Izložba Milke Risović: Fotografija pjesma bez riječi

– U Romanu “Srce je usamljeni lovac” Karson Makalers pronalazimo indikativnu rečenicu: “Međutim, šta god da je radila, muzika je uvijek bila prisutna”. Ovdje stavljam znak jednakosti između muzike i poezije, koje u mom svijetu egzistiraju u potpunom zagrljaju, a koji upućuje na krajnju nemogućnost promišljanja bilo kog aspekta ljudskog postojanja na nepoetski način. Presudno je bilo prošlogodišnje fotografisanje jedne izvanredne predstave u Gradskom pozorištu “Jazavac”, u okviru festivala “Zaplet”. Čini se kao da je početno oduševljenje Minjinim autorskim djelom bilo svojevrsna anticipacija svega što će kasnije uslijediti. Jedna od fotografija uhvaćenih tokom izvođenja predstave kasnije će postati najvažnija fotografija mog dosadašnjeg rada, višestruko nagrađivana na domaćim i međunarodnim izložbama i u svijesti potpuno neodvojiva od Popine pjesme “Pre igre” – rekla je Risovićeva.

Banjalučka fotografkinja kaže da je potpuno prirodno što je dosadašnji kreativni proces zaključila jednom izložbom koncipiranom na način da pored fotografija, koje su nastajale duži niz godina, na zidovima galerije stoje stihovi srpske i svjetske književnosti, koji sa njima korespondiraju tematski, idejno ili asocijativno te da je suština vrijednosti fotografije leži u poeziji. – Rekla bih da suštinska vrijednost fotografije leži u poeziji, kao nevidljivom jezgru svakog umjetničkog djela, poezije koju su oduvijek uključivali susreti i razgovori o fotografiji sa Andrejom Marić, koja će kasnije, uz Dragana Prolu preuzeti mnoge obaveze u vezi sa organizovanjem izložbe. U prvi mah moglo bi se učiniti da poezija i fotografija nemaju mnogo toga zajedničkog usljed neočiglednosti mnogih skrivenih poveznica. Još je Kvint Horacije Flak nazvao sliku pjesmom bez riječi. Vodeći računa o elementima fotografije, kompoziciji i perspektivi, fotograf na neki način ispisuje stihove koji na kraju određuju cjelinu slike. I pjesnik i fotograf, u izvjesnom smislu, transformišu predmet pjevanja, odnosno, fotografisanja – rekla je ona.

Kako umjetnica kaže istorija fotografije bilježi mnoge konceptualne poduhvate ove vrste, recimo, saradnju Vladimira Majakovskog i fotografa Aleksandra Rodčenka, Teda Hjuza i Fej Godvin te Poli Džin Harvi i Šejmus Marfi.

– Poznat je projekat fotografa Edvarda Henrija Vestona, koji je, na samom početku Drugog svjetskog rata, putujući Amerikom pravio fotografije koje će ilustrovati novo izdanje Vitmenove zbirke “Vlati trave” – rekla je Risovićeva.

U izložbi pored fotografija ključnu riječ imaju stihovi, kako srpske tako i svjetske poezije, stoga Risovićeva dodaje da koncept izložbe shvata kao oblik saradnje sa pjesnicima čiji su stihovi pronašli svoje foto-pandane i svoje zidove.

– Ponekad bi se pri samom pogledu na fotografiju u isti čas u svijesti pojavljivali odgovarajući stihovi. Povodom određenih fotografija iznalaženje adekvatnih stihova tražilo je duže promišljanje i pretraživanje. Izbor pjesama mi je potvrdio koliko je Ivan V. Lalić značajan stvaralac i koja je njegova pozicija u mom intimnom svijetu, uz fotografije stoji čak osam njegovih pjesama. Tu su i Miljković, Crnjanski, Nastasijević, Trifunović, Brodski, Dragojević, Zagajevski, Zbignjev i mnogi drugi. Naravno, u izbor je ušla i Borhesova “Druga pjesma o darovima”, jedna od najvećih pjesama svjetske književnosti, koja bi mogla da stoji uz cjelokupnu postavku – dodala je ona.

