Marko Dukić za „Nezavisne“: Zadatak umjetnosti nije da ćuti, već da progovara i pokreće

Marko Dukić, scenarista i reditelj filma „Herkul“, početkom prošlog mjeseca nagrađen je za najbolju režiju na Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju, da bi uspjeh potvrdio i na sedmom Internacionalnom avanturističkom filmskom festivalu „Avant & Una“ u Bihaću, gdje je ovaj film proglašen za najbolje kratkometražno ostvarenje.

Produkciju filma potpisuje producentska kuća „Didaskalije“ iz Banjaluke, u saradnji sa „Studiom Spotless“ iz Banjaluke, produkcijama „Talas Film“ iz Beograda i „Peglanje snova“ iz Zagreba.

Povodom nagrada, više o svom debitantskom filmu, ali i o dugogodišnjem radu u pozorištu, Dukić je govorio za „Nezavisne“.

NN: Koliki su Vam vjetar u leđa nagrade iz Trebinja i Bihaća, pogotovo jer je riječ o Vašem debitantskom filmu?

DUKIĆ: Svaka nagrada je priznanje koje prija i vjerujem da će vam to sigurno potvrditi svako ko se bavi filmom. Festivali u Trebinju i Bihaću imaju svoju posebnost, imaju dušu i publiku koja ih godinama bezuslovno prati. Upravo zato i mislim da je najčešće dovoljno samo učešće filma na festivalu, jer to znači da će „Herkul“ imati priliku da dođe do publike i da bude viđen. Kratki filmovi žive kroz festivalske selekcije i to je, ako izuzmemo nezavisno organizovane projekcije filmova, osnovni prostor za susret sa filmskom publikom. Takođe, čekam i rezultate selekcija na brojnim evropskim festivalima, pa se radujem prilici da se film predstavi široj publici. Nadam se da će iskustvo rada na ovom filmu doprinijeti kvalitetu narednih projekata, do kojih će doći, pitanje je samo vremena. Energije i htijenja za rad na novom filmu zaista ne manjka.

NN: Interesantno je da ste za film izabrali četiri zvučna glumačka imena iz četiri različita grada: Ljubišu Savanovića iz Banjaluke, Kseniju Marinković iz Zagreba, Ninu Nešković iz Beograda i Izudina Bajrovića iz Sarajeva. Otkud baš takva glumačka podjela?

DUKIĆ: Različitost gradova je slučajna. Sa Ljubišom je dogovor o ulozi postignut prije samog pisanja scenarija. Ispričao sam mu neku verziju sinopsisa, i kad mu se dopalo, od tog trenutka je počelo pisanje. Kseniju i Ninu sam znao prvenstveno sa pozorišnih scena, a tek onda sa filmskog platna. Imao sam ih u vidu po završetku scenarija. Zahvaljujući Ljubiši, došao sam u kontakt s njima, i na moju sreću, tekst im se na prvu veoma dopao. Izudin je liku oca, koji je i posljednji nastao, dao pečat i posebnu snagu. On je vrhunski karakterni glumac, jedna posebna ličnost koja je obogatila film. Mogu reći da sam imao i sreće, svi su pristali gotovo odmah, a ono šta je sigurno i najvažnije, pokazali su se kao izuzetni i u profesionalnom i u ljudskom smislu. Nadam se samo da se ta energija prenijela i na filmsko platno i da je publika zadovoljna.

NN: Herkul je u Vašem filmu zapravo cvrčak koji ima višestruku simboliku. Kako se cvrčak Herkul našao u zamršenim porodičnim odnosima u istoimenom filmu?

DUKIĆ: U tom malom biću satkana je nostalgija, simbol oca, simbol povezivanja i izlaska iz ništavila, iz depresije čovjeka u već zrelim godinama. Cvrčak je ujedno i jedan od rijetkih insekata, bar koliko mene pamćenje služi, čije je glasanje prijatno čovjekovom uhu, pa u filmu zvuci cvrčka predstavljaju i zajedničku uspomenu oca i sina iz prošlosti, a kao larva i svojevrsno svjetlo na kraju tunela, bez obzira na to kakav ishod na kraju dolazi. S jedne strane, cvrčak je zamišljen kao krhko biće kojem je pružena pažnja i ljubav dostojna svakog živog stvorenja. On postaje svojevrsni zadatak kojem se treba posvetiti i dovesti ga do kraja, skoro poput Herkulovih zadataka koje je dobio od svog oca Zevsa. Želja za ponovnim povezivanjem s ocem, kao i potreba da ga ne razočara, vodi glavnog junaka ka nekoj vrsti unutrašnjeg ozdravljenja.

