Istraživao sam dugo šta je to, što može biti zanimljivo djeci, ali i odraslima, kojom porukom želim ovaj tekst da zaokružim. Moja zamisao je uspjela.
Ovo je kazao Aleksandar Vasiljević, mladi dramaturg i autor teksta za predstavu „Crvenkapina bajka“, koji je napisao prema planetarno poznatoj priči o Crvenkapici, a koji je postavljen na Dječijoj Juhu sceni Gradskog pozorišta „Jazavac“.
Predstavu je početkom decembra postavila rediteljka Aleksandra Spasojević, a u njoj igraju Dragana Marić, Velimir Blanić, Jelena Jandrić i Pavle Pavić.
Mladi dramaturg kaže da je zadovoljan konačnom verzijom teksta, koji je puni sjaj doživio ovom izvedbom. Više o ovoj predstavi, ali o drugim projektima na kojima je angažovan, ovom prilikom, govorio je za „Nezavisne“.
NN: Da li ste zadovoljni reakcijama publike nakon premijere u „Jazavcu“?
VASILJEVIĆ: Reakcija publike je ono najbitnije, a kada su djeca ta koja reaguju, uvijek smo u strahu. S obzirom na to da sam bio na premijeri, primijetio sam da su najmlađi pratili predstavu, neki od njih su i plakali zato što je kraj, i to je ono što je bila najveća satisfakcija u cijelom projektu. Naravno, ne možemo biti bolji u poslu, ako nismo samokritični, pa svako ko je u oblasti umjetnosti, nakon premijere, ima ideju kako je nešto mogao da riješi na drugačiji način, ali to ne predstavlja problem, već motivaciju za neku od sljedećih priča.
NN: Radeći na tekstu ove predstave dali ste i svojevrsni omaž Andriću, odnosno njegovoj priči „Aska i vuk“. Koliko je ova priča i njena pouka da igra spasava glavu bila važna za Vas i Vaše odrastanje?
VASILJEVIĆ: Kada su me iz Gradskog pozorišta „Jazavac“ pozvali na saradnju i ponudili da napišem tekst, zajedno s njima dogovorili smo se da to bude Crvenkapa. Mene je često intrigirao taj lik vuka, ko je on i kakva njegova uloga može biti u cijeloj predstavi. Htio sam da bude nešto autentično, naše, domaće, nešto što niko ne može poreći, a motiv vuka sam odmah imao u planu upravo iz Andrićeve priče. Andrić je bio predmet mog interesovanja ove godine, jer sam pripremom za predstavu „Gospođica“ u Narodnom pozorištu Republike Srpske, u funkciji dramaturga, imao Andrićev rad stalno u rukama. Iz ove Andrićeve priče je proistekla ideja da je Crvenkapa balerina, baš onako kako je to i Aska bila. Godinama unazad, pogotovo od ulaska u svijet umjetnosti, ovu priču uvijek imam negdje u mislima, poistovjećujući se sa Askom. Aska i ja imamo dosta zajedničkog, naše odrastanje i djetinjstvo, ali i borba i želja da se bavimo umjetnošću, gurala nas je naprijed u potrebi za ljepotom, za uživanjem i prkosom ustaljenim normama društva.
NN: Prije mjesec dana povodom stogodišnjice rođenja Duška Radovića premijerno je u Dječijem pozorištu Republike Srpske izvedena predstava „Bio jednom jedan lav“, na kojoj ste radili s mladim rediteljem Nikolom Bundalom. Kakva su iskustva iz rada na ovom komadu?
VASILJEVIĆ: Ovo nije prvi put da sam radio u Dječijem pozorištu Republike Srpske, imao sam priliku prošle godine da učestvujem u procesu predstave „Jablan“ i tim procesom ova kuća je zauzela ogroman dio mog srca. Na poziv da radim sa Nikolom Bundalom, koji je takođe bio asistent na predstavi „Jablan“, odmah sam pristao. Lijepo je kada mladi ljudi, generacija, rade zajedno, lakše se razumijemo i lakše stvaramo. Jedna fenomenalna ekipa, vrlo vrijedna, pritom mislim na sve ljude i iza kulisa, učinila je da jedva čekam sljedeći poziv. Ovaj proces je bio poseban, svi smo pokušavali da proniknemo u avangardno čitanje Duška Radovića i time pružimo mogućnost da i novije generacije namamimo u njegov svijet mašte.
NN: Šta Vam je najvažnije prilikom pisanja za djecu?
VASILJEVIĆ: Djeca su najiskrenija publika i samim tim zahtijevaju najveću odgovornost u pristupanju procesu pisanja. Najbitnije je da sam pisac ne dozvoli da ga ponese ozbiljnost, odgovornost i da ne postavlja autoritet kroz replike koje piše likovima. Pisac treba da gleda dječijim očima, da se njegova duša poistovjeti sa dječijom u trenutku pisanja i da se jednostavno uvuče u priču dječijom nevinošću. Uvijek treba da znamo da su djeca veoma inteligentna i da vrlo dobro razumiju ono o čemu pričamo. Pogotovo danas gdje su im sva interesovanja vrlo laka za istražiti, posjedovanjem interneta koji nije bio dio naših odrastanja. Novi milenijum donio je ubrzan razvoj tehnologije, razvijajući dječiju maštu na mnogo viši nivo od onoga što mi mislimo da jeste.
