Gavrilo Princip: „Neću da budem sluga, jer nijesam idiot“
„Predlažem da me zakucate za krst i živog spalite. Moje tijelo koje gori biće baklja, koja će osvijetliti put mojim ljudima do slobode“
Gavrilo Princip: „Neću da budem sluga, jer nijesam idiot“
Čovjek koji je promijenio istoriju i izazvao „Veliki rat“, umro je 28. aprila 1918. godine.
Iako je u posljednjem pismu svojim roditeljima napisao da bi najviše volio da ga na smrt osude, ovaj mladić je ipak podlegao u zatvorskoj ćeliji usljed stravičnog mučenja i teškog oblika tuberkuloze.
Pripadnik organizacije „Mlada Bosna“, koji je na današnji dan 28.juna 1914. godine izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, je ostavio dubok trag u istoriji jednog naroda, jer je ovaj čin bio povod za početak Prvog svjetskog rata.
Zbog atentata koji je izvršen u znak protesta protiv austrougarske okupatorske politike i iz težnje većinskog srpskog naroda za oslobođenjem i ujedinjenjem, pred sud je izvedeno 25 mladih ljudi.
Gavrilo Princip je osuđen na 21 godinu zatvora. Priželjkivao je da ga osude na smrt, ali je dobio kaznu goru i od same smrti. Bio je zatvoren u Terezinu (Češka). Maltretiran je i mučen na razne načine. Neki podaci govore da je ostao bez jedne ruke, koja mu je od silnog mučenja satrula.
Od posebnog istorijskog značaja su stihovi, koje je urezao u zid zatvorske ćelije: „Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašeći gospodu.“
Neki izvori potvrđuju da su ovi isti stihovi bili urezani u vojnu porciju, iz koje se hranio.
Poznati su svakom rodoljubu i patrioti. Citirani su i od strane mlađe populacije, a upravo su ovi stihovi i nagnali današnju omladinu da što više izučavaju i saznavaju o pokretu Mlada Bosna, njegovim članovima, njihovim ciljevima i planovima. Zanimljivo je da je Gavrilo Princip jako volio poeziju, pa i da je pisao.
U znak sjećanja na noć uoči atentata kada su se „Mladobosanci“ zakleli na grobu Bogdana Žerajića da će oni ostvariti njegovo započeto djelo, Gavrilo je napisao stihove:
„Tromo se vrijeme vuče
i ničeg novog nema,
danas sve kao juče,
sutra se isto sprema,
Pravo je rekao Žerajić,
taj srpski soko sivi –
Ko hoće da živi nek’ mre
Ko hoce da mre nek’ živi.“
Ova čuvena pjesma u potpunosti ukazuje na nemoguć život bez slobode i potpuno otkriva Principovu jedinstvenu ličnost, u kojoj preovladava ljubav i obaveza prema svom narodu i svojoj domovini.
Ujedno otkriva ideje i ciljeve svih pripadnika Mlade Bosne, koji su borbu za slobodu svog naroda smatrali najbitnijom obavezom.
Posmrtni ostaci „vidovdanskih junaka“ nakon Prvog svjetskog rata preneseni su i sahranjeni u zajedničku grobnicu u Sarajevu da bi tek 1939.godine njihove kosti bile prenesene u kapelu Vidovdanskih heroja na pravoslavnom groblju u Koševu.
Istok
