Branko Radičević – Svoju najljepšu pjesmu posvetio svojoj najvećoj ljubavi

Branko Radičević – Svoju najljepšu pjesmu posvetio svojoj najvećoj ljubavi

„Sve što čovek u životu uradi sa puno ljubavi prema nečemu ili nekome, sve je to – pesma.
Zato pesnike ne treba tražiti samo u knjigama, već svugde gde postoje tragovi da smo postojali, da smo živeli.”

Branko Radičević – Svoju najljepšu pjesmu posvetio svojoj najvećoj ljubavi

Branko Radičević, srpski romantičarski pjesnik i najodaniji sljedbenik Vukove reforme pravopisa srpskog jezika i uvođenja narodnog jezika u književnost, umro je na današnji dan 1. jula 1853.godine.
Napisao je pedeset četiri lirske i sedam epskih pjesama, dva odlomka epskih pjesama, dvadeset osam pisama i jedan odgovor na kritiku. Branko Radičević je pored Jovana Jovanovića Zmaja i Laze Kostića bio najznačajniji pjesnik srpskog romantizma. Rođen je u Slavonskom Brodu 28. marta 1824.godine uoči svetog Aleksija, po njemu je i dobio ime kada je kršten.
Pred objavljivanje svoje prve knjige, svoje ime će promijeniti u Branko. Sremski Karlovci i obližnje Stražilovo su imali velik uticaj na Brankova kasnija djela, od kojih su najpoznatija Đački rastanak, u kojoj izražava svoju želju da tu bude i sahranjen.
Nakon završenih šest razreda u Sremskim Karlovcima, sedmi i osmi razred je završio u Temišvaru. Upisao je studije prava u Beču, ali nakon tri godine studija odustaje od fakulteta. Staro prijateljstvo porodice Radičević sa Vukom Karadžićem bila je Branku najbolja preporuka za stupanje u krug Vukovih saradnika i prijatelja.
Svoju zbirku pod nazivom „Pesme“ napisao je na narodnom jeziku. Branko Radičević je pisao ljubavne i rodoljubive pjesme. Kada se razbolio, počeo je da piše tužne pjesme (elegije). Zbog revolucije koja je zahvatila Habzburšku monarhiju, Radičević je napustio Beč i živio je po raznim mjestima u Sremu. Slava koju su mu donijele prve pjesme bila je velika i u Kneževini Srbiji, u koju je nekoliko puta dolazio. U strahu da njegovo prisustvo ne izazove nemire među školskom omladinom, vlasti su ga protjerale iz Beograda. U to vrijeme Branko je obolio od tuberkuloze. Vrativši se u Beč 1849. upisao je studije medicine, ali je nastavio da se bavi književnošću i objavio još jednu zbirku pjesama.
Umro je od posljedica tuberkuloze u 30. godini života.

Srpska omladina je ispunila pjesnikovu želju i 1883. godine prenijela je njegove ostatke iz Beča u Stražilovo, na čijem vrhu se nalazi Brankov spomenik.
Da li znate kome je posvetio jednu od svojih najljepših pjesama „Pevam danju, pevam noću…”?

Svojoj neostvarenoj i najvećoj ljubavi, Mini Karadžić, ćerki Vuka Karadžića.
Status siromašnog studenta je bio jedina ali i veoma jaka prepreka ka osvajanju ljubavi ove prelijepe slikarke i književnice iz visokog društva.

Istok

CATEGORIES
Share This

COMMENTS