Svi na „istočni front“! Rusija na zapadu graniči sa SAD-om

Svi na „istočni front“! Rusija na zapadu graniči sa SAD-om

Uskoro ćemo pratiti odlučujuću bitku na istoku Ukrajine, koje će zbog velike koncentracije sukobljenih snaga vjerovatno odrediti i konačnog pobjednika rata. Zapravo će taj ishod presudno uticati na budući izgled čitavog svijeta. Poraz Rusije značio bi i njen definitivni gubitak uloge jednog od najvažnijih međunarodnih igrača, dok će je eventualna pobjeda u tom smislu dodatno učvrstiti. Ne smije se, naravno, nikada isključiti niti neka win-win situacija (prije svega u odnosu SAD-Rusija, jer velike sile ne smiju javno izgledati poražene – to je ipak “privilegija” malih ) kroz uspjeh pregovaračkog procesa, ali – kako se sada čini – to u ovom trenutku nikome ne odgovara

Nakon što je Zapad protiv Rusije uveo do sada neviđene sankcije nakon njene vojne intervencije u Ukrajini, svijet se potpuno promijenio. Ali prave borbe tek su pred nama. Uopšte nisu isključene niti one vojne, i izvan ukrajinskog ratišta.

Ukrajinsko bojno polje sve je manje rat između Rusije i Ukrajine, a sve više između Rusije i Sjedinjenih Država (predvodnika tzv. kolektivnog Zapada).

Kako sam nedavno figurativno rekao u jednoj od svojih analiza, Rusija na zapadu od 2014. g. ne graniči s Ukrajinom već sa SAD-om. Jer Kijev će od tada pa na dalje činiti samo ono što od njega traži Vašington, s obzirom da ukrajinske političke elite o njemu u potpunosti zavise – politički, ekonomski i vojno.

Drugim riječima ukrajinski front možemo slobodno zamijeniti riječju „ruski front“ (aludirajući na termin Istočni front iz vremena Drugog svjetskog rata, na kojem se odlučivala njegova sudbina, a time i sudbina čitavog svijeta) – jer se radi isključivo o obračunu SAD-a i RF – i ni o čemu drugom.

Ukrajinski front bit će (i već je) samo platforma na koju će se fokusirati (osim vojne – gdje će ginuti ruski i ukrajinski vojnici i civili, kao i tzv. psi rata iz „ostatka svijeta“, za koje u stvarnosti nikoga nije briga) – sveukupna politička, obavještajna i propagandna aktivnost Zapada s ciljem daljnje demonizacije i izolacije Rusije, dok će se ona najvažnija bitka između dviju strana odvijati na globalnom bojnom polju – za nadzor ključnih ekonomskih poluga moći s ciljem zadržavanja hegemonije odnosno njezinog sprječavanja i uspostave policentričnog svijeta.

Protivruske sankcije: ciljevi i želje

Kolektivni Zapad (SAD, EU, Velika Britanija, Australija, Kanada, Japan), isključio je dio ruskih banaka (ne i najveću – Sberbanku), uključujući i središnju banku – Banku Rusije – iz međunarodnog platnog sustava SWIFT; zapadne banke zamrznule su ruske devizne i zlatne rezerve u gotovo 60-postotnom iznosu od ukupne količine kojom ta zemlja raspolaže; EU već je dogovorila pet paketa sankcijskih mjera protiv Rusije; Sjedinjene Države su 8. marta uvele embargo na kupovinu ruske nafte i naftnih derivata, dok je Velika Britanija saopštila da će postepeno ukinuti snabdijevanje ruskim energentima do kraja ove godine (za razliku od EVropske unije, SAD i Velika Britanija imaju relativno mali udio ruske nafte i plina u svom ukupnom uvozu tih energenata – SAD oko 5% ruske nafte, Velika Britanija cca 5% ruskog plina).

To su neke od ključnih protivruskih sankcionih mjera i otprilike je to njihov maksimum (njemu bi se mogao pribrojiti još jedino evropski embargo na uvoz ruskih energenata do kojeg za sada neće doći zbog prevelike ovisnosti EU o njima). Sve druge sankcijske mjere koje će se usvajati bit će više ili manje samo simboličnog i psihološko-propagandnog karaktera. Drugim riječima Zapad je „ispucao“ sve što je imao u svom sankcionom arsenalu te je sada ostao bez ikakvih stvarnih poluga za uticaj na Moskvu i njenu vanjsku politiku, kako je to bilo u predsankciono vrijeme (Rusija je u stvarnosti permanentno pod Zapadnim sankcijama i s njima je već odavno naučila živjeti). Zapadu sada preostaje jedino čekati njezin slom do kojeg može i ne mora doći, u čemu i leži osnovni rizik pokrenute strategije.

