Čija je Bosna? Čiji je Tvrtko? Čiji su ljiljani? Kada počnu istoriju da ti kradu, brani se istorijskim izvorima

Kralja Tvrtka svojataju sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, koriste ga u dnevnopolitičkim prepucavanjima, dižu mu spomenike. Međutim, koliko ti narodi znaju ili žele da znaju o Tvrtku?

Sva tri naroda, po njihovoj istoj etničkoj pripadnosti, imaju pravo da se ponose na kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića. Međutim, ono što je u Bosni bilo nekad, jedan narod, jedan jezik i jedno pismo, danas više ne postoji.

Tri naroda se sad pozivaju na Tvrtka, na tri jezika pjevaju o Tvrtku, na dva pisma pišu o njemu, a On bezbrižno spava, ne obazirući se na to.

Tvrtko je svoju vlast započeo kao ban srednjovijekovne Bosne. Banovao je od 1353-1377. godine. Preko svoje bake Jelisavete, kćerke kralja Dragutina, bio je u srodstvu sa Nemanjićima. Poslije smrti cara Uroša Nejakog, istakao je svoje pretenzije na vladarska prava Nemanjića. Podržan od domaće vlastele to je i ostvario.

Najveći „bošnjački kralj“ krunisan na grobu Sv. Save
Godine 1377. u manastiru Mileševa krunisan je za kralja. NJegova kraljevska titula je glasila „kralj Srba, Bosne, Primorja i Humske zemlje“. Dodaje sebi i ime Stefan. To ime nosili su svi vladari iz dinastije Nemanjić, a i neki srpski vladari prije njih.
NJegovi podanici, kao što je znatno prije njega isticao i ban Matija Ninoslav, a što potvrđuju i papske i dubrovačke povelje, bili su Srbi. To vidimo, kako po njegovoj tituli, tako i po drugim poveljama nastalim u srednjovijekovnoj bosanskoj državi. Te povelje su pisane na srpskom jeziku i na ćirilici, kako jednom prilikom ističe njegov prethodnik ban Stefan II Kotromanić.
Međutim, istoriografije druga dva naroda u BiH, ne priznaju ove činjenice, i za uzvrat nude svoje teorije. Tako Hrvati kažu da je Tvrtko, Hrvat po porijeklu, da je govorio hrvatskim jezikom, i da je pisao na „hrvatskoj ćirilici“.

Narod sa devet imena, danas poznati kao Bošnjaci, tvrde da je Tvrko bio Bošnjak, da je govorio bosanskim jezikom i pisao posebnim bosanskim pismom – bosančicom.

Srpska notarska kancelarija u srednjovijekovnom Dubrovniku.

Bez ulaženja u dublju analizu, ove bi teorije mogli opovrgnuti činjenicom, da u srednjovijekovnom Dubrovniku, nisu postojale hrvatska ili bosansko-bošnjačka notarska kancelarija, dok je srpska bitisala kako u srednjem vijeku, tako i u periodu osmanske okupšacije ovih krajeva. Ovo je bitno, jer je ta notarska kancelarija na srpskom jeziku, vršili prepisku, kako sa državom Nemanjića, tako i sa državom Kotromanića.

Jedan od srpskih pisara iz Dubrovnika, godine 1364. potpisuje se kao „Niko Bijeljić, dijak srpski“. Zatim godine 1447. knez i sudija dubrovački „rekoše Nikši Zvezdiću dijku srpskom, da upiše sve po redu“.
Kralj Tvrtko, kao i kraljevi poslije njega i njihova vlastela, sa Dubrovnikom je vršila prepisku uglavnom na ćirilici, a za ćirilične isprave bila je zadužena srpska kancelarija u Dubrovniku.

Da su se kojim slučajem jezik i pismo u bosanskoj srednjovjekovnoj državi, razlikovalo od pisma i jezika Srba, Dubrovnik bi morao da uvede i kancelariju za tobožnju bosančicu i bosanski jezik, pogotovo onda kada je bosanska država ojačala za vrijeme kralja Tvrtka.

