Dr Martin Luter King – čovjek koji je imao san

Dr Martin Luter King – čovjek koji je imao san

Martin Luter King Džunior je bio baptistički sveštenik i društveni aktivista, koji je igrao značajnu ulogu u borbi za ljudska prava u SAD-u sredinom 1950-ih godina sve do njegovog ubistva 4. aprila 1968. godine.

Njegovo ime je bilo Majkl, a ne Martin

Borac za ljudska prava se rodio kao Majkl King Džunior 15. januara 1929. godine. Njegov otac, sveštenik baptističke crkve u Atlanti Ebenecer, putovao je 1934. po Njemačkoj i postao je inspirisan začetnikom protestantskih reformi Martinom Luterom, pa je svom petogodišnjem sinu promijenio ime u Martin.

Upisao je koledž sa 15 godina

Martin Luter King je bio nadaren i talentovan, pa je preskočio razrede od 9. i 12. prije upisa na Koledž Morhaus 1944. godine. Iako je bio sin, unuk i praunuk baptističkih sveštenika, King nije želio da nastavi porodičnu tradiciju dok ga direktor koledža Bendžamin E. Mejs nije ubijedio u suprotno. Završio je koledž diplomirajući na Odsjeku za sociologiju

Nakon što je završio Krozer teološku bogosloviju u Pensilvaniji, upisao je postdiplomske studije na Univerzitetu u Bostonu, gdje je doktorirao 1955. sa disertacijom “Upoređivanje koncepcije Boga u razmišljanjima Pola Tiliča i Henrija Nelsona Vimena”.

Ja imam san

Ljeta 1963. godine Amerika je još uvijek bila zemlja aparthajda, apsolutne segregacije rasa na javnim mjestima, u restoranima, školama, javnim toaletima. Protesti protiv tih odredbi gušeni su nasilno, a demonstrante su trpali u zatvore.

U govoru 1963. godine King je uputio poziv svojim sljedbenicima da bez obzira na sve to ne odustaju i da se dalje bore za prava crnaca.

Avgusta iste godine Martin Luher King je predvodio istorijski “Marš na Vašington” u kojem je održao svoj legendarni govor pred 250 000 ljudi i izgovorio svoju čuvenu rečenicu – Imam san (“I have a Dream”).

– Danas vam kažem, prijatelji moji, uprkos poteškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: “Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima”.

Imam san da će jednoga dana na crvenim brdima Džordžije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom.

Imam san da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvoro djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih e tretirati onako kako to oni svojim karaktreom zasluže. Imam danas jedan san…

Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao “intervencija” i “anuliranje rasne integracija” da će tačno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Imam san da će se jednoga dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izravnati. I dobrota Gospoda biće svima vidljiva i svako će je spoznati.

To je naša nada. S ovim uvjerenjem vratiću se natrag na jug – govorio je King.

Njegov govor “Ja imam san” nije bio njegov prvi govor na Linkoln Memorijalu

Šest godina prije njegovog legendarnog govora na Maršu na Vašington, King je bio među borcima za ljudska prava, koji su govorili 17. maja 1957. godine tokom Molitve hodočašća za mir, velikim demonstracijama u Vašingtonu. Ovom prilikom je pred publikom, koja je brojala između 15 000 i 30 000 ljudi, održao prvi govor na temu prava glasa i ljudskih prava.

Bio je u zatvoru 29 puta

Bio je hapšen za djela građanske neposlušnosti i na osnovu izmišljenih optužbi, kao kada je bio u zatvoru u Montgomeriju u Alabami 1956. godine zbog vožnje 48 kilometara na čas u zoni, gdje je dozvoljeno 40 kilometara na čas.

Za dlaku izbjegao pokušaj ubistva deceniju prije smrti

King je 20. septembra 1958. godine bio u Harlemu na potpisivanju svoje nove knjige “Koračati prema slobodi” kada mu je prišla Izola Ware Curry. Upitala ga je da li je on Martin Luter King, a kada je potvrdio, rekla mu je da ga je tražila pet godina i zarila mu je otvarač za pisma od šest centimetara u grudi. Vrh noža je završio tik uz njegovu aortu, a King je podvrgnut delikatnoj višečasovnoj operaciji. Hirurzi su mu kasnije rekli da je samo jedan pogrešan pokret mogao da mu probuši aortu i da ga ubije.

Iz bolničkog kreveta, gdje se odmarao nedjeljama, King je izdao saopštenje potvrđujući svoje nenasilne principe i da ne osjeća gnjev i bijes prema svom mentalno bolesnom napadaču.

Njegov posljednji javni govor je predskazao njegovu smrt

King je posetio Memfis u aprilu 1968. godine kako bi podržao štrajk crnaca i u govoru, koji je održao noć prije ubistva, posjetiocima Hrama Mason je rekao:

– Kao i svi, želio bih da živim dugo. Dugovječnost ima svoje mjesto. Ali nisam zabrinut time sada… Vidio sam Obećanu zemlju. Možda neću tamo stići s vama. Ali želio bih da znate večeras, da ćemo mi, kao ljudi, doći do Obećane zemlje. I srećan sam večeras. Nisam zabrinut uopšte. Ne plašim se bilo kog čovjeka. Moje oči su vidjele slavu dolaska Gospoda

Članovi njegove porodice sumnjaju da je ubica Martina Lutera Kinga, Džejms Erl Rej imao pomagače

Erl Rej se izjasnio krivim za ubistvo Martina Lutera Kinga, ali je kasnije povukao izjavu. Luterov sin Dekster se javno sreo sa Rejem 1997. godine tražeći da slučaj bude ponovo otvoren. Kingova udovica, Koreta, vjeruje da su mafija i agencije lokalne, državne i federalne vlade duboko umiješane u ubistvo. Ona je pohvalila rezultate civilnog suđenja iz 1999. godine, u kojem je porota u Memfisu odlučila da je ubistvo bilo rezultat zavjere i da je Rej samo preuzeo cijelu krivicu.

Međutim, Odjeljenje za pravosuđe u SAD-u je 2000. otkrilo da nema dokaza o zavjeri.

Njegova majka je takođe ubijena

Šezdesetdevetogodišnja Alberta Vilijams King je 30. juna 1974. godine svirala orgulje u nedjeljnoj službi u baptističkoj crkvi Ebenezer, kada je Markus Vejn Šeno Džunior ustao sa prednjih klupa u crkvi, izvukao dva pištolja i počeo da puca. Jedan od metaka je pogodio i ubio Albertu, nekoliko koraka od mjesta gdje je njen sin propagirao nenasilje.

Poremećeni ubica je rekao da su hrišćani njegovi neprijatelji i da, iako je dobio božje instrukcije da ubije oca Martina Lutera Kinga, na kraju je ubio njegovu majku jer je ona bila bliža. U pucnjavi je stradao i đakon crkve.
Šeno je osuđen na smrtnu kaznu, koji je kasnije promijenjena na doživotnu robiju, dijelom zbog protivljenja porodice Martina Lutera Kinga smrtnoj kazni.

Džordž Vašington je jedini Amerikanac, pored Martina Lutera Kinga, čiji se rođendan slavi kao nacionalni praznik

Tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ronald Regan je, u želji da oda počast velikom borcu za ljudska prava, 1983. godine donio zakon i ustanovio rođendan Martina Lutera Kinga kao nacionalni praznik. Prvi put je njegov rođendan obilježen 1986. godine, trećeg ponedjeljka u januaru, blizu pravog datuma rođenja borca za ljudska prava 15. januara.

srpskacafe.com

CATEGORIES
Share This