Koautor je scenarija za filmove Variola vera i Tajvanska kanasta. Autor je knjige pjesama Bermude na palme. Autor je eksperimentalnog filma Selfi, kao i velikog broja TV emisija svih žanrova.
Producent je filma TT Sindrom. Prošle godine izdavač “Multimedia” objavio je njegov roman “Čaturanga”.
Roman “Čaturanga” je višeslojno djelo, koje se referira na preteču drevne igre šah. Kakva je konekcija šahovske partije i različitih narativnih tokova u priči?
Roman se sastoji od niza priča. Svaka priča je jedan potez na tabli svijeta, s tim da je tabla proširena drugim dimenzijama. Vrijeme, istorija kroz koju igra teče ka prošlosti, ali i ka budućnosti, zatim univerzum, svemir, čitava vasiona i, naravno, jezik kao logos, sveobuhvatna dimenzija. Potezi su nelinearni i spregnuti u strategije tim prije što u izvjesnom smislu predstavljaju refleksiju stanja svijeta.
Postoji desetak paralelnih tokova priče, univerzuma za sebe, neki se dešavaju u dalekoj budućnosti, neki u prošlosti. Motiv samospaljivanja povezuje sve niti ove fantastične pripovijesti. Zašto se junaci u tvom romanu samospaljuju?
Radi se o samožrtvovanju, veličanstvenom činu otpora radikalnom zlu.
Ima puno geopolitičkih analiza u romanu “Čaturanga”, ali se čini da su najznačajnije one koje se tiču britansko-indijske povezanosti i dominacije svijetom. Kakvo je tvoje poimanje “Heartlanda”?
Još od vremena prije Kiplinga postoji pojam “Velika igra”. To je naziv za sukob dva imperijalizma, Britanskog lava i Ruskog medvjeda na terenu centralne Azije i Indokine. Taj pojam je naknadno aktuelizovan političkim strategijama Zbignjeva Brežinskog. U pitanju je složeno kulturno, političko, vojno i špijunsko nadmetanje imperija čiji je rezultat, istorijski gledano, pat do u beskonačnost, naročito kada je u pitanju Avganistan. S obzirom da je roman utopijski i da se ta linija radnje dešava u relativno bliskoj budućnosti, postavljena je tako što su srednjoazijski narodi, zahvaljujući sumi evolucije duha, bitno napredovali u odnosu na ostatak liberalno kapitalističkog svijeta i ostvarili trajan mir. Roman je neka vrsta partije monopola sa realno geografskim i kulturno civilizacijskim teritorijama. No, “Čaturanga” nije istorijski roman, ona geopolitiku koristi kao gorivo geopoetike.
Koliko je indijska filozofija uticala na tebe i da li postoje sličnosti sa romanom Hermana Hesea “Igra staklenih perli”, gdje se takođe jedna drevna društvena igra koristi kao osnova zapleta?
Hvala što si mi ovim pitanjem osvijestio nešto što mi je bilo duboko zapreteno u podsvijesti. “Čaturanga” je na neki način mladica nikla iz korijena “Igre staklenih perli”, mada toga, dok me za to nisi upitao, ni blizu nisam bio svjestan. Nije samo riječ o modelu zapleta i formi, već i mnogo dublja esencijalna pitanja na koja moj roman iz ugla posustale civilizacije daje unekoliko drukčije odgovore na ista univerzalna pitanja, ponekada, nadam se, i optimističnije. “Igra” je za moju generaciju bila veoma važna knjiga. U jednom trenutku bila je toliko popularna da smo se uzdržavali da se referiramo na nju u strahu od pomodnih plitkih tumačenja u lažnom ključu za sve i svašta. Herman Hese, Oldos Haksli, Bertnand Rasel, Hajdeger, Selin i naročito Ludvig Vidgenštajn su snažno uticali na formiranje pojmovnih horizonata moje generacije, jednako koliko i Franfurtska škola, strukturalisti, egzistencijalisti, Kami i Hana Arent, američka bitnička književnost, SF, pa i Pulp Fiction. Mješavina tih snažnih struja, često i veoma oprečnih stavova, stvorila je jednu dijalektičku klimu duha kakvu je u post-post modernoj oskudici kritičkog mišljenja, u kojoj vlada gola hipertrofijom