Neka ovo imaju na umu oni, koji Tvrtku podigoše spomenik, na kojem se nalazi natpis ispisan pismom onih, koji su na „bosanske patarene“ dizali krstaške ratove!

Što je najzanimljivije, oni koji su blagosiljali krstaške pohode po srednjovjekovnoj bosanskoj državi, znali su na koga idu. Tako npr. rimski papa 1450. godine, piše dubrovačkom kaluđeru Ivanu o rimokatoličkoj crkvi u Bosni i kaže, da je u pismu tog dubrovačkog kaluđera pisalo da „u provinciji Bosni t.j. Srbiji (in provincia Bosnae sive Serviae)“ ima malo ljudi, koji tamošnje stanovnike uče vjeri.

Oni su prije toliko vijekova znali, ovi danas ne znaju, zato smišljaju pjesmice, kao onu „Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik bosanski…“ Pitamo se da li bi Tvrtko cupkao ili šizio uz ovu pjesmu?
Neka na ovo pitanje odgovori ko kako hoće, a Tvrtka, odnosno njegove povelje, pitaćemo za Bošnjake?

Za Tvrtka, Bosna jednaka kao i Usora

U povelji upućenoj knezu Pavlu Vukoslaviću, 1367. godine, Tvrtko kao svjedoke spominje „od Bosne – kaznac Sanko s braćom, vojvoda Purća s braćom, …- od Usore – kaznac Stepoje s braćom, vojvoda Tvrtko s braćom, …“

Vidimo da se razlikuju svjedoci po teritorijama, iz čega proizlazi da je Bosna samo jedna od teritorija kojom Tvrtko vlada. Na osnovu toga, spomen Bošnjana ili dobrih Bošnjana odnosio bi se na ljude iz oblasti Bosna. Ovo potvrđuje Tvrtkov prethodnik, ban Stefan II Kotromanić. On u povelji iz 1351. godine, upućene knezu Vuku i Pavlu Vukoslaviću, spominje da su svjedoci „dobri Bošnjani i Usorani“.
Dakle, vidimo da je riječ o regionalnim nazivima, pre svega za vlastelu, a time i stanovništvo tih oblasti. Naravno, vlastela Bosne ili dobri Bošnjani, kao i teritorija Bosna, zauzimali su centralno mjesto srednjovjekovne bosanske države, pa su se više isticali. Na kraju krajeva, sama vladarska porodica Kotromanić porijeklom je iz Bosne, odnosno to je njena matična teritorija.

Zašto nema Hrvata u srednjovijekovnoj Bosni?

Što se tiče Hrvata, njih ne možemo nigdje naći u srednjovjekovnim bosanskim poveljama. Nailazimo na pomen manjih oaza Dubrovčana ili Sasa u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, ali Hrvatima ni traga ni glasa.

Za nas je stvar logična, jer granica između Srba i Hrvata u srednjem vijeku bila je na rijeci Cetini. Oni su pripadali latinskoj kulturi i rimokatoličkoj crkvi, van ćirilo-metodijeve kulture i bogosluženja.

Čak u prvoj polovini XVI vijeka, slovenačku putopisac Benedik Kuripešić, prolazeći kroz bosansko-hercegovačke krajeve, kaže da Hrvati upadaju i pljačkaju ovu teritoriju. O Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u Kuripešićevom putopisu ni traga ni glasa.

Čak ni majke nekih rimokatolika u BiH, nisu znali da su rodile Hrvate. Tako imamo primjer pisca Ante Alupovića, upravnika hrvatske asocijacije „Napredak“ iz Sarajeva. On je pričao, da ga je njegova rođena majka pitala, kakva je to nova vjera „Hrvati“. Inače, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, osnovano je 1902. godine.

