisam znao bilo jedno od najzabavnijih iskustava tokom pisanja. Tako sam sebe samog natjerao da naučim štošta o modernim autima, karavelama iz 18. vijeka, cvijeću purpurne boje…

NN: Jedan dan na pustom odmorištu, jedan scenario za krajnje neizvjestan film i jedna pogrešno napisana grafička novela, Vaš je opis tri dijela ove knjige. Koja je poveznica ova tri dijela i koliko ste, gledajući iz naknadne perspektive, ispoštovali kostur, odnosno osnovnu zamisao koju ste imali prije pisanja samog romana?

BOSNIĆ: Roman, scenario i novela su međusobno vrlo suprotni po formi, stilu, temama… Međutim, “Trosvijet” jeste jedna cjelina. Sve što je napisano ima istu polazišnu tačku, a to je pitanje kako je moguće da svi živimo u istom svijetu i na toliko raznovrsne načine ga doživljavamo, pa se tako različito prema njemu ophodimo, čak i ljudi koji potiču iz istih porodica, sredina, životnih okolnosti. Šta to oblikuje način na koji vidimo svijet oko sebe? Na početku, to su ljudi koji nas okružuju – porodica, prijatelji, ljubavi – naši odnosi sa njima i tragovi koji iza njih ostaju. Time se bavi prvi dio knjige. Potom, to je šira zajednica u kojoj živimo, ta društvena i politička dimenzija svijeta, u najširem tumačenju tih pojmova, i stav koji zauzimamo prema ovim pojavama. To je u fokusu drugog dijela knjige. Na kraju, treći dio tretira pitanja postoji li nešto iznad, šta su za svakoga od nas više vrijednosti, zašto smo baš njih odabrali… Naravno, ideja je bila da se ove krupne teme samelju u priče koje se lako žvaću i imaju svoj ukus, a u to tijesto da se umijesi i moje mišljenje o njima. Da li mi je uspjelo? I mene taj odgovor zanima.

NN: Koliko dugo je nastajala knjiga “Trosvijet”?

BOSNIĆ: Samo pisanje je trajalo tri godine. Potom su još dvije otišle na pripremu korica koje je radio Dejan Šijuk, na ilustracije Nataše Konjević i Nine Ninković Gašić, pa lekturu i prelom… i lijenost. Mnogo vremena je na lijenost otišlo, da se ne lažemo.

NN: Sa kakvim ambicijama, uslovno rečeno, ulazite u svijet književnosti?

BOSNIĆ: Skromnim. Ko u književnost uđe s većim ambicijama, u startu je zalutao. Naravno da čovjeku tokom pisanja sine fiks-ideja ranga “Biće ovo za NIN-ovu nagradu!” ili “E, kada budem ušao u lektiru, onda…”, ali od toga se brzo trijezni. Meni je ovo bila dugogodišnja želja koja je sada ostvarena, i to na najljepši način, na zajedničkoj promociji sa pretalentovanom mladom muzičarkom imena Andra Kiddo. Sve preko toga je bonus, pa i, evo, pažnja medija poput Vašeg.

NN: Koje knjige i šta je, po Vašem mišljenju, vrijedno pažnje pod ovdašnjim književnim nebom?

BOSNIĆ: Mnogo je novijih djela i autora koje vrijedi pomenuti, a još više, nažalost, onih za koje ne uspijevam pronaći vremena, i počesto se mrzim zbog toga. “More je bilo mirno”, grafički roman dvije Tanje koji je mene, kao vječnog zaljubljenika u strip, potpuno oduševio. Prerani odlazak Bekima Sejranovića i nekoliko divnih štiva koje je ostavio za sobom. Donkihotovski poduhvati izdavačke kuće “Imprimatur” i ogroman posao koji Boris i ekipa tako dobro rade uprkos svemu… To su neka dešavanja pod tim “ovdašnjim književnim nebom” koja su na mene ostavila najveći utisak u posljednjih nekoliko godina, ovako na prvu govoreći.

NN: Koliko Vam je dugogodišnje iskustvo u novinarstvu pomoglo prilikom pisanja?

BOSNIĆ: Više nego što sam svjestan, sigurno. Novinarstvo je moja ljubav odmalena i drago mi je što sam imao priliku da se njime bavim. Ako se radi kako bi trebalo, ono traži opsežno istraživanje, temeljnost u radu, sposobnost da se ista stvar sagleda iz više uglova… Mislim da su to neophodni kvaliteti i za pisanje romana, sve i da ne stremite tome da budete Umberto Eko sa balkanske pijace. Sa druge strane, malo je profesija koje imaju takvu moć oblikovanja tuđih pogleda na svijet, što mi je bilo od neprocjenjive koristi u samom koncipiranju “Trosvijeta”.

NN

CATEGORIES
Share This