Dejan Trkulja: Polako zaživljava svijest o muzici kao ozbiljnoj profesiji

Koncert klasične muzike za klarinet i klavir u izvođenju Dejana Trkulje i Milana Savića biće održan 28. januara u Koncertnoj dvorani banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor sa početkom u 20 časova.

Riječ je o koncertu koji će publiku povesti na putovanje kroz istoriju muzike za klarinet počevši od klasicizma, kao i kroz zemlje svijeta u kojima je stvarana muzika za klarinet i klavir.

„Prije svega, nadam se da publiku očekuje veče dobre muzike i iskrenih emocija u jednoj od najljepših koncertnih dvorana na ovim prostorima, a to je Koncertna dvorana Banskog dvora“, rekao je klarinetista Dejan Trkulja na početku razgovora za „Nezavisne“.

Trkulja diplome nosi sa Akademije umjetnosti u rodnoj Banjaluci, gdje je angažovan kao profesor na Katedri za duvačke instrumente, a pored pedagoškog rada aktivan je i kao koncertni izvođač koji nije zaobišao gotovo nijednu veću manifestaciju u gradu na Vrbasu, bilo kao klarinetista ili kao bubnjar.

Više o predstojećem koncertu, umjetničkoj muzici, te pedagoškom radu i mogućnosti stvaranja profesionalne karijere muzičara u našoj sredini Trkulja je govorio za „Nezavisne.

NN: Kakav repertoar pripremate povodom koncerta u Banjaluci, kakva djela ćete izvoditi, koje su njihove specifičnosti?

TRKULJA: Ovaj koncert je na jedan način putovanje kroz zemlje svijeta u kojima je stvarana muzika za klarinet i klavir, a na drugi je to putovanje kroz epohe stvaralaštva. Počinjemo u Francuskoj, u periodu klasicizma, „Drugom sonatom za klarinet i klavir“ kompozitora Fransoa Deviena. Zatim se selimo u Italiju, kolijevku opere, u kojoj je stvarao jedan od najznačajnijih kompozitora opere 19. vijeka, Đoakino Rosini, izvodimo „Introdukciju, temu i varijacije“, djelo koje je klarinetistima pravi izazov. Iz Italije putujemo u Njemačku, izvodeći „Tri romanse za klarinet i klavir“ jednog od najvećih predstavnika perioda romantizma, Roberta Šumana. Za kraj imamo u planu jedno iznenađenje, pa ćemo ostaviti publici da to i doživi.

NN: Ovaj koncert možemo nazvati i „azbukom klarineta“. Šta je za Vas kao profesora i višegodišnjeg izvođača najveće bogatstvo ovog instrumenta?

TRKULJA: Osim toga što je klarinet izuzetno prilagodljiv raznim muzičkim žanrovima i što je bojom zvuka i tehničkim mogućnostima među najvirtuoznijim instrumentima, za mene kao izvođača je fascinantno to da na klarinetu ton stvaramo svojim dahom, odnosno disanjem. Disanje je osnovna životna funkcija koja se u našem organizmu uglavnom odvija automatski, a kako su svi naši osjećaji i emotivna stanja povezani upravo sa disanjem, oni se prvo direktno održavaju upravo na disanje. Imajući to u vidu, pravi je izazov prilikom sviranja iskontrolisati disanje u datom trenutku, te publici prenijeti emocije na što kvalitetniji način. Sama činjenica da kreirate ton, muziku, a nadam se na momente i umjetnost svojim dahom, za mene je jedinstvena.

NN: Pored predstojećeg koncerta u Banjaluci publika je mogla da Vas čuje i u Tuzli, Derventi, Prijedoru i Gradišci, čime je ovaj koncert dobio mini-turneju. Šta Vam je glavni cilj i zbog čega je značajno da repertoar klasične muzike putuje i izvan velikih centara?