Ipak, ovo mnogo ne brine hrvatske prosvjetne i kulturne radnike. Hrvatski naučnici prisvajaju sve, od latinskih spomenika u primorju, starih srpskih pravoslavnih hramova u Hercegovini, stećaka, pa do štokavice i ćirilice. Tako su Hrvati jedini narod koji „ima“ tri jezika: štokavicu, čakavicu i kajkavicu; tri pisma: latinicu, glagoljicu i ćirilicu.

U vezi Tvrtka, sve se izokreće i prisvaja, pa tako i sam obred i mjesto njegovog krunisanja. Hrvati i Bošnjaci se slažu oko mjesta gdje je krunisan, to su po njima Mile kod Visokog. Međutim, ne slažu se o vjerskom obredu Tvrtkovog krunisanja. Hrvati tvrde, da se Tvrtko krunisao po rimokatoličkom obredu, dok Bošnjaci tvrde da je bio vjeran crkvi bosanskoj i njenom episkopu, didu crkve bosanske, te da ga je on krunisao.

Istorijskim izvorima, protiv dnevnopolitičkih laži

Kao što smo rekli na početku teksta, protiv otimačine treba se boriti nepobitnim dokazima, odnosno istorijskim izvorima. Kralj Stefan Tvrtko, poslije svoga krunisanja krunom Nemanjića, pominje u povelji Dubrovčanima 1377. godine, da je otišao u „srpsku zemlju“ i „utvrdio presto roditelja svojih“ i tamo bio „venčan od boga darovanim vencem kraljevstva praroditelja svojih“.

Sam Tvrtko kaže gdje je krunisan!

Neki su spremni da tvrde, kako Tvrtko Nemanjiće naziva svojim praroditeljima i to samo figurativno, a ne roditeljima, što znači da on ne smatra sebe Srbinom. Ovu besmislicu opovrgavaju mnoge druge povelje srpskih vladara i velikaša, a među njima su i povelje cara Dušana.

Tako Silni, u svojim poveljama pominje roditelje i praroditelje „carstva mi“. Na kraju, da Tvrtko sebe ne smatra Srbinom, u svojoj tituli na prvo mjesto stavio bi Bosnu ili Bošnjane, a ne Srblje. To bi isto bilo, kao kad bi Grci za Dušana tvrdili da je Grk, jer je na drugom mjestu u svojoj tituli stavljao Grke, odnosno krunisan je u Skoplju za cara Srba i Grka

Pravoslavno krunisanje i Mavro Orbini

Pravoslavni karakter Tvrtkovog krunisanja, pored samog mjesta krunisanja „srpska zemlja“, ili preciznije kako donosi Mavro Orbini, manastir Mileševa, otkriva uvod Tvrtkove povelje Dubrovčanima. Tvrtko povelju počinje pohvalnim slovom vladici Hristu, po ugledu na druge srpske vladare. Dakle, obred krunisanja kako govori sama povelja kralja Tvrtka bio je pravoslavan, i nikako drugačije.
Što se tiče spisa Mavra Orbinija „Kraljevstvo Slovena“, u kojem on ukazuje na mjestu Tvrtkovog krunisanja, ima onih koji to smatraju netačnim, jer Orbini za Mileševu kaže da je mitropolija, a ona to u vrijeme kralja Tvrtka po nekima to nije bila. Međutim, u jednoj službi Svetom Savi ona se naziva „slavnom mitropolijom“.

Da kojim slučajem i nemamo pomen Mileševe kao mitropolije u vrijeme Tvrtka, to ne znači da Orbini laže. On jednostavno spominje Mileševu kako je zna u vrijeme kada on živi i piše, a ona je tad mitropolija. Drugo, u Mileševi su se čuvale mošti Svetoga Save, i tek kada je Tvrtko zagospodario tim područjima, kruniše se za kralja. Postavlja se pitanje zašto nije ranije?

Mile umjesto Mileševe? Piramida u Visokom umjesto povelje?