Talentovana umjetnica kaže da datum otvaranja izložbe nije slučajan te da ističe ogroman uticaj “lovćenskog tajnovica” sa čijim se djelom dugo bavila i interesovala.

– Izložba je otvorena 31. oktobra i taj datum nije slučajno izabran. Istog datuma, godine 1851, otišao je vladika Rade, pjesnik čijim sam se stvaralaštvom ponajviše bavila tokom studija književnosti, pa i kasnije. Sjetićemo se da je osnovno jezgro njegovog pjesničkog i duhovnog iskustva označeno riječju “iskra” te da njegovo pjesničko djelo obiluje brojnim leksemama koje se u svojoj suštini vezuju za svjetlost (luču). Za Njegoša je svjetlost suština čovjekovog bića i prema tome – poezija pripada svjetlosti, rekla je Risovićeva.

Kada je riječ o zanimljivom naslovu koji nosi njena izložba, Risovićeva kaže da je inspirisana djelom velikog poete Ivana V. Lalića.

– Sama riječ fotografija u stvari znači crtanje pomoću svjetla, zapisivanje slika na materijalu osjetljivom na svjetlost. I poezija i fotografija, u krajnjoj instanci, teže hvatanju onog što izmiče golom oku, onog neizrecivog/nevidljivog, koje nam stalno izmiče, “a šapuće nam svoju prisutnost i uporno primorava da delujemo, da ga prevodimo u slike”, kako pjeva Lalić. Zapravo i sam naziv izložbe preinačen je naziv zbirke pjesama Ivana V. Lalića – “Glas koji peva u vrtovima”. Planirajući i promišljajući detalje u vezi sa izložbom namjera je bila da naziv obuhvati i fotografiju/svjetlopis i poeziju, prema tome usuđujem se kažem da je ovo jedan srećno izabran naziv. Fotografija je pamćenje kroz jezik svjetla. Fotografisati znači umnožavati svjetlost – rekla je Risovićeva.

Umjetnica kaže da je nakon otvaranja izložbe ona počela sopstveni život, koji će publika otkrivati u vlastitom ključu.

– Posjetioci su pozdravili ovakav koncept izložbe. Ima težinu i činjenica što su fotografije i pjesme izložene u Galeriji Filološkog fakulteta koja je nazvana po Đuri Jakšiću, pjesniku koji je takođe spajao slike i riječi. Uvjerena sam da svaki oblik sinkretizma u umjetnosti znači podizanje ljestvice naviše, kako tokom samog čina stvaranja tako i kada je o izlaganju riječ, odnosno, smještanju umjetničkog djela pred širi auditorijum. Fotografije, poput svakog umjetničkog djela, imaju sopstvenu dinamiku otvaranja posmatraču, poezija je tu da se lakše i dublje dotakne tajna, izvjesna duhovna supstanca, kako je govorio Tarkovski, poput efekta metafore, odnosno, uspostavljanja zajedničkog jezgra, jer oko ne vidi stvari, već oblike stvari koji nešto drugo znače. I slute cjelovitost, umanjujući tjeskobu svijeta – rekla je umjetnica.

Uticaji

Fotografkinja posebno naglašava imena iz svijeta fotografije, kao i velike filmske ikone koji su ostavili trajan uticaj na njeno stvaranje u prostoru umjetničke fotografije.

– Neophodno je pomenuti, pored pjesnika, velika imena iz svijeta fotografije, poput Bresona i Salgada te čelne ljude našeg foto-kluba Dragana Prolu i Milorada Kašćelana, zatim velike filmske stvaraoce poput Kurosave, Džarmuša, Vendersa, Tara, Bergmana, Ozua, Mizogučija, i naravno Tarkovskog, koji je stvarao čistu poeziju filma. Tu su i nekolika filmska ostvarenja Mihaila Kalatozova, nastala u saradnji sa izvanrednim Sergejem Urusevskim. Gotovo svaki njegov kadar pravo je malo remek-djelo – rekla je Risovićeva.

Glas Srpske