Kako je nastala najtužnija pjesma Halida Bešlića „Je l’ ti žao što se rastajemo“

Najtužnija ljubavna pjesma koju je snimio Halid Bešlić „Je l’ ti žao što se rastajemo“, poznata je mnogim generacijama. Dugo se vjerovalo da je njen autor narod i da nije poznato kada je i pod kakvim okolnostima nastala. Ova dilema riješena je nedavno.

Pjesmu je početkom septembra 1941. godine napisao Enver Šiljak, narodni heroj iz Gradiške, nakon što su ga vlasti NDH, zajedno sa njegovom djevojkom, Jevrejkom Fridom Laufer, uhapsile u okolini Tuzle, zatočile u kazamat i osudile na smrt.

Šiljak, poznat u rodnom gradu po muzičkom talentu i nastupima u bašti pored Save, napisao je ovu pjesmu kao vječni zavjet svojoj neprebolnoj ljubavi.

Tekst pjesme „Je l’ ti žao što se rastajemo“, ispričao nam je njegov rođak Hikmet Hadžialagić, uspio je preko stražara dostaviti Fridi.

Kada su ga, 5. septembra 1941. godine poveli na strijeljanje, on je, posljednji put prolazeći zatvorskim hodnikom, glasno zapjevao ovu pjesmu, vjerujući da ga Frida u drugoj ćeliji, takođe osuđena za širenje komunističkih ideja i organizovanje ustanka, čuje.

Strijeljan je istog dana u 15 časova. Poživio je samo 22 godine, ali je njegova pjesma, nadživjela rat, mržnju, pobijedila okupatore.

U Parku slobode, pored Save u Gradišci, na bistu narodnog heroja Envera Šiljka, mladi stavljaju cvijeće.

Stariji Gradiščani odaju počast. I pričaju o Enveru i njegovom ocu Salihu, koji su, u obližnjoj bašti pored Save, koja i sada postoji, zabavljali goste.

Salih je svirao violinu, a Enver gitaru. Bio je student prava i muzičar. Tu ih je zatekao rat. Enver je, po zadatku Komunističke partije, upućen u Tuzlu.

Zaposlio se u Fabrici soli. Izabran je potom za šefa Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) za sjeveroistočnu Bosnu. Frida Laufer, rođena 1920. godine, godinu mlađa od Envera, takođe je radila u istoj fabrici. Njihova ljubav rođena je na prvi pogled, prilikom prvog susreta. Simpatije su bile obostrane. Oboje su bili istaknuti članovi ilegalnog antifašističkog pokreta u Tuzli. To ih je još više zbližilo. Zbog svoje aktivnosti, već početkom jula našli su se na potjernici fašističkog režima.

Pokušali su da pobjegnu iz Tuzle, ali su 18. jula 1941. godine uhapšeni. Odvedeni su u tuzlansku robijašnicu i zatvoreni u mračne i okovane ćelije. Oskudni snop svjetla dopirao je sa hodnika, u trenucima kada stražari odškrinu vrata ili mali otvor.

Envera i Fridu dijelio je samo hodnik kojim su, neprekidno, lupkajući u vojnim cokulama, promicali naoružani ustaški stražari. Njih dvoje, viđali su se samo nakratko, kada se pogledi sretnu, u trenucima privođenja na isljeđivanje. Frida nije znala da je Enver strijeljan, zajedno sa Memom Suljatovićem i Rudolfom Vikićem.

Nakon tuzlanskog zatvora, Frida je premještena u logor u Krušiću, potom Gospiću, pa u Zagrebu…

U logoru „Jasenovac“, posljednjoj životnoj stanici, 1942. godine rodila je Enverovog sina. Ona je sestri iz jasenovačkog logora poslala dvije dopisnice, potvrdila nam je, u Gradišci Sarajka Frida Laufer, koja je ime dobila po tetki.

„U posljednjoj dopisnici od 9. maja 1942. godine, Frida pita sestru, a moju majku, znaš li nešto za Envera. Očigledno, nije bila sasvim sigurna da je ubijen“, ispričala nam je Frida, u emotivnom šoku, jer je u Gradišci, osam decenija kasnije, upoznala Enveru Šiljak, stričevku Envera Šiljka, koja je, na ovaj nesvakidašnji susret, doputovala iz Bihaća. Njih dvije su, zajedno položile cvijet na njegovu bistu.

Na poratnom popisu žrtava iz Jasenovca navedeno je i ime Fride Laufer, kćerke Jozefa, sa podacima njenog i Enverovog sina. U rubrici ime, piše – dijete, ništa drugo, u rubrici prezime – piše Šiljak, ime oca – Enver, majke – Frida.

Jasmin Imamović, književnik i bivši gradonačelnik Tuzle, čuvar uspomene na Envera i Fridu, napisao je scenario za dokumentarno-igrani film, u kojem igraju mladi tuzlanski glumci, i knjigu „Slana zemlja“, koja je promovisana u Gradišci, u Ulici Envera Šiljka. Ovu pjesmu o neprebolnoj ljubavi dvoje mladih osuđenih na smrt snimio je Halid Bešlić, a glumci tuzlanskog pozorišta, u ulogama Envera i Fride, oživjeli ovu jedinstevnu ljubavnu priču u vremenu zla.

U Tuzli, kao i u Gradišci, postoji bista Envera Šiljka, a most koji spaja obale rijeke Jale nazvan je „Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer“.

U narodu je poznat i kao „Most ljubavi“. Narodni heroj Enver Šiljak rođen je 15. avgusta 1919. godine u Gradišci, a Frida Laufer 1920. godine u Tuzli. Oboje su poživjeli samo 22. godine.

Je l’ ti žao što se rastajemo

Tekst: Enver Šiljak

Je l’ ti žao što se rastajemo,

rastajemo al’ ne sastajemo,

haj, rastajemo al’ ne sastajemo.

Jest mi žao i duša mi znade.

Proklet bio ko nas rastavio,

haj, proklet bio ko nas rastavio.

I umrijeću, prežalit te neću,

haj, i umrijeću, porežalit te neću,

našu ljubav zaboravit neću,

haj, našu ljubav u grob ponijeću.