Jezik se brani u školi, medijima i biblioteci

Jezik se brani u školi, medijima i biblioteci

Društvo u kojem se ne cijene knjige nego mu se poturaju praporci i laži nema budućnost, upozorava prof. dr Aleksandar Jerkov.

Opstanak srpskog jezika dovodi se u pitanje niskom kulturom i jadnim oblikom govora u javnom životu, upozorava dr Aleksandar Jerkov, profesor Filološkog fakulteta i upravnik Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković”, ističući da je i naša kultura slabo predstavljena u svijetu, da je malo prevoda s našeg na strane jezike, a i sve manje prevodilaca, mada je poseban problem i to što smo nedovoljno prisutni u digitalnoj sferi.

Ovaj profesor Srpske književnosti 20. vijeka pojašnjava da je srpski ugrožen epidemijom novih jezika na prostoru nekadašnje srpskohrvatske jezičke zajednice i potiskivanjem ćirilice iz ravnopravne upotrebe naša dva pisma. Zato smo, kaže, svi odgovorni, ali ne podjednako. Prema profesoru Jerkovu, najodgovornija je država kada, kako tvrdi, dopušta diskriminaciju srpskog jezika i tako ne poštuje sebe i svoju kulturu.

Ko nas sprečava da vodimo računa o našem jeziku, zašto u školama i mi ne bismo imali onoliko časova maternjeg jezika koliko ih imaju Francuzi i Rusi, pita Jerkov. Umjesto toga mladi su, smatra on, u društvu spektakla i skandala zasuti lažnim uzbuđenjima, senzacionalističkim najavama i pukim prostaklukom.

– Zato se dešava da prenadraženi dobro upakovanim glupostima počnu da odustaju od rada na sebi i radije prate vijesti o ubistvu nekog kriminalca nego da čitaju Dostojevskog i Poa, Mešu Selimovića i Milorada Pavića, pa da uz umjetnički smisao shvate čak i zločin i njegovo razrješenje. Ide omladina u biblioteke, ali društvo ne nagrađuje takav trud. Našim svijetom ne vladaju fini, obrazovani i pametni ljudi već oni grabežljivi. To ništa dobro neće donijeti ovoj zemlji i narodu, premda to nije neka nova pojava. Sjetimo se upozorenja Arčibalda Rajsa, izrečenih baš nama, ako ne onih opštih Sokrata, Diogena i Epikura. Danas je bolje nego devedesetih, pa ipak se sve više ljudi iseljava iz Srbije. To je smrtna presuda, tako se nestaje iz istorije. U prvi razred osnovne škole upisalo se manje od sedamdeset hiljada đaka, a broj iseljenih iz Srbije je najmanje polovina toga. Dakle, nestaćemo. Ko o tome zaista brine – upozorava Jerkov i dodaje da društvo u kojem se ne cijene knjige nego mu se poturaju praporci i laži nema budućnost.

Rješenje vidi u društvenom preporodu i energičnoj akciji suzbijanja nekulture i prostakluka svim moralnim sredstvima. Za početak, on bi na sve medije primijenio zakone ljudskosti i pristojnosti koji se, kaže, krše svakoga dana, što nipošto nije slučajno.

Smatra da je besmisleno i nepotrebno reći „lajkovati”, „anfrendovati”, ili „biti u problemu” i da do tih omiljenih izraza omladine vode neznanje i volja za oponašanjem „do granice običnog majmunluka”. Oni koji koriste te izraze ruže naš govor i pokazuju da zaista imaju problema ne samo s jezikom, već i s mišljenjem. Ipak, „srbingliš” kojim sve više komuniciraju mladi u Srbiji, prema Jerkovu, nije glavni uzrok kvarenja našeg jezika jer „civilizacije prodiru”, pa sada kažemo kompjuter i fajl, kao što su naši očevi govorili šrafenciger i auspuh (germanizmi), a djedovi ular i kamdžija (turcizmi)…

– Jezik se ozbiljno kvari kada ne umijemo da se lijepo izrazimo i ne poštujemo dovoljno ono gdje on dostiže apsolutni simbolički vrhunac – a to je književnost. Ljudi čitaju stalno, ali je problem šta čitaju. Sve manje vrijedne stvari. Vrijeme ne posvećuju pravim mislima, umjetničkim djelima, stihovima, već prate prostačke, reklamne i političke priče. Šteta. Gdje god vam pogled padne nešto je ispisano, od reklama po ulicama do takozvanih printova na donjem vešu, a sve glupost do gluposti. Pogledate u ljude, a oni ne gledaju jedni druge već svako u svoju spravicu u kojoj se, osim fotografija, nalazi i more suvišnih, nepotrebnih tekstova. Od vijesti ni o čemu, do lažnih junaka stvarnih rijalitija i političkih uzurpatora vremena, pažnje i života – ukazuje na suštinu problema profesor Jerkov.

Najteže je rukovoditi državom i vaspitati dijete

Prisjećajući se prijateljskih razgovora s prof. dr Vladetom Jerotićem, koji mu je jednom prilikom rekao da je najteže upravljati državom i vaspitati dijete, profesor Jerkov naglašava da nema lakog odgovora na pitanje kako da u društvu spektakla, o kome govori, roditelji vaspitaju djecu.

– Ali ima jedan jednostavan i savršeno efikasan test: da li ste se zaista trudili da vaše dijete bude obrazovan, fin i prije svega dobar čovek, ili ste, da umirite sebe, samo glumili – odgovor na pitanje prof. Jerkova krije i rješenje za najteže zanimanje.

Učitelji su najpotcenjeniji, a osnovni deo društva

Na pitanje da li bi nastavnici, pa i ministar prosvjete, mogli da ublaže krizu u kojoj je srpski jezik, Jerkov kaže da su učitelji najpotcjenjeniji iako su, zapravo, osnovni sloj društva. Umjesto da budu vrlo zainteresovani s kim njihova djeca provode polovinu svog dana dok su tako mala, roditelji bi, kako kaže, željeli da taj „potlačeni sloj ljudi” ispravi sve ono gdje oni sami, i cijelo društvo, griješe, da im vrate iz škole anđele dok oni u svakodnevici od njih prave buduće prevarante.

– Učitelji bi mogli i morali da brinu o djeci kao da sve na svijetu od toga zavisi. Gospodin ministar treba, po cijenu političke krvi do kolena, da se bori za drugačiji budžet. Naš budžet za prosvjetu i nauku je minijaturan, manji nego u svim normalnim zemljama. U borbi za prosvjetu bismo bez oklijevanja svi pomagali zdušno, bez obzira na političke prilike ili razlike – naglašava Jerkov.

(Politika)

 

CATEGORIES
Share This

COMMENTS