Godišnjica smrti velikog Branka Ćopića: “Zbogom lijepi i strašni živote!”

Godišnjica smrti velikog Branka Ćopića: “Zbogom lijepi i strašni živote!”

Branko Ćopić, jedan od najvažnijih i najčitanijih pisaca nakon Drugog svjetskog rata, na današnji dan prije 38 godina oduzeo se sebi život skočivši na betonski kej sa mosta na rijeci Savi u Beogradu.

Tragičnom kraju obožavanog narodnog pisca rođenom u Hašanima kod Bosanske Krupe, prethodila je izvanredno bogata literarna karijera, ali i jaki politički pritisci zbog njegovih satiričnih tekstova kojima je želio da ukaže na probleme društva kojem je, očigledno, slutio skori kraj. Nije prošlo ni sedam godina od kada je sam sebi presudio, mnogi vjeruju zbog političkih pritisaka, a njegova voljena zemlja o kojoj je tako strastveno pisao, izgorjela je u ognju ratova.

Tomo Kuruzović, glumac, Brankov prijatelj i zemljak, sjećao se čudnog razgovora sa psicem i to baš o smrti i sahranama. Bilo je to nedugo prije njegove smrti, kao da su obojica slutili da će se rastati.

– On je želio da bude kremiran, a ja se nisam slagao sa tim. Govorio sam mu da nije ispravno da ga sahranjuju spaljenog, a on je govorio: “Tomo, pa ja sam u ognju već godinama” – ispričaio je popularni glumac, danas takođe pokojni.

Ćopić je definitivno bio među najbritkijim intelektualcima bivše Sfrj. Iako od prvog dana u Narodnooslobodilačkom pokretu, bio je veoma obrazovan, bistrog uma i osjećaja za pravdu, pa mu je kritičko posmatranje stvarnosti i gađenje prema kalupima i ideološkom politikanstvu, navelo da rano počne iznositi sopstvena mišljenja o društvenom pojavama.

Jedno od najpoznatijih Ćopićevih kritičkih djela bila je “Jeretička priča” zbog koje je trpio progon vladajuće Komunističke partije i državnih organa, ali i od samih kolega. Progona je bilo mnogo, a književni istoričar Ratko Peković ih je sabrao u knjigu “Sudanije Branku Ćopiću”. Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva 26. marta 1984. godine u Beogradu.

Ćopić je napisao romane “Prolom”, “Gluvi barut”, “Ne tuguj, bronzana stražo” za koji je 1958. godine dobio NIN-ovu nagradu, “Osma ofanziva”, “Delije na Bihaću”. Napisao je zbirke priča “Pod Grmečom”, “Dživljaji Nikoletine Bursaća”, “Gorki med”, “Bašta sljezove boje”, “Golubija vremena” i knjige za djecu “Ježeva kuća”, “Doživljaji mačka Toše”, “Orlovi rano lete”, “Magareće godine”, “Mala moja iz Bosanske Krupe”, kao više knjiga pjesama i satiričnih priča.

Pisao je za beogradsku “Politiku”, a bio je dopsinik banjalučkog “Glasa” i “Borbe”. Nakon rata, pisao je satirične priče i objavljivao ih u “Književnim novinama”, “Kerempuhu” i “Vetrenjači”. Oženio se 28. juna 1951. godine ljekarkom Bogdankom Ilić Cicom. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

Ostaće zapamćen i po riječima: “Zadatak svake prave književnosti je da oplemenjuje čovjeka i da mu život učini ljepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čovjeka nadahnjuje i podstiče na velika djela i herojske podvige”.

Najavljivao da će se ubiti

Ćopić je prijatelju i biografu Enesu Čengiću često ponavljao da će se ubiti, jer ga je toliko spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, da ne prepoznaje ni ljude ni stvari oko sebe.

– Ja i danas posumnjam da sam neko drugi, a da je drugog Branka, ljepšeg, odnijela neka snaša iz krčme. Tako i oni koji pročitaju šture napise u novinama o srpskom Ćopiću posumnjaju da je riječ o istom Branku. S pravom. Između Branka, velikog čovjeka i pisca i Branka Srbina je veliki procjep. U kojem se nalaze sve gluposti i zablude, kao i ono silovanje kulturnog prostora iz ove priče – rekao je pisac svom biografu.

Oproštajno pismo nije objasnilo odlazak u smrt

Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, našla ga je kasnije, u limenoj kutiji “Pelikan” u kojoj je držala pribadače.

Pisac se oprostio rečima: “Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, Bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da prežvi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine!”

A. Pisarević

CATEGORIES
Share This