Ključni cilj SAD-a i njegovih saveznika koji se želi postići „majkom svih sankcija“, koje „odsijecaju“ Rusiju od zapadnog ekonomskog i financijskog modela – je prouzrokovati potpuni šok unutar ruskih poslovnih krugova, kao i u širokoj javnosti. Posljedično se očekuje brzi rast nezadovoljstva ljudi koji treba dovesti do smjene sadašnje državne vlasti i pada Putina kao njenog simbola.

Gotovo je s licemjerjem! Igra se otvoreno!

Drugim riječima, sada su „pale sve maske“, a geopolitički ciljevi i sredstva za njihovu primjenu više se ne prikrivaju. U jednu je ruku to i dobro. Nema više lažnih osmjeha pred kamerama i „držanja figa u džepu“ u besplodnim diplomatskim susretima i inicijativama (a zapravo prikrivenim nadmudrivanjima, podlim lukavštinama sa željom uništenja protivnika a ne postizanja kompromisa i dogovora koji bi u praksi rješavali goruće probleme). Bajdenova administracija u tom se smislu vratila Trampovoj metodologiji i stilu „slona u porculanskoj sobi“, koja se svodila na načelo „uzmi ili ostavi“, pri čemu ti – ako ostaviš – slijede sankcije, carine, pa i vojna odmazda.

Sve su karte sada otkrivene i stavljene na sto. Figure na šahovskoj ploči posložene su za konačni i odlučujući boj koji će odrediti sudbinu i izgled budućeg svijeta. On je već sada vidljiv. Podijeljen je na anglo-američki (kao dominantni faktor u okviru evroatlantskog savezništva), Istočni – u kojem dominiraju Kina i Rusija i na „preostali“ svijet za čiju će se naklonost tek trebati izboriti – što niti jednoj strani neće biti lako. Ako ne zbog ičeg drugog, ono barem zbog uvijek dobrodošle mogućnosti manevrisanja  u novostvorenom blokovskom uređenju svijeta za tzv. neodlučne države.

Sporan konačni uspjeh

Međutim, sve navedene sankcije, koliko god po Rusiju bile bolne, nemaju šanse za proizvesti učinak koji od njih očekuje (priželjkuje) Vašington, dokle god Rusija uživa podršku, ili barem vanjskopolitičku neutralnost svojih ključnih globalnih partnera – prije svega Kine, Indije (možemo dodati i čitavog formata BRIKS, kojeg još čine Brazil i Južnoafrička Republika – JAR), a onda i brojnih zemalja Bliskog istoka i td. Neutralne po pitanju Moskve tj. zemlje koje s Rusijom žele nastaviti suradnju, osim, očekivano, Irana,  ostaju i veliki američki arapski partneri – Saudijska Arabija, UAE i Egipat. Ako tim zemljama pridodamo i one regionalne „teškaše“ koji se ne žele priključiti zapadnim protivruskim sankcijama – poput Turske (članica NATO-a) i Izraela, stvar izgleda još složenije.

Zašto se te zemlje (za sada) distanciraju od sankcija Rusiji usprkos snažnim američkim pritiscima? Odgovor je jasan: ne žele se naći na ruskom „crnom popisu“ neprijateljskih zemalja, svaka, naravno, iz svojih specifičnih interesa. Evo, ukratko, nekih najvažnijih:

