Svi smo odgovorni: Djeca ne smiju mrziti školu

Je li znanje, ili bolje reći milioni potrebnih i bespotrebnih informacija koje pružamo učenicima, dovoljno da ih spremi za nešto što od milja zovemo život, a mnogo je kompleksnije?

Rezultati međunarodnog istraživanja TIMSS 2023 za Bosnu i Hercegovinu još jedan su u nizu pokazatelja da obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini zahtjeva ozbiljnu analizu i rekonstrukciju, jer u suprotnom, sadašnji rezultati – ispod međunarodnog prosjeka, vrlo brzo će donijeti i generacijske posljedice koje će biti teško ili nemoguće ispraviti.

S druge strane, radeći u obrazovanju, nerijetko od učenika dobijam pitanja koja me zateknu i koja nisu ništa drugo nego blagi, nenametljivi bunt protiv svega što radimo. Pitanja, koja sam i ja vrlo često postavljao sebi i u sebi, ali nikad javno, su ona suštinska za koja savremene generacije imaju dovoljno smjelosti i hrabrosti, a koja su, opet, svijetla tačka u cijelom procesu u kojem smo poprilično zapeli.

Da li je znanje, ili bolje reći na milione potrebnih i bespotrebnih informacija koje pružamo našim učenicima, dovoljno da ih spremi za nešto što od milja zovemo život, a mnogo je kompleksnije? Da li smo dosadni? Da li učimo našu djecu da postavljaju pitanja ili da sjede, šute i slušaju? Da li je prihvatljivo diktirati svaku lekciju, iako insistiramo da sva djeca imaju i nose udžbenike u školu? Da li je, dragi roditelji, normalno da vi radite zadaću svojoj djeci, da za svaku jedinicu ili ponekad i četvorku, tražite elaborat od profesora ubjeđujući ga da vaše dijete zna u najmanju ruku više i bolje, jer je s vama učilo i radilo?

Da li je objektivno da djeca završavaju osnovnu školu, a još se nisu zaljubili ni u jedan predmet? Naprotiv, otvoreno mrze sve što ima veze sa školom, nastavnicima, predmetima i knjigama. I na kraju, da li išta od navedenog i mnogo toga nenavedenog želimo promijeniti i prihvatiti krivicu koja je zajednička, a ne krivica roditelja, učenika, nastavnika ili nadležnog ministarstva. Svi mi zajedno snosimo dio odgovornosti i jedino svi zajedno možemo promijeniti spomenute rezultate koji su u cijeloj ovoj priči još i najmanje važni.

Lektira i društvene mreže

Reforma obrazovanja, iako zvuči kao ozbiljan termin što sigurno i jeste, može i treba da počne od nas samih, a tek poslije da podrazumijeva sistemske promjene. Iako to teško priznajemo sebi, posebno ako smo roditelji, odgojno-obrazovni proces počinje u najranijoj dobi i u kući, a poslije se nastavlja u odgojno-obrazovnim institucijama.

Nedavno, nakon što mi je jedna učenica izgovorila da nije imala vremena da pročita lektiru (što i nije isključeno imajući u vidu koliko opteretimo učenike različitim zadacima, zadaćama, prepisivanjima), zamolio sam je (iako ni to ne bih smio) da izvadi svoj mobitel i da provjeri prosjek vremena provedenog na društvenim mrežama. Mogla je reći bilo šta i ja to nešto ne bih provjeravao, ali je učenica iskreno počela nabrajati sve te društvene mreže (TikTok, Facebook, Instagram, Snapchat) i na kraju sabrala provedeno vrijeme, što je iznosilo na dnevnom nivou preko četiri sata. Objasnio sam učenici da je, između ostalog, pola od tog vremena mogla usmjeriti u čitanje, ali se nisam oteo razmišljanju o roditeljima tokom tih četiri sata, pa i o samom sebi u svojstvu oca, šta bih i kako bih uradio.

