Umjesto ispraznog populizma Srpskoj potrebna odgovorna nacionalna politika
Targetiranje Republike Srpske i stavljanje mete na čelo je posljedica isprazne populističke politike vlasti u Republici Srpskoj i krajnje je vrijeme da se i opozicija i narod ovdje dozovu pameti i okrenu ka odgovornijoj nacionalnoj politici. U tom svjetlu je najvljeno vanredno zasjedanje Narodne skupštine RS prilika da se prelomi jedna pogrešna politika koju promoviše SNSD, a koja može imati nesagledivo loše posljedice za srpski narod u BiH.
Sankcije koje su visokim funkcionerima iz vladajuće strukture u RS nametnule zapadne zemlje predvođene SAD su daleko ozbiljnije nego što to vlast, a prije svega Milorad Dodik želi da predastavi, jer one pogađaju u samu srž njenog kriminalnog mentaliteta, ma koliko se ista ta vlast trudila da to predstavi kao ugroženost Republike Srpske, borbu za nacionalne interese i samu Republiku Srpsku. To se napokon mora otvoreno da kaže i da se prelomi sa vođenjem jedne autodestruktivne politike, a opozicija da izađe iz okvira politike dvostrukih aršina. Jer politička kriza na relaciji vlast RS-međunarodna zajednica (ili jedan njen dio) bez ikakve sumnje ulazi u svoju kulminaciju.
Zaklanjanje iza interesa naroda je u najmanju ruku licemjerno jer se isključivo radi o zaštiti ličnih interesa i pokušaju da se na svaki način sačuva monopol i nedodirljivost vlasti. Posebno u situaciji kada je Republika Srpska na granici likvidnosti i finansijske održivosti sa depopulacijom koja odavno zvoni na uzbunu, jer je dugogodišnjim iscrpljivanjem naroda doveden u pitanje njegov biološki opstanak na ovom prostoru. Zato danas Republika Srpska sve više postaje prazna ljuštura, a preostali narod drži u stanju mentalne depresije, sa sve manje vjere da stvari mogu da budu i bolje i drugačije.
Najavljena vanredna sjednica NSRS čiji je sazivač Nenad Stevandić, čovjek sa minimumom moralnog kredibiliteta, realna je opasnost za Republiku Srpsku, jer nas uvodi u jedan proces unutrašnjih političkih sukoba u BiH i u direktnu konfrontaciju sa njenim ustavnim dejtonskim uređenjem. Osporavanje nadležnosti CIK-a i stavljanjem van snage Izbornog zakona BiH, sa prenosom istih na nivo RS, može za lakovjerne na prvi pogled da izgleda kao „patriotski čin“, ali je realno udar na ustavne nadležnosti za koje su političku saglasnost dale upravo vlasti RS (prije svega SNSD) kada su taj isti zakon izglasale u Parlamentu BiH.
Možda treba podsjetiti da Izborni zakon predstavlja najvažniji zakonski akt nakon ustava pa se stoga često on sam, ali i njegove izmjene i dopune donose dvotrećinskom većinom u parlamentima i skupštinama, jer garantuje osiguravanje demokratije i ljudskih prava. Iako je od njegovog donošenja prošlo tačno 20 godina, uprkos činjenici da je do sada u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine pretrpio više od 20 izmjena i dopuna, Izborni zakon Bosne i Hercegovine nije građanima – biračima donio transparentnost i demokratičnost, odnosno sve ono što podrazumijeva uslove za fer i poštene izbore. I to treba otvoreno da se kaže.
U okviru izmjena Izbornog zakona BiH nikada nije bilo ni političkog dogovora da se eventualno poveća izborni prag s tri na pet posto, niti promijeni formula za dodjelu mandata, čime bi se spriječila mogućnost da u zakonodavna tijela uđu stranke, koalicije i pojedinci s osvojenih jedva stotinjak glasova, a time i ukine mogućnost trgovine mandatima. Nije nikada bilo spremnosti ni da se depolitizuju birački odbori, odnosno da se predsjednici i članovi biračkih odbora imenuju iz reda građana ili stručnih osoba, a ne oni koji su članovi ili simpatizeri stranaka, odnosno oni koje oni delegiraju.
Takav princip u proteklim izbornim ciklusima ozbiljno je narušavao izborni integritet s obzirom na to da je Centralna izborna komisija BiH utvrdila i sankcionisala na stotine predsjednika i članova biračkih odbora koji su pokušavali promijeniti na razne načine izborne rezultate, bilo da su dopisivali glasove strankama i pojedincima, bilo da su ih pokušavali učiniti nevažećim. Zabrana obavljanja poslova u izbornoj administraciji za sankcionisane, odnosno novčane kazne, bili su maksimum, jer Tužilaštvo BiH nikada nije pokrenulo pitanje krivične odgovornosti za učinjene prekršaje što je ohrabrilo one koji su to činili da s takvom praksom nastave.
Vlasti na svim nivoima u BiH su imale dovoljno vremena i prilike da isprave sve ove nedostatke, ali nikada nije bilo dovoljno političke volje da se to uradi, nego se na različite načine taj proces obesmišljavao. U tom smislu treba posmatrati i najnoviju inicijativu predsjednika NSRS Nenada Stevandića i nastojanje SNSD-a da ospore neophodne tehničke izmjene Izbornog zakona BiH koje suštinski ne dovode u pitanje nijedan nacionalni interes i koje su apsolutno u interesu građana.
A o snakcijama i njenim posljedicama neka razmišljaju oni koji su ih i izazvali, jer se građani nemaju ni razloga ni vremena baviti sa njima. A ukoliko Milorad Dodik zaista ne priznaje ni Sud ni Tužilaštvo BiH, kao što je i usvojio besmislene i neprimjenljive zaključke Narodne skupštine RS o stavljanju van snage njihovih odluka i nadležnosti, prestane ponašati licemjerno redovno se odazivajući na ročišta tog istog pravosuđa kojeg ne priznaje. I prestane se zaklanjati iza naroda i Republike Srpske, jer obični ljudi gledaju kako da sastave kraj sa krajem i nekako prežive ovu i ovakvu vlast.
Iz tih razloga je ovaj politički momenat možda i prilika da se stavi tačka na jednu nepromišljenu, bahatu i samoživu politiku i okrenemo realnim životnim problemima stanovništva i njegovim stvarnim potrebama. Dok nas još uvijek ima.
ISTOK