  1. Saudijska Arabija i UAE sada otvoreno govore kako je Rusija, kao ponajveći proizvođač nafte (i plina) ključna karika u formatu OPEC+ bez koje se ne može regulisati svjetsko tržište naftom. A bez mogućnosti njegove regulacije, i Rijad i Abu Dabi gube poluge vlastitog uticaja, kako energetskog tako i političkog. Osim energetskog segmenta, obe zemlje s Rusijom sarađuju po nizu drugih pitanja – ekonomskog, a sve više i obrambenog karaktera, svjesne da je Rusija ušla u tu regiju (kroz intervenciju u Siriji) i da se iz nje ne namjerava povući;
  2. Izrael, iako formalno osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu, ne želi se priključiti proivruskim sankcijama, ne toliko zbog ruskog utjecaja na arapske zemlje (Jerusalim i sam posljednjih godina uspostavlja sve bolje odnose s ključnim arapskim državama), koliko zbog utjecaja Rusije na njegovog glavnog regionalnog suparnika – Iran (razvoja iranskog nuklearnog programa bez Rusije teško može biti, ona je ta koja gradi i iranske nuklearke, a u svakom je trenutku spremna Teheranu isporučiti i suvremeno naoružanje – od aviona do podmornica). Osim toga, Rusija od samog početka toleriše (o tome ona i Izrael imaju prećutan dogovor) izraelske raketne i zračne napade na iranske i Hezbulhove ciljeve u susjednoj Siriji za koje Jerusalm smatra da predstavljaju potencijalnu opasnost za izraelsku bezbjednost. Osim toga, dvije zemlje zajednički rade i na tzv. ideološkom polju – na očuvanju sjećanja na žrtve Holokausta i na ruske i sovjetske žrtve u vrijeme nacističke Njemačke tj. Drugog svjetskog rata, za koje smatraju kako se sve više dovode u pitanje i da su izvrgnute opasnom povijesnom revizionizmu;
  3. Turska ima svoju specifičnost u odnosima s Rusijom. Tradicionalni istorijski antagonizam između Otomanskog i Ruskog carstva – definitivno i dalje ima uticaja, prije svega na javnom prostoru moderne Turske i Rusije, ali on već odavno ustupa mjesto (geo)političkom i ekonomskom pragmatizmu Moskve i Ankare. Drugim riječima, „vječne“ ideološke suprotnosti povlače se pred konkretnim i životno važnim interesima – u kojima nema mjesta za opasnu konfrontaciju ili, ne daj Bože – rat, jer su obje strane svjesne da bi ih to bacilo decenije unazad i u razvojnom i u smislu njihovih vanjskopolitičkih interesa. Zato Ankara takođe ne želi na ruski „crni spisak“ neprijatelja. Turskoj, zapravo, ne odgovara niti preslaba, niti prejaka Rusija. Ako bi bila preslaba i u nemogućnosti pružanja otpora SAD-u, to bi Turskoj smanjilo geopolitički manevarski prostor jer više ne bi mogla „levitirati“ i hiniti bijeg u ruski „zagrljaj“ u slučaju prevelikih pritisaka na Ankaru od strane Zapada s ciljem redukovanja turskih nacionalnih interesa (npr. u Egejskom moru, Siriji, Libiji). S druge strane prejaka Rusija joj ne odgovara u smislu da joj ne počne postavljati prevelike prepreke na putu turskih interesa u kavkaško-kaspijskom i srednjoazijskom prostoru – tradicionalnim zonama ruskog utjecaja. Određena ravnoteža snaga između Zapada i Rusije po Ankaru je u ovom trenutku najbolja varijanta. Zato se Turska i nameće kao glavni posrednik u rusko-ukrajinskom sukobu, zbog čega neki govore da se Erdoganu čak smiješi i Nobelova nagrada za mir (mnogima u regiji i u Grčkoj na to će se vjerojatno „dignuti kosa na glavi“, ali ta nagrada je ionako već odavno izgubila početni smisao, skrenuvši, kao i mnogo toga drugog, u sferu čistog politikanstva).

Bitka za Indiju je ne manje važna od one za Ukrajinu

U tom „preostalom“ svijetu, jedna od ključnih država svakako je Indija. Ta se zemlja našla u svojevrsnom procijepu. Između „čekića“ svojih nacionalnih interesa i „nakovnja“ interesa Vašingtona koji od Nju Delhija zahtjeva da se priključi protivruskim sankcijama i osudi rusku invaziju na Ukrajinu.

Ali u tom smislu ne ide baš sve prema planu, pa se američka „muka po Indiji“ i dalje nastavlja. „Nepokoreni južnoazijski div“ u Savjetu bezbjednosti UN-a nije želio osuditi rusku vojnu intervenciju, a nakon toga nije se želio priključiti niti zapadnim protivruskim sankcijama. Drugim riječima Indija nastavlja provoditi svoju tradicionalnu vanjsku politiku temeljenu na nesvrstavanju tj. primarnoj zaštiti svojih interesa. Nju Delhi i u ovim, krajnje složenim vremenima, nastoji zadržati prijateljske odnose i s Vašingtonom i s Moskvom.

To ne iznenađuje! Rusija je tradicionalni najveći snabdjevač Indije oružjem – od automatskih pušaka, preko tenkova do aviona, a dvije zemlje sarađuju i po pitanju raketnog naoružanja (npr. hiperzvučna krstareća raketa srednjeg dometa „BrahMos“ (što je kratica imena indijske rijeke Brahmaputra i glavnog ruskog grada Moskve) – najbrža je raketa toga tipa na svijetu). Saradnja je velika u energetskoj sferi, istraživanju svemira, farmaceutici i td. Dvije azijske mega-države nikad u povijesti nisu imale bilo kakvih političkih nesuglasica, a kamoli da su vodile međusobne ratove. I ne manje važno: Rusija je za Indiju i svojevrsna barijera od eventualnih kineskih pretenzija s obzirom na strateške odnose Moskve i Pekinga.

