Daniel Popović: U vrtlogu estrade bio sam na vrhu i dnu, padao i dizao se

Kompozitor, tekstopisac, gitarista, pjevač osebujnog vokala, aranžer i producent koji u karijeri ima 20 svojih albuma, dva na engleskom i na desetine pjesama rađenih za druge, prije tačno četiri decenije vinuo se u sam vrh estrade bivše Jugoslavije, tada megapopularnom kompozicijom „Džuli“, kojom je bivšu zemlju predstavljao na pjesmi „Evrovizije“. Kakva su mu sjećanja na taj period, te šta publika može da očekuje od albuma u najavi na kojem predano radi već neko vrijeme, Popović je povodom nove pjesme govorio za „Nezavisne“.

NN: Prošlo je više od 40 godina od objavljivanja Vašeg prvog albuma „Bio sam naivan“. Kakva su Vam sjećanja na ovo vrijeme?

POPOVIĆ: Album „Bio sam naivan“ snimio sam u ljeto 1982. godine za „Jugoton“ i taj album je za kratko vrijeme prodat u tiražu 25.000 primjeraka, bez ikakve reklame. Prva pjesma na albumu je bila upravo naslovna kompozicija, a na njemu se nalazila i pjesma „Prvi ljubavni san“. Godine 1983, nakon pobjede u Novom Sadu na jugoslovenskom izboru za pjesmu „Evrovizije“, na album je ubačena, kao A1 pjesma, „Džuli“. Nestvarno je sve to bilo. Ja sam imao prethodnog glazbenog iskustva, iako su znali pisati da sam anonimus. Već sa 17 godina sam sa crnogorskom grupom „Entuzijasti“ otišao na prvu veliku turneju po Sovjetskom Savezu. Putovali smo: Titograd – Beograd – Budimpešta – Čop – Moskva. Tamo smo imali po dva koncerta u jednom danu i prelazili smo ogromna rastojanja, avionima, kamionima, automobilima, autobusima. Tamo shvatiš koliko smo svi samo zrnce pijeska u svemiru. Bio sam jako mlad, daleko od kuće i učio sam u hodu i glazbeni zanat i stjecao životno iskustvo. Na sceni u Novom Sadu jesam bio anonimus, ali sa ogromnom glazbenom kilometražom. Kada sam pobijedio u konkurenciji poznatih imena kao što su Mišo Kovač, Maja Odžaklijevska, Bebi Dol, „Indeksi“, „Novi fosili“, „Sunčeve pjege“, Lepa Brena i „Slatki greh“, upao sam u takav vrtlog estrade da nisam imao ni trunčice vremena da zastanem i razmislim o sljedećem potezu. Koliko je to neshvatljivo bilo, pokazuje i jedan mali segment iz tog vremena: Djeca su, opčinjena mnome, znala mi dolaziti na vrata i pitati me jedem li ja, spavam li. Tada nisam to shvatao, sada znam da sam im djelovao vjerovatno nestvaran. Estrada je to. Tko se njome bavi strada, na ovaj ili onaj način. No, u životu glazbenika nema rezervne opcije. Ili navuci dobar kostim i plivaj, ili odustani. Tako sam i ja kroz vrijeme naučio da plivam u tim opasnim brzim vodama.

NN: Album „Bio sam naivan“ kasnije, kada je stigla reklama, prodat je u puno većem tiražu?

