‘Ako ste oženjen muškarac koji drži do sebe…‘: donosimo odlomak iz novog romana Ante Tomića

U izdanju zagrebačkog Hena coma je izašao roman „Nada“ našeg novinara Ante Tomića, gdje se u tri dana u jednom otočkom mjestu, usred turističke sezone, na blagdan svetice zaštitnice kojoj se zavjetuju parovi koji ne mogu dobiti djecu, prepliću se životi desetak junaka različite narodnosti i vjere. Duhovita i lagana, o ljubavi i Mediteranu, sa sretnim krajem i staromodnom humanističkom porukom, Tomićeva je priča kao zraka sunca kroz oblake, kao najbolja comfort food, tanjur lazanja ili pohane piletine u jednom očajnom danu.

u kojem se opominje kako su njemački kamioni i pospani šoferi iznimno opasna kombinacija, a u nastavku otkrivaju čudesne moći jednog magarca i jedne djevice

Popodne se otočko mjesto utišalo. Kalete su opustjele, ispraznili se stolovi ispred kafića. Blagajnice su besposleno pušile ispred samoposluživanja. Kupači se umorno vukli s plaže u naručjima noseći usnulu malu djecu. Rada je nakon ručka složila na gomilu prljavo suđe, misleći kako će samo časkom leći na kauču prije nego ga krene prati, ali san je došao tek što je spustila glavu na jastuk. Trgnula se kad je čula dozivanje: „Gospođo Rado!…

Gospođo Rado!“ Isprva je mislila da je u snu zove majka, no to nije imalo smisla. Jer zašto bi je majka zvala gospođom? Otvorila je oči i ošamućeno gledala zavjesu što se lagano povijala na maestralu, prije nego je skontala da je zove ona Bosanka iz Austrije kojoj je obećala da će je odvesti do crkve.

Odazvala se, ustala i obula. Zamolila je Jozefinu da je jedan trenutak sačeka dok ubere cvijeća pa su njih dvije pošle. Mjesna je crkva bila uzbrdo, izvan mjesta, okružena gromačama i malim, većinom neobrađenim poljima, vinogradima zaraslim u visoku travu, podivljalim maslinama, rogačima širokih gustih krošanja čije su smeđe mahune ležale na tlu nikome ne trebajući.

„Oprostite, vi niste odavde?“ upitala je iznenada Jozefina.

„Kako ste to zaključili?!“ zapanjila se Rada.

Jozefina se zbunila. Ovo nije očekivala.

„Pa… pa…“ propentala je ne znajući što bi kazala.

Tuđinsko podrijetlo njezine otočne domaćice činilo se očito, no bilo je nezgodno opisivati tu očitost.

„Je li to zbog frizure?“ upitala je Rada zabrinuto, kao da je zbog načina na koji se češlja nekako različita od drugih žena u mjestu. „Ili možda odeće? Ili šminke?“

„Ma ne, nego… Zvučite tako… tako… tako srpski!“ bubnula je napokon Jozefina.

„Jao!“ uzviknula je Rada dramatično se hvatajući za srce. „Nikad me niko nije ovako uvredio.“

„Oprostite, nisam…“

„Sram vas bilo!“

„Molim vas, zaista…“

Istom se tad Rada veselo nasmiješila.

„Nemojte da vam bude neprijatno. Sve je u redu, šalim se. Jeste, ja sam iz Srbije, iz Kraljeva. Vinko i ja smo se upoznali kad je on osamdeset sedme služio vojsku kao šofer u auto jedinici. Konj je zaspao za volanom, skrenuo Dajcom u naše dvorište, polomio tarabu, dve šljive i krušku koju je još pradeda Milutin posadio. Znate šta je Dajc?“

„Ne.“

„Veliki kamion. Nemački“, objasnila je Rada stručno. „Sreća da nam nije u kuću udario. Mi smo vojnici vozači, od kiše i snega smo jači“, zapjevala je na trenutak sentimentalno himnu Saobraćajne službe Jugoslavenske narodne armije, pa nastavila priču. „Ćale je hteo da ga ubije. ‘Mamu li ti jebem‘, viknuo je vatajući sekirče s panja. Da nisam uletela među njih, bilo bi krvi do kolena. Kad je moj Dalmatinac ispao iz kamiona, onakav čupav, poderan, šokiran, s ovolikom čvorugom na čelu, i počeo da se izvinjava: ‘Ajme, skužajte! Ajme, skužajte!‘, ja sam se momentalno zaljubila u njega.“

„Interesantna priča“, komentirala je Jozefina suzdržano.

