Helena Mijatović: Ljudi se u krizi duha okreću materijalnom

Riječ je o drugoj samostalnoj izložbi umjetnice u Banskom dvoru, a koja na poetičan način povezuju ljude, prirodu i svjetlost unutrašnjeg bića u jednu metaforičnu „tapiseriju“.

Mijatovićeva se ovom nesvakidašnjom tehnikom slikanja bavi tri decenije, a ova Mostarka sa banjalučkom adresom svoj rad izlagala je na više grupnih i samostalnih izložbi, kao i na nekoliko modnih revija koje su bile posvećene odjevnim predmetima sa potpisom njenog kista.

Više o predstojećoj izložbi, svom stvaralaštvu, specifičnosti slikanja na svili i drugim temama govorila je u intervjuu za „Nezavisne“.

NN: O kakvoj je izložbi riječ u „Tapiseriji svilenih duša“ i na kakvu se tapiseriju misli?

MIJATOVIĆ: Ova izložba zove se „Tapiserija svilenih duša“, iako nema nikakve veze sa tapiserijom i obično ljude zbunim, jer su slike na svili. Tapiserija je zapravo jedna priča koja govori o povezanosti svih živih bića međusobno kao niti u tapiseriji. Ova postavka ima 22 slike, a glavna priča je da su među svim živim bićima ljudi jedina svjesna bića. Samim tim što smo svjesni preuzimamo odgovornost kako utičemo na okolinu. Moja priča je o tome da u sebi probudimo dobrotu, svaki put iznova upalimo svjetlo i podijelimo ga na sva živa bića.

NN: Na koji način je ovaj dio Vašeg rada povezan sa dušom?

MIJATOVIĆ: Mi smo na toj duševnoj frekvenciji, gdje je razum nedostupan, povezani mnogo više nego što smo svjesni. Mi utičemo jedni na druge kao što jedan osmijeh utiče na čovjeka i kao što muzika utiče na biljku, tako svi međusobno funkcionišemo na nekim višim frekvencijama. Uvjerenja sam da ljudi, ako žele, mogu pozitivno da utiču na svu okolinu. Pri tome smo mi jedini koji imaju slobodu odlučivanja, jer životinje i biljke nemaju razum i slobodu. Ta sloboda sa sobom nosi i određenu odgovornost. Takođe smo povezani i sa stvoriteljem/bitkom, kako ko želi da vjeruje. Ja sam u uvjerenju da sve dolazi odozgo i da su sve te niti koje se prepliću povezane sa stvoriteljem, te da ih on lagano pomjera, iako mi mislimo da smo bitni u svemu tome i da nešto činimo. Niti se same nižu, a mi u tome samo učestvujemo. Naglasak je da se u tom učestvovanju svaki put odlučimo na dobro, što nije lak proces. Te duše koje se kreću prenijela sam na svilu da lepršaju povezane raznim bojama. Nisu sve boje vesele, ima tu i tamnih tonova, ali je i život takav.

NN: Kako izgleda proces slikanja na svili? Na koje je načine moguće oslikati svilu i po čemu je specifična?

MIJATOVIĆ: Na cijelom prostoru bivše Jugoslavije možete na prste izbrojati ljude koji slikaju na svili, tako da ljudima to nije baš poznato. Počela sam sa primijenjenom umjetnošću, a zadnjih desetak godina sam se odvažila da to proširim. Izlagala sam u Rimu, Budimpešti, Ženevi, Beogradu… Svilu volim i to je prije svega jedna velika ljubav. Svilu cijenim i poštujem, ona je za mene jedna plemenita tkanina koja nije samo tkanina, već i živo biće, stvorena je od živih bića – bubica. Tako teško je napravljena, tako je nježna, zahtjevna, a ujedno čvrsta i jaka. Kod mene prevladava poštovanje prema njoj i ništa nije moglo da spriječi da se bavim ovim. U početku je bilo raznih problema, neprihvatanja, nepoznavanja, ljudi su imali otpor, nisu znali kako da pristupe svili, kako da je objasne, kako da je kritikuju, kako da daju neki komentar. Tehnika koju radim je akvarel na svili. U njoj, kada pustite boju, ona teče, a vi godinama učite da ju usmjeravate, jer ona ide kuda ona hoće. U tom pokušaju da ju kontrolišem zajedno plešemo i na kraju nikad ne bude rezultat baš onakav kakav ja hoću, nego se dogovorimo. To je jedan predivan izazov. Pored toga, najstarija tehnika slikanja svile je batik, odnosno tehnika rada vrućim voskom. U tom slučaju se ograniče ivice, motiv koji hoćete da slikate, zatim su tu tehnika soli i tehnika kontura, koje su takođe tehnike oivičavanja. Izabrala sam da radim akvarel tehniku, jer je jedina u kojoj se svili daje malo više slobode, protok boje je dosta samostalniji. Boja pliva, a ja joj usput dajem smjernice i to mi je ujedno i najveći izazov.