POPOVIĆ: Danas je malo poznato da je potražnja za pločom i kazetom bila tolika da je ondašnji „Jugoton“ morao privremeno zaustaviti sve druge projekte i raditi samo moj. Tako se na čekanju, privremeno, našao i album mog dragog kolege, izuzetnog pjevača, Zdravka Čolića – „Glavo luda“. Album je prodat u 1.200.000 primjeraka, što je apsolutni rekord na prostorima bivše SFRJ po broju prodatih nosača zvuka samo jednog projekta. Da se razumijemo, tada nije bilo lako snimiti album. Nije bilo interneta, moderne tehnike i kućnih radionica glazbe, već su vas morali zapaziti glazbeni urednici neke od diskografskih kuća. U Njemačkoj je prodano 500.000 singlica sa pjesmom „Džuli“. Na listi najprodavanijih singlova u Evropi u to vrijeme, moje je ime bilo uz svjetska glazbena imena: „Kajagoogoo“, „Spandau Ballet“, „Eurythmics“, Shakin’ Stevens, Nena, Michael Jackson, David Bowie, a u nekoliko tjedana se dešavalo da se singl bolje plasira od recimo „China girl“. Za rubriku „Vjerovali ili ne“. Nisam ja tada imao vremena baviti se time. Tek mnogo godina kasnije neke su mi obožavateljice poslale svoje arhive članaka izvađenih iz novina, pa sam tada imao priliku to pogledati. A zaista je bilo tako. Na Farskim ostrvima, sjećam se, nastupao sam pod nekim ogromnim šatorom isto veče kada i Shakin’ Stevens. Nas dvojica, puno ljudi, ogromna ravnica. Ta slika mi je ostala. Na moskovskom Crvenom trgu visio je bilbord 100 puta 100 metara sa mojim likom. Turneje po Skandinaviji su trajale sve do 1991. godine. I tada sam krenuo na jednu. Sve je bilo ugovoreno, no, raspala se SFRJ i bili smo se prinuđeni vratiti, jer su pasoši prestali da važe. Onda moj pokušaj da ponovo učestvujem na pjesmi „Evrovizije“ sa pjesmom „Ma daj obuci levisice“ i doslovno mi ukradena pobjeda. I preko noći storniran mi je, tj. poništen stogodišnji ugovor sa „Jugotonom“, rijetko su me igdje više i zvali da nastupam te postadoh „Nobody“. O tome govori pjesma „Kao da ne postojim“ sa istoimenog albuma. Povukao sam se u svoj studio u moju oazu mira i sreće i počeo raditi za druge mlade talente. No, i to nije u početku išlo baš glatko, pa sam odlučio da bi pametno bilo koristiti pseudonim. Tako je i bilo sve do „Dore“ 1995. i pjesme „Good boy“ koju je izvodila Minea. Kada se otkrilo tko je autor, doslovno pola hrvatske estrade je najednom htjelo da za njih radim, pa sam imao četiri aranžera, četiri producenta, četiri pjevačice pratećih vokala i svoj veliki studio. Sav onaj prethodni rad i glazbeno usavršavanje, tj. neprestano učenje i savladavanje novih vještina, programiranja se na duži rok isplatilo.

NN: Pjesmom i spotom „Tijesan kaput“ najavili ste novi album.

POPOVIĆ: „Tijesan kaput“ je nježna balada. Nešto što odgovara mom senzibilitetu. U tom glazbenom izričaju ja sam svoj na svome. Melodioznost pjesme koja odlično zvuči i samo kada se izvodi uz akustičnu gitaru. Tu sam najjači. Tako sam imao ideju predstaviti se publici, kako onoj koja zna za mene, tako i mlađim generacijama. Mislio sam: „Dovoljno sam glazbeno i životno zreo da bih konačno mogao snimiti album koji zaista predstavlja mene. Šansonjera u duši.  Moja majka, Nadia, Belgijanka, pijanistica i kućanica, stalno je svirala i pjevala šansone. Često sam sjedio pored nje, uz klavir, i slušao. Moja prva skladba „Plači“, kojom sam odnio pobjedu na „Titogradskom proljeću“, upravo i jeste bila šansona. Imao sam tada 17. To je bilo moje prvo solo pojavljivanje na sceni. Čak su me najavili kao Miću Popovića, jer su me moji doma zvali Mićo. Pjesma „Tijesan kaput“ u sebi nosi jednu zapitanost: Što kada nam je kaput tijesan, a duša teži širinama. Kako to pomiriti? Kako se nositi sa okvirima koje smo postavili sami ili su nam nametnuti, a da sačuvamo kreativnost, osjećaje, dušu?

NN: Šta nam možete reći o pjesmama koje još nismo čuli, a koje će biti na predstojećem albumu?