Odnekud se uto začulo zaglušujuće životinjsko glasanje. Jozefina je gotovo poskočila od strave od divljeg njakanja, od nekakve očajne čežnje koja je rasparala tišinu vrelog srpanjskog popodneva. Upitno je pogledala Radu, a Rada se samo zaustavila i osmjehnula.

„Alal vera“, rekla je zadivljeno. „Mikulin tovar“, rastumačila je zatim gošći iz Austrije i pokazala joj uzbrdo pod jednim suhozidom malu pojatu, nakrivljenu daščaru pokrivenu limom, sa žičanom ogradom kokošinjca i razbijenom bijelom kućicom za kampiranje pored nje. „Otkad sam ja došla ovde, pre više od trideset godina, on svaki dan ovako njače, nekad i po nekoliko puta“, ispričala je Rada. „Mislim da je to ipak nije sve vreme isti tovar, verovatno ga je nasledio neki mlađi. Pa i Mikula je još preklane umro u devedeset trećoj. Elem, kad god se Mikulin tovar ovako zadere, to znači da neko u našem mestu radi one stvari.“

„Koje stvari?“ upitala je Jozefina blesavo.

„Pa one“, rekla je Rada jednostavno i za svaki slučaj dodala: „Seks.“

„Glupost“, uvrijedila se Jozefina.

„Lako moguće“, složila se Rada, „ali ljudi ovde veruju da tovar nekako vidi kad se dvoje smuvaju. To je kao neka lokalna legenda. Kad Mikulin tovar krene: I-aaa! I-aaa! svi se osmehuju i namiguju, a prostaci viču: ‘Tako je, majstore! Daj joj po gospi. Ne puštaj je, kume!‘“

„Svašta.“

Magareće se njakanje prekinulo iznenada kako je i počelo.

„Ovo su valjda bili neki mlađi“, zaključila je Rada razočarano. „Amateri.“

Kad su dvije žene ušle u crkvu, Jozefina je začuđeno, pa i s određenim negodovanjem, pogledala kako se Rada prekrižila s tri prsta, dotičući prvo desno pa lijevo rame, ali žena je nesumnjivo bila domaća ovdje. Pokazala joj je iznad bočnog oltara sliku svetice zaštitnice koja će se u nedjelju ujutro u procesiji nositi kroz mjesto.

Prizor je bio nevješto naslikan, ali dojmljiv. Blijeda, sitna žena, građom gotovo djevojčica, samouvjereno je gazila velikog crnog zmaja s raljama punim oštrih zuba i očima crvenim poput žerave. Nijedna boksačka federacija ne bi njih dvoje stavila u istu kategoriju, nitko ne bi uložio svoj novac na pobjedu svete Margarete, ali ona je snagom vjere savladala zvijer i svi koji su se okladili na zmaja na koncu su razočarano poderali listiće.

„U nas pravoslavnih zovu je Ognjena Marija“, ispričala je Rada. „Nije crveno slovo, ali je ko da jeste. Velika je nesreća ako je na njen praznik ne ispoštuješ. Udari na useve, na stoku.“

Prolazom između praznih klupa provela je zatim Jozefinu do sakristije i upoznala je sa župnikom, krupnim ćelavim muškarcem nasmijanih očiju. Ostavila je njih dvoje da razgovaraju i vratila se da oltar ukrasi narančastim dalijama što ih je ubrala u svome vrtu.

