Vladan Perišić, doktor filozofije i umirovljeni profesor, a svojedobno i dekan Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, od 2013. godine je paroh pravoslavne crkvene opštine u Dubrovniku. Uprkos zauzetosti zbog sudjelovanja u proslavi velike dubrovačke fešte sv. Vlaha i drugim mnogim obavezama, našao je vremena odgovoriti na naša pitanja. A povod razgovoru u Obzoru nedavni su njegovi javni istupi koji znatno odudaraju od ponašanja i službenih stavova hijerarhijskog vrha Srpske pravoslavne crkve. No, i mnogo više od toga, njegove se riječi umnogome odnose na cijeli hrišćanski svijet, pa i na Katoličku crkvu, osobito onu u Hrvatskoj. Mnogima će se, bili oni vjernici ili ne, ono što govori otac Perišić učiniti kao nešto što se podrazumijeva, što je normalno i kako bi trebalo biti. No baš zato što se tako jasno i hrabro izrečeni stavovi tako rijetko čuju iz usta klera, bilo pravoslavnog ili katoličkog u nas, ovaj nam se razgovor čini još dragocjenijim.
Ima već više od deset godina otkako je katolički teolog Frano Prcela upozorio na jadno stanje teološkog govora unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj i unutarcrkvene javnosti bez “sučeljavanja s oprečnim mišljenjima i intelektualne težnje za provjerom vlastitih stavova”. Kako biste kad je o tome riječ opisali stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?
Isto tako. U današnjem SPC-u ne postoji javno i slobodno sučeljavanje mišljenja bez posljedica za onoga ko u crkvenoj hijerarhiji zauzima niže mjesto. To što ih u javnosti nema, oznaka je nesigurnosti pa i nesnalaženja Crkve u savremenom svijetu, čije društvo i kulturu ogroman dio hijerarhije i klera očigledno ne razumije. Koliko shvatam, ni u Katoličkoj crkvi nije mnogo drukčije. Tomaš Halik primijetio je da je u tzv. “Pijanskoj eri” (od Pija IX. do Pija XII., tj. od sredine 19. do sredine 20. vijeka) Katolička crkva tokom nesrećne borbe protiv modernizma izvršila intelektualnu samokastraciju time što je ućutkala mnoge kreativne mislioce iz vlastitih redova. Time je Crkva u vrijeme kada je moderna dostizala svoj vrhunac izgubila sposobnost da vodi iskren dijalog s tadašnjom filozofijom i naukom koja se burno razvijala. Sa Srpskom pravoslavnom crkvom posljednjih se godina događa to isto. Svoje apsolutno najbolje, najtalentiranije i najobrazovanije teologe prvo je protivzakonito izbacila s Teološkog fakulteta u Beogradu, a onda je svima ostalima zabranila da istupaju javno bez dozvole vrha Crkve (tj. uvela je “delikt mišljenja”). Dakle, i SPC je izvršio duhovnu i intelektualnu samokastraciju. I sada ponosno i pobjednički poput nekog evnuha čuva “osveštanu tradiciju”, ne shvaćajući da tradicija zabranjivanja javne riječi i zastrašivanja kršćana gubitkom crkvenog čina i izbacivanja s posla na ulicu nije tradicija koju nam je Isus ostavio u nasljeđe, nego nešto njoj dijametralno suprotno.
Umjesto da slijedi Isusa (a koga drugog?) i ide u susret drugom i drukčijem, Crkva se zatvorila u sebe i izigrava “čuvara tradicije”, kao da je tradicija sama po sebi neka vrijednost. Međutim, neophodna je hrabrost da se prevlada taj klerikalni strah od drugog i drukčijeg (pojedinca, društva, znanosti itd.) koji truje narod i praktički ga utjeruje u sektu. Možda je kleru lakše vladati narodom ako ga neprestano drži u atmosferi straha i nesigurnosti, trujući ga vjerskim fundamentalizmom, nacionalizmom, populizmom, ksenofobijom i drugim otrovima iz bogate lepeze metoda zaglupljivanja naroda. Ali kler ne postoji da bi narodom vladao, nego da bi mu služio.