Neki ipak misle da se Tvrtko nešto ranije krunisao u Milama samo za kralja Bosne, ali onda bi trebala postojati neka povelja koja svjedoči o tome, kao ova koju mi citiramo. Inače, u srednjem vijeku kada dolazi novi vladar na presto, ili kada se država uzdiže u vladarskom rangu, kao što se Bosna uzdigla iz ranga banovine u kraljevinu, vladari svojim štićenicima i poslovnim partnerima izdaju nove povelje, u kojima im garantuju njihove povlastice.

Takođe, znatno poslije Tvrtka, vladar Huma, Stefan Vukčić Kosača, kada je zagospodario oblašću Mileševe kruniše se titulom “herceg od Sv. Save“, a njegov blizak čovjek bio je mileševski mitropolit David. Turci, da bi umirili Srbe i slomili im borbeni duh, odnijeli su mošti Sv. Save 1594. i spalili na Vračaru, „al’ ne spali slave, niti pomen Save“.

Nemoguće je da grobno mjesto Sv. Save nije ništa značio Tvrtku prilikom njegovog krunisanja, a Hercegu Stefanu i Turcima jeste. Takođe, Tvrtko je nasledio presto svojih praroditelja „gospode srpske, a Sv. Sava je jedan od njih, i to najuvaženiji i poštovaniji.

Kamo Tvrtkova ulica u Banjoj Luci?

Danas, kada se u BiH svi pozivaju na Tvrtka, malo njih se dublje interesuje o njemu. Za jedne Tvrtko je Srbin, a to što skoro ništa ne znaju o njemu ne predstavlja im problem. Na Beogradskom Univerzitetu, studenti istorije znaju da ne treba previše pažnje da obrate na poglavlje o srednjovjekovnoj bosanskoj državi, profesori to rijetko pitaju na ispitu. Nema potrebe da uče o tamo nekim Bosancima, zbog kojih su im devedesetih uvedene sankcije.

Studenti u Banjoj Luci uče malo više o Tvrtku, taman toliko da mogu nekoga od kolega iz Sarajeva ili Mostara, da zezaju preko internet foruma. Međutim, niko od njih nije se osjetio pozvanim da pokrene akciju izgradnje spomenika kralju Tvrtku u Banjoj Luci, ili da bar neka od ulica u gradovima Republike Srpke bude nazvana „ulica kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića.

Ovaj prigovor autor upućuje pored ostalima, i sam sebi.

Za kraj: Tvrtko svojestihno

Za druge Tvrtko je pre svega bio rimokatolik, pa potom kralj Hrvata u Bosni, a na kraju onaj koji se služio „hrvatskom ćirilicom“. Nema veze što danas tu „hrvatsku ćirilicu“ odvaljuju sa svojih javnih ustanova, anatemišu je na fudbalskim stadionima i nazivaju saradnikom agresora. Bitno je da je prošlost njihova.

Treći u Tvrtku vide svog najslavnijeg kralja, dobrog Bošnjanina, čistokrvnog Bošnjaka, osvajača srpskih teritorija itd. O njemu mnogo pišu, čitaju, dižu mu spomenike. Nema veze što su davno prestali da se služe pismom, kojim je Tvrtko pisao svoje povelje.

‘Ajde, oprostiće im valjda njihov kralj što mu na spomeniku ispisaše natpis na nekom krstaškom pismu. Samo pitanje je, da li će im oprostiti što zaboraviše svoje porijeklo, pa ga moraju reklamirati preko spotova i pjesama popularnih muzičkih žanrova.

Dok oni smišljaju nove pjesmice i komponuju nove melodije, ja ostajem vjeran stihovima kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića:

„prijeh blagodat od gospoda boga
i spodobljen bih vjenca i časti
i ksiftar carski roditelja svojih
gospode srbske kraljeva i cara“.

 

Piše: Boris Radaković
Izvor: Frontal.SRB
Preuzeto – SRBI NA OKUPU