Feđa Štukan: Nisam dovoljno kvaran za prljavštinu kakva je politika

Osim režije, Mladenović potpisuje i adaptaciju teksta, a ovaj projekat Kamerni teatar 55 radi u koprodukciji s Udruženjem „Moje pozorište“.

Kako je najavljeno, u predstavi igraju Maja Izetbegović, Muhamed Hadžović, Sabit Sejdinović, Davor Golubović, Dina Mušanović, Senad Alihodžić, Feđa Štukan, Amar Selimović, Boris Ler, Enes Kozličić, Anja Kraljević, Nadine Mičić, Aldin Omerović, Alen Muratović, Merima Ovčina, Elma Juković i Sin Kurt.

Naknadno je javljeno da je Štukan za predstavu napravio kompletan album muzike i da će ti songovi biti izvođeni uživo na sceni sa Štukanom kao frontmenom.

„Direktna adaptacija ovako kompleksnog materijala za scenski prostor bila bi gotovo nemoguća, ali s obzirom na to da je Kokan Mladenović već i ranije ovladavao sličnim materijalima („Sjećaš li se Doli Bel“ Abdulaha Sidrana, „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“ Darka Cvijetića, te „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića) i od njih stvarao visokokvalitetne, priznate i nagrađivane predstave, garant su da će i ova sigurno biti jedna od njih“, saopšteno je iz Kamernog teatra 55.

Povodom rada na predstavi Feđa Štukan je govorio za „Nezavisne“.

NN: U Kamernom teatru 55 u toku su probe za predstavu „Blank“ rađenu po Vašem romanu. Koliko ste zadovoljni dramatizacijom romana koju je uradio Kokan Mladenović i uopšte dosadašnjom saradnjom s njim?

ŠTUKAN: Dramatizacija se radi usput, to je Kokanov način rada. Puno je istraživanja i analiza likova i situacija, svi zajedno odlučujemo koji likovi i koje situacije će se igrati. Priznajem da nisam imao priliku da radim sa toliko posvećenim režiserom dosad na ovim prostorima, niti sam ikad dosad na probama osjetio takvu energiju i predanost, mislim na cijelu ekipu.

NN: Recite nam više o Vašoj ulozi u predstavi?

ŠTUKAN: Moj zadatak je da napravim muziku za predstavu. Biću na sceni, ali sa malo drugačijom ulogom nego dosad.

NN: Rat, ludnica, narkomanija, alkoholizam, beskućništvo, apstinencijske krize, borba protiv ovisnosti, pobjeda u borbi protiv ovisnosti, bend, akademija, gluma, propale ljubavi, vazduhoplovni sportovi, humanitarni i aktivistički rad – toliko toga je stalo u Vaš život i u knjigu, uz opisan širi društveni kontekst, da se čini skoro nemogućim da sve te periode obuhvati jedna pozorišna predstava. Šta će od svega nabrojanog biti u fokusu komada?

ŠTUKAN: Nemoguće je obraditi sve te teme, skoncentrisaćemo se na najbitnije stvari, ali priča će se ispričati sigurno i biti jasna i za one koji nisu čitali „Blank“.

NN: Knjiga „Blank“ jedna je od najčitanijih djela na teritoriji bivše Jugoslavije u posljednjih nekoliko godina. Koliko ste ponosni na svoj književni uspjeh i da li imate podatak koliko primjeraka knjige je dosad prodano?

ŠTUKAN: Zvanično je prodano 64.000 printanih kopija, ne računam digitalna izdanja – to je nemoguće pratiti, pa ne znam ni otprilike. Vjerovatno ih je više nego printanih, ali ne znam zaista.

NN: Knjigu ste počeli pisati na nagovor Anđeline Džoli i Breda Pita. Oni su i prvi ljudi sa dugačkog spiska onih kojima ste zahvalili na kraju knjige. Da li će išta biti od filma i da li ste još u kontaktu sa Džolijevom i Pitom?

ŠTUKAN: Nismo se čuli tri-četiri godine sigurno. Bilo je nekih ponuda za seriju i film, ali nisam bio zadovoljan. U pregovorima sam sa jednom ozbiljnom produkcijskom kućom za seriju, ali ne mogu još ništa da kažem. Ne želim da donesem ishitrenu odluku. Neću da žurim.