S druge strane SAD su posljednjih godina, posebno je to bilo vidljivo u vrijeme Trampove administracije, intenzivirale suradnju s Indijom – prije svega u vojnoj i bezbjednosnoj sferi. Tako se Indija prije par godina priključila novoformiranom tzv. azijskom NATO-u (otvoreno protivkineskog karaktera) – vojnom savezu QUAD (čine ga SAD, Australija, Japan i Indija). QUAD je jedna od ključnih vojnih poluga SAD-a u novoformiranoj Indo-tihookeanskoj geopolitičkoj regiji. Njemu sada treba pridodati i savez AUKUS (Australija, Velika Britanija, SAD), također protivkineskog karaktera. Osim toga, proteklih je godina iz Vašingtona i Londona Indiji nerijetko bilo tepano da je ona „najveća svjetska demokracija“, dok su njeni političari uvijek bili rado viđeni gosti.

Međutim, „najveća svjetska demokracija“ na čelu s nacionalistički orijentiranim  premijerom Narendrom Modijem nije željela učestvovati u radu na u jesen prošle godine održanom Bajdenovom virtualnom „Samitu za demokratiju“, koji bi, prema zamisli američkog predsjednika, morao predstavljati savez svjetskih demokracija za borbu protiv autoritarnih država. Zato je u Vašingtonu odmah „zazvonilo zvono za uzbunu“ tj. nakon dugo vremena pojavile su se ne samo sumnje, već i  otvorene kritike da „s indijskom demokratijom i nije baš sve u redu“. Zaredale su priče o problemima  s ljudskim pravima, nehumanom društvenom uređenju temeljenom na kastama i sl. (kao da sve to u Indiji i ranije nije postojalo – od drevnih vremena pa do današnjeg dana).

I još nešto bitno: Indija je, uz Kinu, Japan, Južnu Koreju i Tajvan najveći svjetski uvoznik nafte, gdje se još mora pridodati i EU kao cjelina. Glavnina „crnog zlata“ u Indiju decenijama stiže s Bliskog istoka, ali se proteklih godina povećao i uvoz ruske nafte, posebno nakon aktivnog ulaska naftnog diva Rosnjeft-a u vlasničke strukture pojedinih indijskih naftno-prerađivačkih firmi. Zanimljivo je da je Rusija prošle godine Indiji isporučila 12 miliona tona nafte, a da je od početka ove godine do marta za Indiju poslata grupa ruskih tankera nakrcanih naftom u količini od oko 6 miliona tona (neke od njih nisu željeli evropski kupci) čime se ruski izvoz nafte u Indiju već sada približava polovini ukupnog prošlogodišnjeg.

S obzirom na veliki rast indijske ekonomije i potrebe za energijom, Nju Delhi se ne želi odreći ruskog energetskog „kolača“. Tim više što mu Moskva sada daje čak 20%-tni popust na cijenu nafte što nije ostalo neprimijećeno u susjednoj Kini. Za očekivati je, zato, da će se ruska nafta u još većim količinama uskoro usmjeriti i prema toj najvećoj svjetskoj državi.

Zbog nastavka saradnje Indije i Rusije nedavno je američki predsjednik Joe Biden „ukorio“ Indiju, kazavši da se samo Indija u skupini država QUAD “pomalo klimavo” pozicionirala protiv Rusije u vezi njene vojne operacije, i da Nju Delhi pokušava uravnotežiti svoje veze s Rusijom i Zapadom, (Reuters, 22. ožujka).

Indija i Rusija žele izbaciti SWIFT iz međusobne trgovine

Indijska vlada razmatra prijedlog Moskve da koristi sistem koji je razvila ruska centralna banka za bilateralna plaćanja (indijski Business Standard, 30.3).
Plan uključuje plaćanja u rupijama korištenjem ruskog sistema financijskih transakcija.

Ruska državna razvojna banka VEB i Reserve Bank of India (RBI) vjerovatno su finalizirale alternativnu platformu za transakcije za olakšavanje bilateralne trgovine nakon što su zapadne sankcije blokirale Moskvi pristup globalno korištenoj bankovnoj platformi Swift, izjavila su za indijski medij Economic Times dva izvora upoznata s tim pitanjem.