NN: U Gradskom pozorištu „Jazavac“ na Međunarodnom festivalu glumca „Zaplet“, ove godine vodili ste okrugli sto. Kakvo je Vaše viđenje ovogodišnjeg festivala?
VASILJEVIĆ: Prvi put sam ove godine vodio okrugli sto na ovom festivalu i treći put u ovoj godini, poslije Internacionalnog festivala amaterskog teatra u Laktašima i Pozorišnog akademskog festivala u organizaciji Akademije umjetnosti u Banjaluci. I moram priznati, iako već pomalo iskusan, imao sam osjećaj odgovornosti koji nije popuštao od početka do kraja festivala. Prvi put sam vodio okrugli sto sa profesionalnim glumcima, rediteljima i dramaturzima. Pomoglo mi je dosta u samom procesu istraživanja da sagledam šta je to aktuelno u regionu i u kom pravcu ide pozorište. Predstave koje su se našle na repertoaru prvo su ponudile za sve ljubitelje pozorišta široku lepezu žanrova, ali i priča, koje su u sebi sadržale jedno zajedničko jezgro, pod nazivom „U krugu porodice“.
NN: Koliki uticaj imaju pozorište i pozorišni festivali u našem društvu?
VASILJEVIĆ: Svakome ko želi i ima potrebu da svoje vrijeme provede u fotelji pozorišta, garantujem da nije potrošeno vrijeme. Ne postoji niti jedna predstava na svijetu koja ne priča neku priču. Ne govorim o kvalitetu, već o tome da se u svakoj predstavi ljudi mogu pronaći i poistovjetiti. A pozorišni festivali su prilika svima da pogledaju predstave regiona i da prate zajedno sa nama pozorišnu scenu koja cvjeta. Uloga je ogromna, pozorište je aktuelno i uvijek je posjećeno. Na nama je odgovornost da prizovemo što više ljudi da uživaju u predstavama, a to možemo jedino ako nikoga ne silimo, već prenesemo dio ljubavi koju mi pozorišni umjetnici gajimo u sebi, prema istom.
NN: Vaš tekst „Posljednja rekapitulacija života“ u oktobru doživio je praizvedbu u Dramskom studiju „Daske“ u Laktašima. Koliko je ovaj događaj bio važan za Vas, s obzirom na to da je riječ o prvoj profesionalnoj predstavi pomenutog studija?
VASILJEVIĆ: To je druga praizvedba u ovoj godini u saradnji sa Dramskim studijom „Daske“. U junu smo imali premijeru predstave „Štembilj“, čiji sam takođe autor. S obzirom na to da je ta prva saradnja bila fenomenalna i na obostrano zadovoljstvo uspješna, došli smo na ideju da zajedno sa mladim kolegama sa Akademije pokušamo ovog puta u profesionalnoj varijanti. Za mene to znači mnogo, na početku karijere, biti dio istorije jednog tako odličnog pozorišta, velika je čast. I sreća, jer saradnja sa „Daskama“ je uvijek puna sreće, rada, truda i nosi sa sobom samo epitete.
NN: Ako znamo da je uvijek neizvjestan put u umjetnosti i u velikim sredinama, kakva je perspektiva mladog dramaturga u Republici Srpskoj?
VASILJEVIĆ: Koliko se date, toliko će vam se i vratiti. Perspektiva postoji, jer nas je veoma malo koji se odlučimo baviti ovim poslom i nakon završene Akademije. Dramaturgija je konstantan rad na sebi, čitanje, pisanje i istraživanje novih dramskih formi. Biti u korak sa vremenom i temama koje čovjeka interesuju čini naš posao ljepšim. Ljudi se vraćaju pozorištu, a pozorište ih čeka raširenih ruku, nudiće im sve ono zbog čega su tu. Potrebno je dati maksimalno sebe u jedan proces predstave, da bi vam taj proces to i vratio. Ja volim ono što radim, i uživam u tome, to me čini veoma srećnim. Razmišljam samo o sadašnjosti, kao dobroj podlozi za budućnost.
NN: Na čemu trenutno radite?
VASILJEVIĆ: Trenutno radim na pripremi diplomskog scenarija i diplomske drame, i to iziskuje mnogo vremena i posvećenosti. Ali ipak postajem dio projekata Gradskog pozorišta „Jazavac“ koji su planirani u sljedećoj godini. I zajedno sa mladim kolegama koje vole pozorište planiram da radim na nekim novim tekstovima, koji će, nadam se, doživjeti svoju premijeru u skorije vrijeme.