POPOVIĆ: Jedna od pjesama sa novog materijala je i pjesma koju sam prijavio na „Doru 2023“, hrvatski izbor za pjesmu „Evrovizije“, a koja nosi naziv „Kano Kastigan!“. To je pjesma koja govori o nekome ko je nepravedno stigmatiziran, tj. kome je udaren nevidljivi pečat. Onaj koji je prozvan, osuđen i osramoćen bez krivice. I nosi apel, vapaj, krik, opomenu da ne sudimo olako. Kada nešto izjavimo javno ili okarakteriziramo nekoga, to utječe na život te osobe na način koji mi više ne možemo niti kontrolirati, niti znamo u kom će se smjeru stvari razvijati.  Često sam upitan: „Zašto ste šutjeli? Zašto niste nešto rekli?“ Kako da kažeš istinu kada nitko ne želi da je čuje – pitam ja sada. Netko o vama napiše bestijalne laži i dobije medijski prostor od osam strana. Iznese sav prljav veš. Pozovem za demanti i daju vam prostora za dvije rečenice. Pomislio sam: „Bavi se glazbom i pusti. Proći će.“ No, niti su oni kojima je cilj blaćenje mene stali, niti je prošlo. Naprotiv, često su mi i nastupi stornirani zbog toga. Nanesena mi je ogromna šteta, materijalna i moralna. Sad je toga dosta.

NN: Kada publika može očekivati album?

POPOVIĆ: A čujte. Album je već trebao izaći. Takvi su bili prvobitni planovi i dogovori. Malo se rasteglo sve zbog nekih ideja za koje sam ja mislio da bi bile odlične. Zaista mi je stalo da ovaj album bude slika mene. Za sada izlaziće pjesma po pjesma. Osim ako se ne pojavi kakav sponzor pa uspijem sve to brzo realizirati.

NN: Koliko forma albuma danas kada su iz mode izašli nosači zvuka i kada se sav sadržaj ustupa besplatno na internetu imaju smisla?

POPOVIĆ: Meni je nosač zvuka uvijek imao smisla. Nekada je to bila uistinu čast. Da imaš svoj projekt. Glazbenici su tada često nosili omot budućeg LP-a ili singlice, dok se ona ne odštampa, čisto da bi se pohvalili. Danas. Danas je sve drugačije. Zato i znam reći da smo dospjeli na marginu društva. Umjetnici generalno, pa tako i mi glazbenici. Često znam pričati onu čuvenu scenu sa tonućeg „Titanika“ kada nastupi panika i čamci za spasavanje se pune po prioritetima (novcu – dubini džepa), a glazbenici sviraju. Što im drugo preostaje? A tu moju izjavu da smo na margini društva neki su davno izvadili iz konteksta i predstavili me socijalnim slučajem.  Pa i Konstrakta govori o tome, zar ne!? „Umjetnica mora biti zdrava!“

NN: Pjesma „Tijesan kaput“ dolazi nakon skoro 10 godina diskografske pauze. Zbog čega ste pravili toliku pauzu?