Otac Celestin sa zanimanjem je poslušao tužnu priču kako su Jozefina i Mijo bez uspjeha hodočastili sad ovome, sad onome svecu i izrazio nadu da će im otočka svetica napokon pomoći. Premda u takvim stvarima, jasno, nema nikakvih jamstava, ohrabruju mnoga pozitivna iskustva. Pokazao je zadovoljno jedan zid sakristije na kojemu su visjele stotine slika nasmijanih roditelja s bebama u naručjima. Snimljene u različitim epohama i različitim tehnikama, crnobijele, u boji, polaroidne i današnje digitalne, isprintane na kućnim printerima, sve su to bile fotografije sretnika kojima je sveta Margareta uslišala molitve.

„Mnogi su iz vremena prije nego sam ja ovdje došao na službu, ali mnoge i znam. Helmut i Therese, na primjer, su iz okolice Kölna, a ova mala ljepotica se zove Johanna“, pokazao je župnik na jedan mlađi par, oboje s fudbalerkama, u trenirkama drečavih boja, s jednogodišnjim djetetom koje je bilo jednako ošišano i obučeno. „Urszula i Jarosław iz Gdanska“, prešao je na sljedeću fotografiju s natapiranom mamom, brkatim tatom i dva identična mala dječaka u bijelim košuljama s leptirmašnicama, „dobili su blizance Bogusława i Bolesława.

Kathleen i Colin iz Bostona“, dodao je svećenik pokazujući sada američku obitelj u pidžamama na sagu ispod božićnog drvca, „danas imaju Patricka. Jozu i Anđelku iz Mississauge usrećio je njihov mali Anthony“, nastavio je ovlaš dodirujući fotografiju kanadskih Hrvata u narodnim nošnjama iz starog kraja. „Ovaj mi je par posebno drag“, zaključio je otac Celestin, „Alberto i Giuliana iz Genove ne samo da su dobili kći Serafinu, već je i Lina, njihova škotska ovčarka, okotila šest krasnih, zdravih štenaca.“

Jozefina je bila vrlo impresionirana, s mješavinom tuge i čežnje i zavisti gledala je fotografije. Napomenula je zatim kako bi se ona i muž svetici željeli utjecati i prije spomendana i procesije s zavjetnom slikom, dolazeći na redovitu službu. Otac Celestin pohvalio je njihovu gorljivost i uputio ih da je sveta misa ovdje u župnoj crkvi svaki dan u deset ujutro.

„A nemate ništa ranije?“ upitala je Jozefina jednim prijekornim tonom koji se župniku nije svidio.

„Zašto ranije?“ začudio se on.

„Nas dvoje, vidite, volimo zornice.“

„A ja, vidite, volim spavati“, ispričao se otac Celestin pa lagano uhvatio ženu za nadlakticu, okrenuo prema vratima i izveo natrag u crkvu, obazrivo joj dajući do znanja kako njihov razgovor smatra završenim.

„I ako bih još kako mogla pomoći, samo recite“, rekla je Jozefina.

„Ne znam sad šta bi to moglo biti“, odgovorio joj je on.

U kratkom vremenu dvaput se dogodilo da Jozefina nije dobila očekivani odgovor i zbunila se. Ona je u torbici imala pripremljenu kovertu s novčanim prilogom, željela je župi svete Margarete ostaviti jednu velikodušnu svotu. Mnogim je crkvenim ljudima dosad davala izdašne milodare i svi su ih redom bez pitanja, skromno se osmjehujući, primali, no otac Celestin, neobično za svećenika, nije mnogo mario za financijsku stranu svoga pastirskog poslanja, bio je možda i nešto smotan, i palo mu je na pamet samo da bi se Jozefina mogla pridružiti Radi.

„Ako biste baš pomogli“, rekao je pokazujući Radu koja je sad ribala kameni pod crkve, „pogledajte kako naša sestra Radmila ponizno i marljivo radi na slavu Gospodinovu.“

I Jozefina je, što bi drugo, krenula ribati crkvu s drugog kraja, a župnik je za to vrijeme mokrom krpom brisao crkvene klupe. Kad je zapjevao „Krist jednom stade na žalu“, dvije su žene radosno prihvatile.