Neki datumi u kalendaru stoje kao puko sjećanje, a neki nadasve kao opomena. Pozivaju nas da se zaustavimo, da izmjerimo rastojanje između onoga što tvrdimo da jesmo i onoga što uistinu živimo. Vidovdan je takav datum. Datum u kojem bi svako ko ima sluha za istinu trebalo da se zamisli: gdje smo mi, kao pojedinci i kao zajednica, u odnosu na slobodu, na odgovornost, na istinu?
Nesumnjivo je da svako vrijeme ima svoje licemjere i svoje heroje. Vidovdan nije mjesto gdje se prvi osjećaju sigurno. Njima je on samo prilika za ponavljanje poznatog teksta, za pojavljivanje u kadru, za još jedan govor u nizu. Ali oni drugi, koji i dalje u sebi nose osjećaj za pravdu i slobodu – za njih je Vidovdan više od datuma – on je ispit. I nikada nije lak.
U kolektivnom pamćenju srpskog naroda Vidovdan je duboko utkan kao simbol žrtve i izbora, kao duhovna vertikala – ona koja nas neprestano podsjeća da život u istini ne zavisi toliko od istorijskih okolnosti koliko od lične i zajedničke spremnosti na žrtvu.
Sloboda je stvar svakodnevnih, naizgled malih izbora
Vidovdanski narativ je kroz vijekove bio podložan različitim interpretacijama – od teoloških do ideoloških. I to nije slučajno. Upravo zbog toga što u sebi sadrži arhetipski motiv izbora između ovozemaljske koristi i nebeske istine, on je postao savršeno mjesto za projekciju kolektivnih nada i strahova. Ali, što je možda važnije, i za izbjegavanje stvarne odgovornosti. Jer lakše je slaviti Vidovdan kao daleki istorijski događaj, ili tumačiti kao mit, nego ga živjeti kao ispit.
Zato – da bismo razumjeli dubinu vidovdanske poruke – moramo skinuti ideološke naočare kroz koje smo nerijetko posmatrali kosovski zavjet. On nije politički program. Nije samo ni prelomni istorijski događaj. U svojoj suštini, to je hrišćanski poziv: da se ne prodaš čak i kad znaš da te niko neće braniti, da ne trguješ savješću čak ni onda kada moraš platiti visoku cijenu za takav izbor.
Međutim, jedan od naših suštinskih problema jeste što slobodu vezujemo isključivo za herojske figure prošlosti. U tome leži jedna vrsta pasivnosti: kao da je svako buduće oslobođenje moguće jedino u vidu nekog već uspostavljenog obrasca. Ali Vidovdan nas podsjeća da je sloboda stvar svakodnevnih, naizgled malih izbora.
Vidovdan 2025, koji je obilježen okupljanjem studenata i građana iz cijele Srbije u Beogradu, nije bio praznična parada, nego rijetka manifestacija savjesti, sa snažnim unutrašnjim moralnim porivom. On je pokazao da se kosovski zavjet ne brani spektaklom, ispraznim riječima i svečanim priredbama nego nadasve odbijanjem i nepristajanjem. Odbijanjem da se ćuti, da se poklekne i ogugla.
Bilo bi površno to okupljanje tumačiti kao puki angažman u borbi protiv jednog režima ili jedne nepravde. Ono što smo vidjeli toga dana, kao i prethodnih osam mjeseci, jedan je duboko etički čin: to nije pasivna žalba na stanje stvari, nego aktivno svjedočenje da se mora i može drugačije.
Vizija drugačije budućnosti
Nije se naodmet podsjetiti da svaka istinska sloboda počinje upravo s odgovornošću. A najdublja odgovornost nije (samo) politička, nego prije svega etička, i u krajnjoj liniji ontološka. Upravo to su nam, na najdostojanstveniji način, pokazali studenti koji već osam mjeseci, uprkos svim pritiscima, stoje uspravno.
Njihova odluka da ostanu u istrajnom otporu i na Vidovdan, nije nimalo slučajna – to je duboko promišljen, moralni čin, svjestan i istorijske težine i hrišćanskog značenja tog dana. Oni ni na Vidovdan, kao ni svih proteklih mjeseci, nisu izašli na ulice zbog lične ambicije. Oni ne traže lične privilegije i njihova borba nije zasnovana na ozlobljenosti, nego na savjesti.
U tom kontekstu, studenti nisu samo heroji našeg doba, već mladi ljudi koji su borbu za slobodu razumjeli onako kako je jedino ispravno: kao čin koji se ne može delegirati. Oni slobodu shvataju nadasve kao odgovornost. Oni ne staju u odbranu apstraktnih ideja, nego osnovnog osjećaja za mjeru, za pravednost i slobodu. Time su nam ponudili ne samo viziju drugačije budućnosti, već su nam pokazali da postoji sadašnjost koja ne mora da bude ponižena. A to je već ogroman korak.