Naše su crkve duboko klerikalne. One daju prednost zakonu nad ljubavi, moći nad istinom, ideologiji nad vjerom, moraliziranju nad iskrenošću, osudi nad milosti. One uopšte ne tragaju za istinom. One nisu “communio viatorum” (zajednica putnika). One se ponašaju kao da istinu već posjeduju. Kao da je ona njihovo vlasništvo. Oni su uvjereni da imaju monopol na istinu, monopol na Hrista. To da nam se istina u ovom svijetu ne objavljuje u svojoj punoći, nego da je sagledavamo u najboljem slučaju samo djelomično, samo kao u ogledalu, kao u nekim zagonetkama, to im je strano (jer oni je, zaboga, posjeduju). To da je Isus možda prisutan u svima koji iskreno tragaju za istinom, dobrotom, ljepotom ili ljubavlju, njima ne pada na pamet. Rahnerovi “anonimni hrišćani” za njih su zabluda preslobodnog uma. Koliko sam samo puta čuo sa samog vrha Crkve kako “Crkvi ne trebaju slobodni intelektualci”. Pa se pitam: a kakvi joj trebaju? I kako uopšte mogu biti intelektualci ako nisu slobodni? Sve ovo pokazuje da u njihovim glavama vlada teška zbrka. Iz koje pokušavaju umaknuti hvatajući se za lažnu sigurnost koju nalaze u propisima, ritualima, paragrafima, zapovijestima i zabranama. U svemu osim u smirenju. U svemu osim u milosti. U svemu osim u ljubavi. U svemu osim u ljudskosti.
Vi ste još prije nekoliko godina, kada je zbog javnoga govora bez dozvole nadređenih sankcionisan vaš kolega sveštenik i teolog Vukašin Milićević, izjavili da “niti je shvatljivo niti prihvatljivo da netko mora tražiti dozvolu da uopšte (pro)govori”. Jeste li i vi zbog takvog prakticiranja slobode govora i izražavanja kritičkog mišljenja o pojavama i događanjima unutar Crkve doživljavali sankcije?
Nikad ni od koga nisam tražio dozvolu da govorim. To bih smatrao krajnjim poniženjem i izrazom ropskog duha. Dozvolu da govori hrišćanin ne smije tražiti ni od koga, dakle ne samo od svog episkopa, nego ni od vaseljenskog patrijarha ili rimskog pape. To je nešto što mu pripada samim time što je ljudsko biće. Slovesno biće koje, kao što sama riječ i kaže – slovi, tj. govori. Sloboda govora neotuđivi je dio ljudskog dostojanstva. A ako je pritom i sveštenik, onda je javna riječ dio opisa njegovog poziva. Dakle, o tome hoće li (smjeti) govoriti ne smije biti nikakvih pregovora.
Aleksandar Vučić ovih je dana javno zahvalio jednom episkopu na pismu podrške. U tom pismu vladika, otprije sklon divinizaciji Vučića, kaže da u protestima “osim studenata, nema ništa studentsko ni srpsko”, da protestima upravljaju neprijatelji Srbije iz “hajdučkih jazbina” i da većina naroda misli drukčije. Vi ste, s druge strane, iz građanskog, ali prije svega hrišćanskog i teološkog diskursa u svom tekstu objavljenom u časopisu Vreme studentima dali punu podršku, ocjenjujući srpsku stvarnost kao “mračnu i zloslutnu zbog dugogodišnjeg zločinjenja i sveopšte bezobzirne otimačine onih na vlasti”. Ima li prostora za dijalog između ta dva oprečna mišljenja?
U načelu da. U stvarnosti – teško. Jer svaki razgovor zasniva se na nekim zajedničkim pretpostavkama. A one ovdje po svoj prilici izostaju. Jer, čini se da ova dva oprečna mišljenja pripadaju svaki svom univerzumu (da upotrijebim izraz sa službene stranice SPC-a). O čemu ćete tačno razgovarati s onim koji svakog dana krši zakon? I s onim koji ga zbog toga veliča? Češki teolog Tomaš Halik dobro je primijetio da neki predstavnici Crkve (što iz straha, što iz oportunizma ili prosto lukrativnosti) pribjegavaju nekritičkoj, a rekao bih i udvoričkoj, lojalnosti prema postojećoj vlasti i kukavički ćute tamo gdje bi se oštrim pogledom proroka i hrabrošću istinskih pastira zlo trebalo nazvati zlom. Nostalgija pojedinih crkvenih velikodostojnika za vremenima jedinstva prijestolja i oltara, za takozvanom simfonijom Crkve i države, učinila ih je nesposobnima da razumiju novo doba i njegove zahtjeve. Kada su predstavnici Crkve počeli sklapati nesveti savez s predstavnicima državne vlasti, počeli su postupno sličiti na njih. Međutim, Crkva čiji članovi nisu slobodni i hrabri da onima na vlasti kažu ono što misle nije Crkva Hristova.
Vecernje.hr