TRKULJA: S obzirom na to da se Milan i ja bavimo muzičkom pedagogijom, nekako se nameće kao logično da promovišemo klasičnu muziku kako bismo je približili svakom uzrastu, a pogotovo mladima, i na taj način promovisali instrumente koje sviramo. Veoma je interesantno da je i u manjim gradovima odziv publike na koncertima klasične muzike izuzetno dobar. Ljudi su željni iskrene emocije. Jedan od razloga je i podrška našim kolegama koji se trude da grade muzičku scenu upravo u tim mjestima. Npr. u biblioteci „Branko Radičević“ u Derventi su nabavili nov klavir upravo u svrhu realizacije koncerata klasične muzike. Najmanje što možemo jeste da svojim nastupom damo doprinos u stvaranju muzičke scene, a i podršku našim kolegama na istoj strani kulture.

NN: Iako sa Milanom Savićem odavno sarađujete u sastavu „Combinequartet“, odskora ste počeli samostalno izvoditi koncerte klasične muzike. Kako ste se odlučili na takvo nešto i kako teče vaša saradnja?

TRKULJA: Zanimljivo je da smo ovaj put na neki način obrnuli uloge. U bendu već 12 godina zajedno sviramo džez muziku. Tu Milan, zajedno sa gitaristom Stefanom Tešanovićem, ima ulogu melodijskog instrumenta, dok smo basista Dejan Đorđević i ja na bubnjevima, ritam sekcija koja je na neki način u službi onoga što melodijski instrumenti muzički donose. Za razliku od benda, svirajući muziku za klarinet i klavir, Milan je često pratnja i podrška mojim solističkim dionicama. Taj kontrast i sudar naših karaktera u kreiranju muzičkih ideja u različitim okolnostima za mene je bio vrlo zanimljiv i izazovan tokom procesa pripreme ovog programa.

NN: U pomenutom sastavu „Combinequartet“ svirate bubnjeve. Kako je uopšte došlo do toga da jedan klarinetista svira bubnjeve? Kako uspijevate da pomirite bubnjara i klarinetistu?

TRKULJA: Klarinetistu i bubnjara nikad nisam pomirio. Iako se u oba slučaja radi o muzici, pristup i način razmišljanja, muzičkog fraziranja je s jedne strane isti, a sa druge opet potpuno drugačiji. Bubnjevi su se, kao i kod naših davnih predaka, desili prvo, kao instinkt i potreba za muzičkim izrazom. Klarinet je došao kasnije, uz muzičko obrazovanje, kao potpuno novi svijet, nova dimenzija i mogućnost izraza koji je jednom bubnjaru potpuno nezamisliv, te je s tim muzika u mom životu dobila jedan potpuno drugi smisao i daleko širi spektar mogućnosti itd.

NN: Pored koncertnih aktivnosti bavite se i pedagoškim radom na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci i u Umjetničkoj školi „Vlado Milošević“. Koliko je izazovno baviti se pedagoškim radom u današnje vrijeme? Šta su najveći problemi sa kojima se susrećete?