medija umnožena golih informacija i šuma, teško je danas i zamisliti. Na prvi dio pitanja koji se odnosi na uticaj indijske filozofije sklon sam da ti odgovorim odrečno. Prvo to što mi nazivamo indijskom filozofijom, budizmom i zenom je preopširno sazviježđe civilizacijskih struktura i načina života, koji su iz njih milenijumima proizilazili, za nas gotovo neprozirno, sem kroz praćenje ranih antičkih šavova naše tada mlade civilizacije i ovih već vremešnih duhovnih mega struktura. Milioni bogova, kojih i pored svih denominacija ima na stotine hiljada. Hiljade jezika, stotine hiljada mitova i ritualnih praksi, to su mogli da dosegnu samo najveći zapadni umovi koji su uspjeli duboko da prodru u tajne tih jezika kao što su Šandor Kerešy Čoma, Nikolaj Aleksandrovič Nevski ili Mirča Ilijade. Zapadna civilizacija je vrhovima njemačke filozofske prakse, prije svega s Arturom Šopenhauerom i Ničeom, a u posrednom smislu i Sigmundom Frojdom, uspjela da nasluti i samo djelimično otkrije vrh ove ledene gromade, zapravo posebnog duhovnog kontinenta. Sa druge strane, postojao je u ta doba i snažan pragmatično praktičarski pokret recepcije istočnih kultura, teozofija koji je konstituisala Madam Blavacka, a drugi talas života joj je udahnula socijalistkinja Ana Besant, a koji je ipak potonuo u močvari pragmatizma. Naravno da su na mene veliki uticaj ostavile izuzetno zamršene i paralogične poetične vede, cijeli taj opus. Veličanstvenih književnih djela, izvanredni prevodi “Zen umjetnost gađanja iz luka”, ‘Sedam slika o čuvanju bika” i svakako lik i djelo Džudi Krišnamurtija. Roman se uostalom lapidarno bavi i tim temama. Sve ostalo je holivudski budizam; tu prije svega mislim nikako u pežorativnom smislu na “Ratove zvijezda”, ali sam najblaže rečeno skeptičan prema “duhovnom pilatesu” kojekakvih gurua sa neoliberalnom agendom poput Sada gurua i sličnih šarlatana današnjice voljnim da sprovode utvrđenim marketinškim formulama prodaju magle. Važno je priznati sebi, naročito u trenucima sunovratne dekadencije naše judeohrišćanske civilizacije, da nas je ona pretežno konstituisala. Civilizacije uostalom opstaju ili nestaju u ciklusima kriza. Da li će neka nestati uveliko zavisi od toga da li ima sposobnost da se u zenitu krize duboko zagleda u sebe, kao i da ostane otvorena za druge koncepcije svijeta. Drugi roman sa kojim bi se “Čaturanga” mogla porediti je šahovska igra u “Osmica” Ketrin Nevil. Iskreno, “Osmicu” nisam pročitao. Današnja literatura je u odnosu na doskorašnju, koja je djelovala kao more, postala nalik okeanu. Niko ne može sve da pročita i mislim da je to u redu. Vremenom se kod temeljnog čitaoca stvore prioriteti, on ide u dubinu stvari, pogotovo što ne čitam samo beletristiku. Uostalom, papir se previše troši. Samo na odbacivanje šuma u literaturnoj produkciji gubi se mnogo vremena, a njega niko nema na pretek, bar ne ja koji sam većinu svog vijeka proveo čitajući. Dok pišem, ne čitam, osrednje – da mi ne bi odvlačilo pažnju, a vrhunsko štivo da se moje pisanje ne bi postidjelo bar dok je u nastajanju. U pauzama se rado vratim poeziji i, naravno, Gargantui i Pantagruelu. Tvoje pitanje ću svakako shvatiti kao dobar prijedlog i na spisak staviti Ketrin Nevel, bar kada se ispetljam iz onoga u šta sam se trenutno sa ogromnim zadovoljstvom upustio.
Ti si pisao scenario za čuveni film Gorana Markovića “Tajvanska kanasta”, gdje je cijeli zaplet zasnovan na prevarama. Koliko su prevare tipično ljudska kategorija, a koliko se može govoriti o kosmičkoj prevari? Izgleda da nijedno tvoje djelo nije napisano bez ozbiljno promišljenog stava o životu. Da li je to tačno?