NN: U čemu još leži preporod glavnog lika u filmu između njegovog 42. i 43. rođendana, da li je društveni status kriv za ono prije i zaslužan za ono poslije, ili prvenstveno unutrašnji svijet njega čini jednim čovjekom na početku i drugim na kraju filma?

DUKIĆ: Po mom viđenju, preporod glavnog lika prije svega proizlazi iz njegovog unutrašnjeg svijeta i razrješenja dubokih ličnih konflikata koji su ga i doveli u stanje u kom se nalazi. Posvećenost i fokus na cvrčka, zatvaranje jednog životnog poglavlja sa ocem, odnos sa Vanjom, sve je to dovelo do buđenja glavnog lika iz zimskog sna koji je trajao definitivno predugo. Zaposlenje i nova struktura njegovog života na kraju filma su samo posljedica tog procesa sazrijevanja i opraštanja. Cvrčak, kao katalizator, pokretač je ozdravljenja, no otac je ta ključna supstanca potpunog ozdravljenja.

NN: Za snimanje „Herkula“, između ostalih, dobili ste podršku Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, institucije koja je počela s radom prije tri i po godine. S tim u vezi, koliko je za to vrijeme osjetan pomak u ovdašnjoj kinematografiji?

DUKIĆ: Mislim da se zahvaljujući Audio-vizuelnom centru kinematografija Republike Srpske napokon pokrenula na pravi način, institucionalno i organizovano. Iskreno, vjerujem da bez osnivanja Centra ne bih imao priliku da snimim ovaj film, a posebno da radim sa takvim profesionalcima ispred i iza kamere.

Naravno, produkcije je bilo i ranije, ali osnivanjem Centra 2022. godine, domaćim autorima, kao i studentima, omogućen je pristup sredstvima kroz konkurse za razvoj scenarija, razvoj projekata i sufinansiranje produkcije. Lično sam prošao kroz sve faze i sve navedene konkurse. Sredstva namijenjena manjinskim koprodukcijama predstavljaju vjetar u leđa za međunarodnu saradnju i omogućavaju domaćim autorima da postanu dio evropske i svjetske filmske scene.

NN: Sudeći po uspješnom debiju, pretpostavljam da nastavljate s radom na filmu?

DUKIĆ: Naravno. Vjerujem da je ovo bio pristojan prvi korak, a isto tako sam siguran da može biti daleko bolje. Konkursi su pred nama i trenutno sam u procesu pisanja. Nadam se da će uskoro doći prilika da započnem rad na novom projektu. Ideja definitivno nikada ne nedostaje i ono što je presudno jeste mukotrpan rad i želja da svaki naredni film bude korak naprijed, bolji i svakako zreliji od prethodnog.

NN: Pobjednik ste konkursa „Reci naglas“ Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, u okviru kojeg je Vaš dramski tekst „Sve što nismo mogli reći“ postavljen na scenu Pozorišta Prijedor u režiji Slobodana Perišića. O pobjedi na konkursu već ste govorili, međutim – koliko ste zadovoljni izvedbom predstave po Vašem tekstu?

DUKIĆ: Kao autor teksta, imam svoje viđenje predstave i na koji način bi se mogla postaviti na sceni. Međutim, iskustvo pokazuje da se ideja pisca i ideja reditelja često ne poklapaju u potpunosti. To, naravno, ne znači da finalni proizvod gubi na kvalitetu, čak bih rekao da se upravo u toj različitosti pogleda na tekst krije i nova vrijednost. Tekst je u ovom slučaju prilagođen lokalnim dešavanjima u vezi s iskopavanjem litijuma u okolini Prijedora, s namjerom da se pošalje snažna i jasna poruka. Posebno je važno što je Pozorište Prijedor reagovalo i što je reditelj, zajedno s cijelom ekipom, pokazao hrabrost i progovorio o tako bitnoj temi koje uznemirava građane Republike Srpske. To je suštinski zadatak teatra, da ne ćuti, već da progovara i pokreće.

NN: Uz Dejana Andrića, jedan ste od osnivača „Nevid teatra“. Čemu „Nevid teatar“ duguje opstanak na sceni preko deceniju i po te na čemu trenutno radite?