NN: Vi ste se krajem devedesetih godina prošlog vijeka u Njemačkoj edukovali za oslikavanja svile. Koliko se do danas promijenila situacija kada je riječ o demistifikovanju ove tehnike kod nas?

MIJATOVIĆ: Kod nas se to, nažalost, nije mnogo promijenilo. Pokušala sam da ljude više upoznam sa onim što ja radim, ali se na sceni nije nešto mnogo promijenilo. Razlog tome je prije svega finansijski, svila je jedna skupa tkanina i ljudi prežu od nje. Pri tome, kod nas nema edukacije, a ja sam samostalno učila, pokušavala, išla na mentorske časove i izložbe, razgovarala sa kolegama, ali veliki dio se svodio na samostalno učenje. Kod nas je to velika nepoznanica i nisam sigurna da ljudi znaju da prepoznaju da su ovi radovi rađeni na svili. Na Istoku generacije odrastaju uz slikanje na svili, uz edukacije i mentore, a mi smo zaista daleko od toga. Ima nekoliko pojedinaca koji vrsno rade, ali ih je i dalje malo.

NN: Šalovi, marame koje oslikavate su primijenjena umjetnost. Koliko nam je bitno da u svakodnevni život, između ostalih i na ovaj način, uvedemo dašak umjetnosti?

MIJATOVIĆ: Ja sada preko društvenih mreža prodajem marame i ešarpe koje radim po narudžbi, a neki slogan mi je: „Ponesite svoju umjetnost na sebi.“ Na sebi možete da nosite svašta, od zanimljive igre boja do oslikanih gradova, omiljenih pejzaža, cvjetova, posveta. Kad se to unese u najjednostavniju kombinaciju, dobija se jedinstvenost, originalnost.

NN: Koliko je izazovno stvarati „za kupca“ i kako uspijevate da svilu, koja ima svoj tok, usmjerite na konkretan cilj koji želite?

MIJATOVIĆ: Pa, prilagodim, imam svoje motive i svoj stil rada, pa klijentima ponudim da odaberu. Ako neko želi nešto posebno dogovaramo se. Za sve ove godine koje radim nikad nisam imala neki problem. Naravno, uvijek upozorim kada nije moguće da nešto izgleda identično, jer ja u svoje radove unosim i dio sebe. Rad na marami je drugačiji od rada na slici, tako da sve to treba uzeti u obzir.

NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost u profesionalnom segmentu?

MIJATOVIĆ: Izložba „Tapiserija svilenih duša“ je za mene zaista posebna, jer je jako duhovna i nosi divnu poruku. Namjera mi je da sa njom izlažem u Zagrebu i Skoplju, a nadam se potencijalno i u Beogradu i Mostaru. Cilj mi je da ova priča bude ispričana što više, jer mislim da nam je veoma potrebna u ovom vremenu koje je totalno ludo, u kojem su ljudi u krizi duha i čovječnosti i u kojem se okreću na materijalno koje ništa ne donosi. Mislim da nam u takvim okolnostima trebaju lijepe, duhovne priče, bez obzira na to koliko imamo ili nemamo. Uz to radim svoje narudžbe, a kao ideju imam narednu izložbu koju bih stvarala, a koja bi se bavila ženom i njenom čvrstinom.

Nezavisne