Pitaš me o, za mene, davno prošlim vremenima. Čini mi se da sam od tada imao nekoliko različitih života. Jedva da se sjećam, a sjećanje je ionako varljiva stvar. “Tajvansku kanastu” sam počeo da pišem kao svoj diplomski rad u očekivanju debitantskog filma, još u toku saradnje na scenariju za film “Variola vera”, koja je krenula iz moje sklonosti ka hororu, što je u to vrijeme bilo gotovo blasfemično. Marković je u to doba promovisan u docenta na katedri za režiju. Došao je na mjesto preminulog profesora Radoša Novakovića, gromade nalik Džonu Fordu, koji mi je bio idol iako nije bio “modernista”. U početku smo novi docent i ja ispoljili obostranu antipatiju; meni je nedostajao zreo pedagog koji je umio da kanališe moje nebuloze mirnim autoritetom, a ja sam njega iritirao upornom rezistencijom na cinizam bivši elokventniji u toj tugaljivoj sposobnosti. On je bio ekstremno nervozan jer se mukom odvikavao od duvana, a ja sam neprekidno pušio. U to anarhično doba pušenje je bilo dozvoljeno čak i na časovima! Rezigniran sam htio da prekinem studije, uspio da kupim Bolije superosmicu kameru i sredio posao na benzinskoj pumpi u Nici u namjeri da se posvetim u potpunosti eksperimentalnom filmu. Nekako u to vrijeme nastao je i art film. Dok smo unosili stari namještaj u derutne prostorije u Knez Mihailovoj upoznao sam Aleksandra Stojanovića – Acu Nosa, producenta nevjerovatnog entuzijazma, koji je bio motor, srce i duša tog, za ondašnju kinematografiju, značajnog poduhvata, preduslova za nastanak novog talasa jugoslovenskog filma. Aca nas je, vođen intuicijom, i upario na pisanju “Variole”, a ja sam nastavio da pišem i “Kanastu”. Nekako se ispostavilo da Marković u tom trenutku nema bolji scenario, pa sam prihvatio da mu uz zajedničku doradu ustupim svoj, pošto je projekat bio izvodljiv i jeftin. Sve ostalo mi je trauma koje ne želim ni da se sjećam. Jedino prijatno što mi se u vezi te more dogodilo je kada sam prije par godina u tramvaju broj dva čuo kako se klinci iz Drvotehničke škole sprdaju sa nadobudnim komunalnim policajcima, dobacujući nizove povezanih replika iz filma znajući ih napamet. Zbog toga je možda i vrijedilo sve te gorčine. Pitaš me za prevaru. I sam znaš da je prevara jedan od stubova dramaturgije filma. “Žaoka”, “Prisluškivanje”, kuda ćeš više. Da nema prevare i željeznice film bi bio mnogo siromašniji. Ali ima tu još nešto što, čini mi se, još uvijek niko nije primjetio. Sašu Belopoljanskog sam pisao kao neku vrstu savremenog tragikomičnog “Idiota”. No biće da, ili malo ko više čita Dostojevskog, ili to ja nisam dovoljno jednoznačno umio da napišem, a stvar je možda i do režije. Naravno da živimo u kosmičkoj prevari, dovoljno je samo podsjetiti se da skoro svako sem jurodivih traje u čvrstom uvjerenju da ima konzistentno ja, da je integrisana ličnost. Što se tiče promišljanja stava o životu, ni ta stvar u mom slučaju ne stoji baš sjajno. To je kao da trulo krivo drvo podupireš slabim i natrulim mislima. Sva sreća te vremenom tiho opadanje životnih snaga neminovno otvara jedini put u mokšu, tačku u kojoj se uz malo srećemo u vječnoj praznini mi zapadnjaci i budisti.
Završio si filmsku režiju, ali nisi realizovao brojne svoje projekte. Zašto se to dogodilo?
