Humovanja Veselina Gatala: Godine nestanka
Svaki dan, sat, minut, oprostimo se od sebe. A sebe od lani se jedva sjećamo ponekad. Onog zadnjeg sebe nikad nećemo upoznati, taj odlazi od vas konačan, po prvi put otporan na promjene.
Na dobitku smo kad naučimo nešto. Na gubitku smo kad neko ode od nas. Gubimo onog koji je doprinio našoj promjeni, pa makar to bio neko ko nas je razočarao ili promijenio nagore, zbog koga smo često gubili vjeru u ljude.
Lani, prije nego što je otišla, ta 2024 me je udarila nisko, u stomak, nenadano, kao gradski probisvjet koji čeka da izađem iz diska da me udari šakom u trbuh onda kad se ne nadam, kad su mi trbušni mišići opušteni i ne očekuju udarac. Vijest me udarila tako Jako da sam morao odahnuti duboko, kao nakon taške tuče u kojoj je samo zid iza leđa bio na mojoj strani.
Otišao je Rade. Rade Likić. Tek sad, ove godine, polako shvaćam koliko sam izgubio. Izgubio sam puno dana u kojima nisam čitao ili čuo njegove riječi. Toliko dana u kojima ga nisam vidio ili čuo. Moram pronaći njegovu knjigu „Djed koji je čuvao karpuzu“, da ga opet jednom vidim i čujem.
Da vam kažem zašto ljudi pišu… Boje se smrti. Nestajnja u vremenu. Boje se da, jednom kad umru, neće više nikome moći ništa kazati. Neće oživjeti u onim trenucima kad drugi budu čitali njegove knjige, mnogo vremena nakon što napuste svijet. Puno ljudi žive mrtvi u nama. Ja samo, što bi rekli, umnožena ličnost u kojoj su najjači trenuci tuđih života. Pun sam ruskih, poljskih, engleskih, francuskih klasika… I Radeta Likića.
Ljudi nisu ono što pišu. Lav Tolstoj je bio pisac sa dušom seljaka. Ja sam seljak s dušom lučkog radnika. Oboje sam postao, doduše.
A Rade… Rade je bio ono što je pisao. Poznavalac vremena, onog davnog, stećaka i događaja. Nije imao svoj pogled na te događaje i vremena, previše je bio iskren i pošten da bi u svoje pisanje „ubacio“ sebe kao što ja to radim. Ja sam, za razliku od pokojnog Rade, sujetan i samoživ, pa ljudima dajem moje slike da ih gledaju mojim očima.
A tek da ste pričali s njim? E, to je već bio doživljaj. Rođeni Sarajlija odrastao i sazrijevao u Ljubinju, živio u miru sa samim sobom i svijetom oko sebe, u pitomini divljine. Mekan a jak, ništa ga ne bi omelo u procesu samonadogradnje koja se postiže življenjem i čitanjem.
Ovako star i rutav od grijeha, čak sam pokušao da ga isprovociram, da mu skinem onaj nimalo ironičan, tek dopadljiv polusmješak kojim bi sa istim mirom nagradio i dobro i zlo jer ga ni jedno i drugo ne bi promijenilo ako to on sam neće, odustajao bih jako brzo od namjere da mu oduzmem imalo mira i hercegovačke stamenosti.
Ono što smo imali, nikad ne gubimo, jer svi smo na ovom svijetu tek kolekcionari unutrašnjih promjena, skupljači sjećanja.
Ono što nismo nikad imali, što nikad nije bilo stvarno naše, auta, kuća, stanovi, makar bili stvarima bogati a duhom siromašni poput pritvorenog ministra Nešića, na kraju nećete odnijeti na onaj svijet. Neće Sveti Petar tamo da izdaje vozačke dozvole ili dijeli nekretnine…
Neću vam poželjeti da ove godine postanete tajkun ili zvijezda na Tik – Toku. Neću vam poželjeti da zaradite gomilu para. Tek da ne oskudjevate, to vam mogu poželjeti.
Želim vam da, ako ikako možete, ove godine upoznate nekoga ko je bio, i još jeste – ako takav i postoji – a nije jer smo svi neponovljivi, nekog kao što je bio i jeste, Rade Likić…
Piše: Veselin Gatalo/Bild.da
