Branko Ćopić: Prvi „antiTITOista“ u jugoslovenskoj književnosti i veliki obožavatelj „Marša na Drinu“

„Ja ne znam da li ima neka pjesma koja me može tako uzbuditi kao ona melodija „Marša na Drinu“, jer sve mi se čini da čujem topot one srpske konjice koja napreduje prema Drini, da čujem onaj zvuk kad se vade sablje“

Važio je za duhovitog čovjeka vedrog duha, punog energije i optimizma, ali u dubini duše skrivao je bol i tugu.

Rođen je 1915. godine u Hašanima, kod Krupe na Uni. Imao je svega četiri godine kada je ostao bez oca. Odgojili su ga sa bratom i sestrom, majka Soja i djed Rade, koji će se kasnije pominjati u većini njegovih djela.
Zanimljivo je da je dobio ime po Branku Radičeviću.
Završio je Učiteljsku školu u Karlovcu, a Filozofiju i pedagogiju u Beogradu.

Prvu književnu nagradu dobio je 1938. godine od Akademije sedam umjetnosti, a kasnije i Rakićevu nagradu. Pedesetih je napisao čuveni romam „Orlovi rano lete“ a za antologijsku zbirku pripovjedaka „Bašta sljezove boje“ dobio je Njegoševu nagradu.

Dobitnik je NIN-ove nagrade za roman „Ne tuguj, bronzana stražo“.

Bio je prvi jugoslovenski književnik koji se borio protiv Titove birokratije.
Dobrica Ćosić je za njega rekao da je „prvi antititoista u jugoslovenskoj književnosti“

Kritičari kažu da je Ćopićeva satira za ono komunističko vrijeme bila ubojitija od puške. Prva je u režim opalila njegova „Jeretička priča“ nakon koje ga je Tito proglasio izdajnikom.

Napisao je i pricu „Oproštaj sa Kosovom“. To je bila opasna priča za državu i nikada nije bilo dozvoljeno da se dramatizuje.

„Ja sam pisao istinu, a kažu mi da sam neprijatelj države. A ja mislim da sam prijatelj, jer pišem i govorim o onom što nije dobro, a što se može popraviti.“

Otišao je kao opomena da se sprema raspad države i novi rat.

„Vi hrabri živite i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo… Ono što vam ponovo dolazi. Ja ne mogu i neću.“

Bila je ovo jedna od njegovih posljednjih izjava.

Skočio je sa Brankovog mosta 26. marta 1984. godine.

Kao i svaki uspješni knjiživenik, i Branko je uspio svoj duhovni sadržaj vjerodostojno prenijeti na papir, a to prenošenje odnosno pisanje bilo je zapravo borba želje i teško promjenljive stvarnosti.

Tako je „pisanjem bajkovitih redova o djetinjstvu i ratu branio sebe od stvarnosti u kojoj mu je jednog momenta bilo toliko tijesno da drugog izlaza nije bilo.“

Nekoliko mjeseci prije smrti napisao je dvostih, kao svoj sopstveni epitaf:

„Šaka zrnja, slame snopić

To je čitav Branko Ćopić“

 

(ISTOK)