Kad sam i sam o tome razmišljao, čisto statistički. Ovdje nema gotovo nikoga ko nije snimio igrani film, a da mu je to palo na pamet. Neki su ih snimali čak i bez dublje unutrašnje pobude, iz utilitarnih ili statusnih razloga. Do nedavno je izgleda bilo prestižno biti režiser, pa su se pod kojekakve uratke potpisivali razni, publicisti, realizatori, dizajneri, prsate domaćice, ali to naravno nikada nije imalo ikakve veze sa tom plemenitom vještinom u odumiranju. Kao odgovor mogu da ti ponudim bar dvije grupe razloga. Jedni se odnose na mene samog, a drugi na društvo i struku. Osnovni sastojci uspjeha u produkciji su talenat, marljivost, znanje, novac, želja za priznanjem i socijalna prilagodljivost, koja se često brka sa socijalnom inteligencijom. Za neke od ovih osobina u ovom nizu postoji izvjesno stabilno javno mišljenje da mi ne nedostaju, ali sam sa posljednje tri izgleda u deficitu. Nekako sam izrastao u izrazitog individualistu neukorijenjenog ni u čemu sem u maternjem jeziku. Socijalno ne pripadam strukturama koje uistinu utiču na procese od uticaja u toj oblasti, a rezervisan sam i prema široj kulturnoj javnosti i ne osjećam se ni njenim participijentom. Prosto rečeno, neka sam vrsta singulariteta. To društvo se meni ne dopada, a ja njemu nisam simpatičan. Prvo sam bio premlad da mi se ukaže povjerenje, a onda kažu: Tvoje vrijeme je prošlo, ti si overkvalifajd, zahtjevan si i sitničav, a ko bi to i gledao, ovo je vrijeme serija koje dođu i odu. Izgleda da je na rezultat uticala i izvjesna gordost, koja mi nije strana, a proističe iz sumnje u mehanizme i institucije koje su rukovodile i rukovode tom, kako je sada zovu, “kreativnom industrijom”. Za mene film nikada neće biti industrija. Nekoliko puta sam i pokušao da učestvujem u tim konkursima za javna sredstva bez kojih u ovako maloj sredini nije moguće realizovati iole veći projekat. Uvijek bez rezultata. A i iritira me, bez lažne skromnosti, da o nečemu za mene važnom i intimnom odlučuju tijela u kojima glavnu riječ vode ljudi koji evidentno imaju daleko manje kreativne i intelektualne sposobnosti od mojih. Cijeli taj sistem, kinematografije koja služi “povećanju ugleda zemlje u inostranstvu” je na neki način tematski i estetski uslovljen, po narudžbi, a djeluje i krajnje providno u namjerama i kriterijumima izbora. Scenariji su neka vrsta poluproizvoda, čija se vrijednost valorizuje tek kroz “celuloid”, pa je za autora prilično mučno da ima te nikad realizovane stvari za sobom. Zato sam se okrenuo ka literaturi. Roman možeš da napišeš i nikada ne odštampaš, a da sa sigurnošću znaš da li je loš ili dobar. Inače sam ono što zovu producentski tip reditelja. To podrazumijeva da te neki producent pozove i iskaže ozbiljnu namjeru da te angažuje na nekom projektu. To je u stabilnim kinematografijama i državama standardna procedura. Uvijek sam bio spreman da, bez obzira na rizike, savjesno odgovorim na tako nešto, ali se u mom slučaju to nikada nije desilo, a da je projekat preživio do faze realizacije. Ima tu još nešto; radoznalost, koja me nikada nije napustila. Kretao sam se stalno u raznim sredinama, nikada na jednom mjestu, naučio više “zanata”, oprobao u mnogim materijalima i vještinama, a tu je valjda i sumnja da nijedan napisani scenario nije bio dovoljno dobar da ispuni moje kriterijume, sem onih koji su bili hiperdimenzionirani za okvire kinematografije kojoj sam htio-ne htio trebalo da pripadam, kao što je onaj o Hedvigi Kisler, jednoj od najvećih zvijezda klasičnog Holivuda, koja je ujedno bila i matematički genije, ili scenarija “Hotel Utopija”, za kojim i dan danas žalim što nije vidio ekran. Da li je neka zamišljena publika izgubila nešto time što je to ispalo tako, svakako nikada neću saznati, mada priznajem da mi je bilo milo dok sam slušao onu djecu u tramvaju kako postiđuju bahate komunalce citatima mojih filmskih replika.
Roman “Kulturan svet” koji se dešava za vrijeme bombardovanja Beograda 1999. godine bavi se metafizičkim odnosom oca i sina. Zbog čega su ti zanimljive porodične priče?