Studenti Vidovdan ne tumače šablonski. Ne tumače ga samo kao obrazac uzvišenog žrtvovanja nego kao poziv na buđenje savjesti. I zato su za one kojima se suprotstavljaju postali veoma opasni. Jer najveći strah svake vlasti nije bunt, nego izražena savjest onih koji joj se suprotstavljaju. A savjest nije predvidiva, ona se ne može kupiti, niti ućutkati. Glas studenata možda nije uvijek savršen, ali nam je neophodan.
Najveći strah svake vlasti nije bunt, nego izražena savest onih koji joj se suprotstavljaju. A savest nije predvidiva, ne može se ni kupiti, niti ućutkati. Glas studenata možda nije uvek savršen, ali nam je neophodan
I pošto nismo bili u stanju da sami uradimo oni što oni čine već osam mjeseci, možemo ga barem čuti i – još bitnije – saslušati. Ako prepoznamo taj glas, neće nam biti potrebna iznimna hrabrost da bismo se odazvali njihovom pozivu. Biće nam dovoljna istina koju neprestano ponavljaju i svjedoče.
Čuli su se ovih dana i glasovi koji su studente optužili za nepoštovanje, za skrnavljenje svetinja. Ali postavlja se, kao i uvijek, pitanje: ko to govori, i u čije ime? Ko ima monopol na tumačenje svetinje? Svetinja nije samo u obilježjima, već u postupcima, u spremnosti da se plati cijena istine. Svetinja je, prije svega, dostojanstvo ljudske ličnosti. Spremnost da ne okreneš glavu kad vidiš nepravdu. Ako je u nekome Vidovdan živ, onda je u onome ko ustaje, ko ne želi više da trpi i ćuti. Jer Vidovdan nije samo mit, nego i život.
Studenti ne pristaju na žrtvu radi samog čina žrtvovanja, već žele da menjaju stvarnost
U vremenu u kojem se nada uglavnom projektuje kao rezultat političkih obećanja ili tehnološkog napretka, vidovdanska nada dolazi iz sasvim drugog izvora. Dolazi iz tog jasnog, nesalomljivog „ne“. Zato Vidovdan nije samo povod za pogled unazad. To je dan u kojem se prošlost, sadašnjost i budućnost sudaraju u jednoj jedinoj tački: savjesti.
Ko ima monopol na tumačenje svetinje? Ona nije samo u obeležjima, već u spremnosti da se plati cena istine, da ne okreneš glavu kad vidiš nepravdu. Vidovdan je živ u onima koji ne žele više da trpe i ćute
Ako tu tačku izgubimo, sva naša patriotska sjećanja postaju puka nacionalna estetika i dekor, sva naša stradanja postaju uzaludna, a sve naše nade – isprazne. Ali ako ta savjest oživi, onda Vidovdan može ponovo biti ono što treba da bude: duhovni test zrelosti i ispit karaktera svakoga od nas.
Studenti su, možda nesvjesno, ponovili osnovni impuls kosovske etike: nisu izabrali ono što obećava zagarantovan rezultat, nego ono što ne narušava obraz. Više od dvjesta dana, ti mladi ljudi hodaju, stoje, govore, ćute, odbijaju. Ta njihova žrtva nije spektakl za javnost, niti je mučeništvo radi simpatije. Njihovo stradanje nije kapital za slavu. Ono je dosljednost i način postojanja u društvu koje ih prisiljava da ili zaćute ili pobjegnu, kao što su učinili mnogi prije njih.
Ali ono što njihovu žrtvu čini autentičnom jeste to što ona ne ostaje pasivna. Oni ne pristaju na žrtvu radi samog čina žrtvovanja. Oni istinski žele da mijenjaju stvarnost, da djeluju na nju. A u tome se ogleda i hrišćansko značenje žrtve: ona uvijek ima smisao i nikada ne predstavlja kraj, nego početak. Ona nije potonuće, nego put u preobražaj, nije idealizacija boli, nego odbijanje da bol bude uzaludna. Zato studenti ne pristaju na status kvo u kojem je nepravda postala normalna, već traže novu normalnost: onu u kojoj država i javne institucije služe svima jednako.
Studenti nisu izabrali ono što obećava zagarantovan rezultat, nego ono što ne narušava obraz. Više od dvesta dana hodaju, stoje, govore, ćute, odbijaju. Njihovo stradanje nije kapital za slavu. Ono je način postojanja u društvu koje ih prisiljava da ili zaćute ili pobegnu, kao što su učinili mnogi pre njih
I ne, ne postoji laka utjeha. Ali ima prostora za nadu. Smisao Vidovdana u našem vremenu jeste upravo u tome: da bude datum kada se sabiramo, i to ne samo oko uspomena, nego i oko sopstvene savjesti. I oko nade. Jer samo takav Vidovdan može biti živ. Sagledan prije svega u tom ključu – on danas ostvaruje svoju punoću. A ako nam je Vidovdan 2025. godine donio nešto novo, onda je to nova prilika da pogledamo u oči – i sebi i drugima – i da, makar na trenutak, prestanemo da budemo publika, puki posmatrači, i da konačno budemo ljudi.
Radar