NN: Na kraju knjige u poglavlju „početak“ direktno se obraćate Vašoj kćerki Ayi. Da li se u toj posveti krije stvarni motiv za pisanje romana „Blank“, da njoj i njenoj generaciji pokažete kako ne bi trebalo da idu Vašim putem, te da shvate da iza svake mržnje i rata zapravo stoje bogati koji izrabljuju siromašne?

ŠTUKAN: Knjigu sam napisao i posvetio Ayi, ali je to poruka svim ljudima. Poruka je da ne idu bilo čijim putem osim svojim. Ništa nije vrijedno života. Ljudi ginu zbog tuđih ambicija, kojima ničiji život osim vlastitog nije bitan. Dati svoj život za svoju ideju je OK. Ne za tuđu.

NN: Po završetku rata, stoji u Vašoj knjizi, jedan ste od prvih ljudi koji su prešli „na drugu stranu“ i, kao demobilisani borac Armije Bosne i Hercegovine sjedili i iskreno pričali sa jednim generalom i pripadnicima Vojske Republike Srpske. Koliko se u tom trenutku Vaš potez činio suludim u odnosu na to koliko se danas čini normalnim?

ŠTUKAN: Bio je to ludo hrabar potez, ali danas, s ovom suludom zabranom ulaska u Srbiju i nakon svih laži srpskog režima o meni, taj čin izgleda puno normalnije nego da se dešava sad.

NN: U jednom trenutku pišete da ste ponosni jer ste u manjini u zemlji kakva jeste Bosna i Hercegovina. Ipak, kroz aktivizam i humanitarni rad privukli ste mnogo istomišljenika. Vjerujete li da ljudi koji razmišljaju slično Vama jednog dana ovdje neće biti u manjini? Koliko ste optimistični po tom pitanju?

ŠTUKAN: Moram priznati da sam puno optimističniji sad nakon brojnih gostovanja po srednjim školama. Moja generacija je propala, izgubila svaku želju za promjenom. Generacija prije moje nam je uništila i bivšu i sadašnju domovinu. Sljedećoj generaciji nisu uspjeli da prodaju priče koje smo mi kupili za sve pare. Ne zanimaju ih ni nacionalizam ni ostale gluposti. To su za njih jednostavno priče njihovih djedova. Na isti način mene nisu zanimale priče mog dede iz Drugog svjetskog rata.

NN: U životu ste probali sve osim politike, ali ćete na jednom mjestu reći da bi ova zemlja možda drugačije izgledala da ste imali političke ambicije. Zbog čega ste se okušali u svemu osim u politici?

ŠTUKAN: Nikad me nije zanimala politika. Zatvoriti mene u kancelariju je isto što i zatvoriti pticu u kavez. Ne guram se gdje mi nije mjesto. Nisam dovoljno kvaran za toliku prljavštinu.

NN: Opisujete kako ste u decembru 1994. godine sjedili i razgovarali sa Brusom Dikinsonom, kojem ste se, između ostalog, divili zato što je pilot. Iako se to tada činilo dalekim, i sami ste ostvarili svoj dječački san da postanete pilot. U čemu je osnovna razlika leta avionom u odnosu na let pod dozom heroina?

ŠTUKAN: „Kao da letiš“ nije isto što i „letiš“.

NN: Otvoreno pišete protiv religije ili bar zloupotrebe religije, ali u jednom trenutku stupate u kontakt s imamom Sulejmanom Bugarijem i mitropolitom Hrizostomom, divite se ovim ljudima i slažete se s njima. Da li je došlo do zajedničkih susreta Vas trojice i, ako jeste, koji su bili epilozi tih razgovora?

ŠTUKAN: Nije mi se ostvarila ta želja, ali je bilo jako zanimljivih gostovanja i razgovora na tom nivou. Nisam više siguran da li je to zloupotreba religije ili samo standardna upotreba, ali uloga religije zadnjih 30 godina je sramna. Broj vjerskih velikodostojnika sa iskreno dobrim namjerama je zanemariv. Postoje dobri ljudi, upoznao sam ih, njih guraju u stranu jer je ogromna većina na strani kriminalaca i zločinaca i ne zaslužuje moje poštovanje.

NN: Prije početka romana „Blank“ ograđujete se kako je to izmišljena priča i kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna. Koliko je, zapravo, fikcije, a koliko fakcije u romanu „Blank“?

ŠTUKAN: Fikcija je jedino to da je priča izmišljena i da je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna.

Nezavisne