TRKULJA: Pokušavajući da odgovorim na ovo pitanje upravo shvatih da se ovih dana navršava punih 20 godina mog pedagoškog rada. Moram da priznam da sam dugo vremena, vjerovatno kao i većina pedagoga svih generacija, bio u fazi osude mladih koji su, za razliku od moje generacije, daleko manje motivisani uprkos mnogo boljim uslovima i mogućnostima za razvoj. Pod boljim uslovima mislim prije svega na dostupnost informacija, mogućnost da potpuno besplatno poslušate muziku kojom se bavite, pogledate predavanja, mnogo lakše dođete do muzičkih instrumenata itd. Nakon mnogo preispitivanja i komunikacije sa kolegama koji se susreću sa istim problemima, shvatih da mladi danas ne žive u vremenu u kojem smo živjeli mi, odnosno da oni imaju svoje izazove i remetilačke faktore sa kojima se susreću. Nemoguće je da je velika većina njih svojom greškom zalutala u gubljenje vremena. Mora da smo „malo“ i mi stariji odgovorni. Počevši od toga šta se dešava i konzumira u njihovim domovima, društvu u kojem se kreću, koliko roditelji imaju vremena da im se posvete itd. Iz komunikacije sa roditeljima učenika i studenata vidim da je strašan izazov danas ići u korak s vremenom, a odbraniti se od loših i besmislenih stvari kojima je internet preplavljen. Dječji psiholozi kažu da djeca mnogo bolje razvijaju kreativnost ako se igraju jednom igračkom, a da u mnoštvu igračaka oko njih samo gube fokus i na kraju se ne igraju kvalitetno ni sa jednom od njih. Možda i video-igre mogu biti dobar primjer. Djeca se tu za vrlo kratko vrijeme uz vrlo malo truda ostvare, „prijeđu nivo“ i osjećaju ono što bi bilo logično da osjećaju nakon dobro odsviranog nastupa ili dobro odigrane sportske utakmice. Ali problem je u tome što je za isti osjećaj „prijeđenog nivoa“ na nekom muzičkom instrumentu ili sportu potreban daleko veći trud i vrijeme. Naravno, većina bira video-igre jer je lakše i brže. Shodno tome, danas je trend napraviti rezultat odmah. Ukoliko ne može odmah, poučeni odrastanjem, mijenjamo struku i idemo ka onoj u kojoj može odmah. Mislim da je u ovome bar dio odgovora koliko je izazova pred djecom i mladim ljudima danas, kao i dio zadataka za nas odrasle koji im želimo pomoći da svoj život učine kvalitetnijim.

NN: Koliko su se studenti promijenili za 15 godina Vašeg rada na Akademiji? Imaju li sve što je potrebno za ozbiljnu karijeru? Na koji način im Vi pristupate i kako ih upućujete?

TRKULJA: Rad sa mladima je istovremeno predivan, a i teško breme, jer imate direktan uticaj, kako na njihov emocionalni razvoj i kreativnost, tako i na izbor buduće profesije. Smatram da je najvažnije da tokom obrazovanja dobiju kvalitetne i istinite informacije vezano za struku kojom se bave, te se, shodno tome, trudim da im to i obezbijedim koliko je to u mojoj moći, a da im, prije svega, razvijem ljubav prema muzici koja je za mene najljepša profesija kojom čovjek može da se bavi. Kada se pomene izvođačka karijera na ovim prostorima, ne mogu da se ne osvrnem na period mog odrastanja i obrazovanja kada sam često doživljavao da, kada bih rekao da pohađam srednju muzičku školu, dobio pitanje koje bi glasilo: „Dobro, ali u koju pravo školu ideš?“ Ili kada biste rekli da ste profesionalni muzičar, dobili biste pitanje: „A šta radiš u stvari?“ Čini mi se da svijest o tome da je muzika profesija koja iziskuje ozbiljan posvećen rad, kao i da profesionalni sport nije puko „ganjanje lopte“, polako na našim prostorima zaživljava. Zahvaljujući tome što su u posljednjih par godina u našem gradu zaživjela dva orkestra, a to je orkestar Narodnog pozorišta Republike Srpske i orkestar Ministarstva unutrašnjih poslova RS, sada se polako stvara i mogućnost zaposlenja u izvođačkoj branši, koja je do sada bila uglavnom usmjerena na pedagoški rad. Mogu samo svima da nam poželim da ti orkestri opstanu i razviju se u punom sjaju, kao i operska i baletska scena, o čijem stvaranju se takođe govorilo, jer smatram da je to dobar put do razvoja kvalitetnije muzičke scene, a sve to su faktori koji čine plodno tlo za izgradnju izvođačke karijere pojedinca. U suprotnom, ta karijera je moguća samo izvan granica naše države.