Meni je moj sin najzanimljiviji živi lik na svijetu, prevazišao je svu moju fantaziju. Otuda i u romanu “Čaturanga” postoji jedna takva linija o odrastanju u njegovanoj bliskosti između glavnog junaka Dokrenda Kuk Singa i njegovog sestrića Možbitde, mladića u burnoj i bujnoj samorealizaciji. “Kulturan svet” sam pisao neposredno prije sinovog rođenja. Tada sam tek mogao da naslutim njegov lik, ali je sva sreća da priroda umije višestruko da prevaziđe i nagradi samu sebe.
Zbirka poezije “Bermude na palme” je dobila izuzetne pohvale. Koliko uspijevaš da utkaš poeziju u sve tvoje radove?
– Poezija je najveći božiji dar čovjeku. Kvalitet iznad kvaliteta. Tamo gdje je poezija potisnuta na najniže grane vrijeme i društvo je veoma bolesno. Poezija nije samo u stihu, rimi, čak ni samo u riječima, ona postoji svugdje gdje se desila velika umjetnost. Ne smije se brkati sa poetikom; poetika mora da učini veliki napor da bi postala poezija. “Bermude na palme”, šta znam, to je privatna zabava koju sam s vremena na vrijeme priređivao samome sebi. Ljudi vole tu sveščicu. Kažu da je duhovita i radosna. Meni se dopada kako je ilustrovana. Nažalost, tiraž je bio mali i jedva da imam još nekoliko primjeraka. Nastojim da odštampam novi tiraž. Svakako ne spada u vrhunske domete pjesništva ali je ljudi vole, zabavlja ih, nasmije, i lako pamte slike i stihove, vjerovatno zato što je pisana bez opterećenja i ideje da ikada bude izdata. Šašava knjiga.
Da li nas ove godine može čekati novo iznenađenje u vidu knjige ili filma?
Zahvaljujući lakoj dostupnosti visoko kvalitetnih digitalnih filmskih tehnologija, koje su eksplodirale u zadnjih petnaestak godina, radim sve više, zapravo kao nikada do sada. Nije film samo igrani film, ne mora sve da košta milione. Ponekad i selfi štapom možete da dostignete sam vrh filmskog izraza. Sve zavisi od ideje, vještine i inspiracije. Napokon sam ostvario svoj vrhunski san i postao filmski amater, i to me čini ispunjenim zadovoljnim. Nekada su to dokumentarni ili eksperimentalni projekti, eseji ilustracije ili, prosto, apstraktne forme. Negdje imam tri, negdje pet, sedam gledalaca, a ponekad se začudo dogodi i desetak hiljada. Ne vodim računa o tome. Ako vas to zanima, ponešto možete pronaći na internetu. Cjelovečernji eksperimentalni film “Selfi”, na primjer, u kome smo industrijski robot kome sam dodijelio ulogu snimatelja i ja pokušali da priredimo svojevrsno izvođenje Dr Fausta. Važno mi je da film bude društveno štetan, umjetnički bezvrijedan i finansijski debakl, odnosno da snažno osciluje oko osnovnih estetskih, socijalnih i ekonomskih kodova. Jedino tako u ovom opštem šumu komercijalnih uradaka u filmskom formatu, ako je ideja moćna, može da postane “kultan”. Nije to samo moj recept, mislim da sam ga naslijedio od Gi Debora. Da, spremam i nešto konvencionalnije, ali i te kako uzbudljivo. Projekat koji se zove “Mladost” o jednom specifičnom mjestu i jednoj utopiji, tu, na dohvat ruke, utopiji koja se distopijski završila postavši čist simbol, ali nikako da počnem. Sve mi je tu uveliko jasno i na dohvat ruke ali nikako da nađem mira i vremena. Što se pisanja tiče, upravo sam završio zbirku “Jezive priče”. Desetak ne baš kratkih pripovijetki i jedna novela. Tu nema vampira, manijaka, ni masovnih ubica, ali se i meni samom polako počne dizati kosa na glavi kada krenem sa čitanjem. Nadam se da sam time odužio svoj dug goru i hororu, mada još uvijek tražim izdavača. Šta znam, čovjek planira, a bog se smije. Uostalom, i od uvoda do sada napisanog ima dovoljno za čitanje. Ne valja pretjerivati ni u čemu.