DUKIĆ: Od samog osnivanja pozorišta prošlo je već 15 godina, a sve to vrijeme smo sami učili kako da funkcionišemo kao pozorište. Dejan je, uz igranje predstava, postao stručan u pisanju projekata, bavio se organizacijom, produkcijom, PR-om i nizom stvari koje prevazilaze samo umjetnički rad. Sa druge strane, ja sam bio više vezan za kreativni dio, zadužen za vizuelni identitet pozorišta, kao i za rad na autorskim predstavama. Opstali smo jer smo jedan drugog gurali naprijed u trenucima kada bi neko od nas poželio da odustane, a opstali smo i jer smo imali sreću da sarađujemo sa divnim i kreativnim umjetnicima koji su nam davali energiju da istrajemo. Međutim, šest godina Nevid teatar nije realizovao novu predstavu, jer nemamo osnovne uslove za rad. Posljednja predstava je nastala kroz projekat „Obrazovanje kroz igru“ i to daleke 2019. godine. Više od decenije odlazimo u Gradsku upravu, tražimo prostor, tražimo kancelariju, tražimo prostor za scenografiju i kostimografiju i ništa. Najčešće se dešava da prostor koji nam odgovara, za koji pokažemo interes, na kraju bude dodijeljen nekome drugom. Već sutradan. U većini situacija se od nas očekuje ulazak u devastiran prostor koji zahtijeva renoviranje i trošak po nekoliko desetina hiljada maraka. Grad i Ministarstvo, istina, podržavaju naše projekte i daju nam sredstva pomoću kojih igramo predstave u manjim sredinama gdje kroz edukativne projekte i edukativne predstave učimo djecu lijepom ponašanju, pojmovima iz geografije, biologije, uopšte iz prirode. Često smo upravo mi mnogoj djeci prvi susret sa pozorištem. No suština je da nemamo gdje da igramo, nemamo gdje da održavamo probe. Naše podrume i garaže zatrpali smo kostimima. Van Banjaluke prepoznati smo kao pozorište, dok se u svom gradu osjećamo kao nomadi. Opstali smo najviše zahvaljujući i gostoprimstvu Plesnog studija „City Jazz“, u čijoj plesnoj sali su nastale mnoge naše predstave, kao i zahvaljujući Banjalučkom studentskom pozorištu, koje nam je često ustupalo scenu za probe. Jedna predstava za djecu je živjela, nadam se da će i dalje, u koprodukciji sa Gradskim pozorištem „Jazavac“. I danas, kada radimo na predstavi „Eksperiment: Civilizacija“, koja bi trebalo da premijerno bude izvedena za tri mjeseca, mi još nemamo riješen prostor za probe ni za samu igru. To je naša bolna tačka i pitanje koje nas prati gdje god da odemo: „A gdje vam je scena?“ Nažalost, odgovor je, kao i svaki put dosad – „nigdje“. I, naravno, druga rečenica: „Ne, ne možete gostovati kod nas u pozorištu.“ Ipak, nastavljamo da radimo ono što nas inspiriše i raduje. „Eksperiment: Civilizacija“ je projekat koji nas vraća korijenima i ideji zbog koje smo osnovali „Nevid teatar“ i dajemo sve od sebe da on ugleda svjetlo dana, bez obzira na okolnosti. Pozorište. Eksperiment. Istraživanje.

NN: Za kraj, kako biste opisali pozorišnu scenu u Banjaluci, šta su njene prednosti, a šta mane?

DUKIĆ: Grad Banjaluka već godinama boluje od nedostatka scena za izvođenje. Osnivanjem Studentskog kulturnog centra studentima je barem donekle olakšan rad, što je svakako jedna od pozitivnijih stvari. Međutim, Dom omladine odavno više nije prostor koji može funkcionisati za potrebe više pozorišta. Nisu sva pozorišta namijenjena mladima. Mogućnost ozbiljnijeg razvoja nezavisne scene, ili bilo kakvog vida eksperimentalnog teatra, svedena je na minimum. Veliki broj mladih ljudi završava pozorišnu režiju i glumu na Akademiji umjetnosti, ali nemaju uslove da ostanu i stvaraju u Banjaluci. Čak i Studentsko pozorište, koliko je poznato, ima problem sa osnovnom infrastrukturom poput struje. Studio „Teatar 078“, osnovan prije nekoliko godina, raspolaže malom scenom, ali i oni sigurno osjećaju teret nedostatka većeg prostora za nesmetano izvođenje. Narodno pozorište Republike Srpske, kao nacionalni teatar, ostaje stub pozorišnog života u Banjaluci. Dječije pozorište Republike Srpske radi punim kapacitetom i jedno je od omiljenih mjesta mališana. Gradsko pozorište „Jazavac“, sa svojim bogatim repertoarom, zaslužuje maksimalnu podršku grada. Nije lako uraditi sve ono šta oni uspijevaju tokom godine. Ovo definitivno nisu najsrećnija vremena za pozorište ili kulturu.

Nezavisne