Navedeni problem društvenih mreža je samo jedan u nizu problema koji direktno utiču na koncentraciju djece, pa nerijetko imamo učenike koji se ne mogu skoncentrisati i gledati film ili predstavu, što bi trebao biti zanimljiviji dio nastavnog procesa, a posebno se ne mogu skoncentrisati i pratiti nastavno gradivo i predavanje.

Na tragu navedenog, direktor škole u kojoj radim proveo je jako zanimljiv eksperiment. Eksperiment je podrazumijevao da profesori u jednom polugodištu treba da sjednu u klupe sa učenicima i budu na časovima svojih kolega i tako šest ili sedam časova dnevno koliko učenici obično imaju. Prvi ili drugi časovi su obično bili zanimljivi i profesori su sa uživanjem ili poluuživanjem provodili vrijeme u klupama, dok je već od trećeg časa počela nervoza, dosada i beskrajno dugo čekanje zvona. Zadatak je bio da iz pozicije učenika posmatramo nastavni proces i učestvujemo u njemu, ali iz perspektive učenika, bez profesorskih „benefita“.

Na kraju, direktor, koji je i sam učestvovao u eksperimentu, nije očekivao nikakve javne zaključke, nego nas je pustio da svako za sebe donese zaključak kako izgleda jedan nastavni dan našim učenicima. Negdje smo potajno i tiho svi znali da nisu samo učenici ti koji imaju problem sa koncentracijom i slušanjem, nego i mi profesori koji živimo u istom vremenu sa našim učenicima i borimo se s istim „demonima“. Na sve navedeno treba dodati i činjenicu da nikada nismo imali više obrazovnih institucija, nastavnih pomagala, pa i samih nastavnika.

Gomila gradiva i visoki kriteriji

Stoga, neophodno je da svi zajedno preuzmemo dio krivice i pokušamo unaprijediti odnos sa našom djecom, te da pomirimo ono što naizgled već sada izgleda nepomirljivo – savremeni način života i klasično učenje. Nakon obrazovne „presude“ ili „presuda“, ako pogledamo rezultate različitih istraživanja i testiranja posljednjih godina, a u vezi sa obrazovanjem u Bosni i Hercegovini, krajnje je vrijeme da se svi oni, čiji je to prioritetni zadatak, uhvate u koštac s problemom i počnu sistemski pronalaziti rješenja za unapređenje odgojno-obrazovnog procesa, što svakako ne isključuje aktivno učešće profesora, roditelja i učenika.

Nerijetko, od predškolskih pa do visokoškolskih ustanova, zaboravljamo prioritetnu ciljnu skupinu, a to su djeca, učenici i studenti. Ukratko, u školama i na fakultetima kroz našu djecu kreiramo budućnost naše domovine i samo sa tim stavom možemo dočekati obrazovno bolje i ljepše sutra.

Ne govoreći loše o kolegama, niti o sebi kao prosvjetnom radniku, gomilanjem gradiva i visokim kriterijima uspostavljamo sistem nefunkcionalnog znanja, koje po svojoj prirodi nije dovoljno za rješavanje određenog problema niti sukobljavanje sa istim. Čak i različiti pravilnici ministarstava, koje toliko i na svakom koraku kudimo, štite učenike od vrlo česte, gotovo pa nasilne politike nastavnika o svakodnevnom pismenom i usmenom ispitivanju, zadavanju različitih zadataka i obaveza, a koji vrlo često prevazilaze mogućnosti same djece.

Ovaj tekst nije jedan od onih u kojem prozivam nekoga ili bilo koga, nego prihvatanje vlastite krivice, ali i pozivanje svih nas da u ispodprosječnim međunarodnim rezultatima već sada naslutimo ispodprosječnu budućnost naše domovine i nas samih ukoliko to sada i odmah ne počnemo mijenjati. Najbolji početak bi bio da promijenimo sebe.

Izvor: Aljazeera