POPOVIĆ: Ovo pitanje bi zahtijevalo jedan poprilično opširan odgovor, a nisam siguran da trenutačno znam odakle početi. Možda od činjenice da sam kroz godine medijske neeksponiranosti i bavljenja raznoraznim sporednim stvarima na koje sam bio primoran, pa ne svojom voljom, izgubio ekipu ljudi koji bi radili zajedno sa mnom u našem zajedničkom interesu. Imao sam divan bend, no on se kroz godine koncertne neaktivnosti raspao.  Menadžere moraš redovito plaćati, a ja nisam imao toliko nastupa da bi se to isplatilo.  Uz to, bivša žena i bivši poznanik vuku me po sudovima već nekoliko desetljeća. Svašta pišu o meni. Uličarskim žargonom. Onda sam mislio, no hajde da napravim pjesme, pa neka ostanu negdje po „fiokama“ da bi jednom, nekada ugledale svjetlost. Melodije su se rađale kroz godine, onda su došli tekstovi, pa obljetnice karijere, pa mi se čini da se stvorila neka kritična masa da se stvari pokrenu. A da je lako, nije. Često imam osjećaj da moram preći hiljadu koraka da bi netko napravio jedan prema meni. Uvijek se ističe nešto što sa mojim stvaralaštvom nema veze.  Pa me prvo to pitaju, a tek onda za muziku. Onda imam taj utisak da se stalno za nešto moram iznova opravdavati. Otuda ove pjesme. Otuda želja da pokažem da još imam što reći u glazbenom smislu. Svaka pjesma nosi iskrenu emociju. Većinom su autobiografske. Ako im se prepustite srcem, siguran sam da će trajati. To sam ja: Daniel kosmopolit, altruist, ljubitelj prirode, glazbenik, slikar, radoholik, pedantan, vješt u majstorskim poslovima. Sam restauriram namještaj, popravljam i dizajniram automobile, popravljam sve što treba u stanu i studiju, uređujem enterijer, pravim kućice za ptice. Napravio sam hotel, doslovno, za naše zečeve, sve hand made, sviram, crtam, slikam, održavam opremu, komponiram, pišem tekstove, sviram gitare, pjevam prateće vokale sebi, pjevam lead vokal, radim aranžmane, miks. Kako želim biti informiran i kada mogu ovisno o obavezama, želim ispratiti aktualna zbivanja u regionu, volim znanstvenu fantastiku, volim šetati, voziti bicikl, volim pročitati dobru knjigu, ispijati kaficu u nekom kafiću gdje nema puno gužve, te naravno i poigrati se sa dva naša malena  zajčeka, nahraniti i ptičice, osobito vrapce.

NN: Pratite li danas „Evroviziju“ i ako da, koliko se promijenila?

POPOVIĆ: Pratim redovito izbore za pjesmu „Evrovizije“. Ne samo da pratim, nego sam se više puta i prijavljivao. I tu se susrećem sa raznoraznim stigmatizacijama i predrasudama. Gotovo da vidim kada pročitaju moje ime na prijavi da pjesma nema šanse, nego automatski ide u koš. Valjda tu ima i onoga: „Prošlo je njegovo vrijeme.“ Toliko smo na prostorima Balkana u tom pogledu nekako rigidni. Godine nisu važne, važna je uvijek bila i ostala pjesma. Pa zato se i zove „Eurosong“. Ako me pitate šta se promijenilo, mogu odmah reći da se promijenilo sve. Danas se glazba ne sluša! Glazba se gleda! Čim više senzacije, to bolje. Čim više šokirati publiku i izazvati pažnju. A „Tijesan kaput“ rađen je prema suprotnom principu. Spot minimalizam da bi do izražaja došla melodija.

NN: Koje mlađe kolege cijenite na aktuelnoj sceni na prostoru bivše Jugoslavije?

POPOVIĆ: Zadovoljstvo mi je i radost što mogu reći da imam suradnike koje mnogo cijenim iz moga okruženja koji me i potiču na djelovanje u ispunjavanju moga osobnog cilja. Ima ih dosta, veliki ih je broj koje cijenim. Pri pogledu na glazbenu umjetnost kroz povijest je uočljiv jaz između popularne i „visoke“, elitne kulture. Glazbeno stvaralaštvo je važno za mene i odrednica mojega postojanja, procijenio bih i mogao analizirati moj odnos do glazbe i publike, do glazbe i društvenih klasa, do slojeva te glazbe i do samih mojih  kolega kompozitora. Ja sam mišljenja da, ako se glazba stvara kao potrošačko dobro, to je ono što određuje njezinu kulturnu kvalitetu. Popularna glazba za mene je sredstvo putem kojeg se ostvaruje profit, ali i sredstvo kojim se zadovoljavaju potrebe, a na kraju ispadne da su lažne. Popularna glazba upravlja navikama slušatelja i čista je iluzija to da smo stavljeni u poziciju birati proizvode koji su u načelu isti. To je ono što odvodi u komercijalizaciju proizvoda. Slušanje je omogućeno gotovo svim društvenim slojevima, publika je na kraju jedini sudac i značajan faktor svega što stvorimo.