Međutim Zapad se sigurno neće pomiriti s ovakvim indijsko-ruskim namjerama. Indija i njeno tržište su preveliki i prevažni da bi se oko nečeg takvog samo ćutke prešlo. Zato i ne čudi da su gotovo istog dana u Nju Delhi stigli britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. Ne događa se baš često u svijetu diplomatije da dva moćna diplomata iz država koje su skoro pa u ratu čekaju u redu, jedan iza drugoga, da ih primi indijski kolega i lično premijer Narendra Modi.

Ali ni to nije sve. Isti dan, kada i Lavrov, u Nju Delhi je stigao i Daleep Singh, zamjenik američkog savjetnika za nacionalnu bezbjednost za međunarodnu ekonomiju, što samo potvrđuje „eksplozivnost“ stanja po pitanju Indije.

Singh je upozorio tu zemlju na “posljedice” ako bude trgovala s Rusijom u rubljama ili kupovala njenu naftu, zaobilazeći američke sankcije (info: The Hindu).

Što će na kraju ove „zavrzlame“ odlučiti Indija još nije jasno. Jer u igri nisu samo posljedice od njenog kršenja zapadnih sankcija, već i one, koje, ako bi popustila američkim pritiscima – Indiju udaljavaju od mogućnosti vođenja samostalne spoljne politike čemu se ona do sada uspješno opirala, ukazujući na svoju veličinu i istoriju, ali i ekonomsku i vojnu snagu koja ima sve nužne kapacitete i za skori izlazak s regionalne na globalnu scenu.

Rizici od neuspjeha sankcija

Međutim, zapadne sankcije, osim samih država kolektivnog Zapada (1/8 ukupnog stanovništva Zemlje), za sada podržava malo ko iz „ostatka“ svijeta. Nemali je i broj onih država izvan „zapadnog kruga“ koje sa simpatijama gledaju na Rusiju i po pitanju Ukrajine, jer taj sukob prije svega smatraju konačnim američko-ruskim globalnim obračunom i „klinčem“ – pri čemu na Ameriku i njene evropske saveznike nerijetko gledaju očima povijesne „žrtve“ iz doba kolonijalizma ili američkih vojnih rušenja pojedinih država Azije, Afrike i Latinske Amerike. U tom smislu pozvaću se na zanimljiv članak američkog medija Foreign Policy (FP) od 30. marta, autora Colum Lyncha pod naslovom „Zapad je s Ukrajinom. Ostali, ne toliko“.

U tekstu se tako navodi, da, osim najbližih prijatelja i vojnih saveznika Sjedinjenih Država u Evropi i istočnoj Aziji, ostatak svijeta nije voljan podržati kampanju za izolaciju Rusije. Afrika i Azija čekaju svoje vrijeme zbog dugogodišnjih veza s Rusijom i skrivene ogorčenosti prema Vašingtonu.

Mnogi diplomati i spoljnopolitički posmatrači sukob u Ukrajini vide kao istorijsku prekretnicu. Pritom nisu sigurni kako će to završiti, pa stoga neće odlučivati ​​kako se ponašati pred zaoštravanjem sukoba velikih sila ili političkom nagodbom, navodi se u tekstu.

Ovdje bih ukazao i na članak britanskog medija The Economist-a od 30. marta, koji upozorava kako učinak najnovijih strogih zapadnih sankcija protiv Rusije nije baš onakav kakav se očekivao. Rusija se, navodi se u tekstu, pokazala puno otpornija i mjere koje je preduzela njena vlada, nakon početnog šoka i straha građana, donijele su brzu stabilizaciju i nacionalne valute, financijskog tržišta i sveukupnog stanja, pri čemu nisu značajnije niti porasle cijene goriva i osnovnih proizvoda.

S tim bih i zaključio, dodajući, kako ćemo uskoro pratiti početak odlučujućih bitki na istoku Ukrajine, koje će zbog velike koncentracije sukobljenih snaga i očekivane dugotrajnosti borbi sigurno odrediti i konačnog pobjednika tog rata. Zapravo će taj ishod presudno uticati na budući izgled čitavog svijeta. Poraz Rusije značio bi i njen definitivni gubitak uloge jednog od najvažnijih međunarodnih igrača, dok će je eventualna pobjeda u tom smislu dodatno učvrstiti. Ne smije se, naravno, nikada isključiti niti nekakva win-win situacija (prije svega u odnosu SAD-Rusija, jer velike sile ne smiju javno izgledati poražene – to je ipak “privilegija” malih zemalja) kroz uspjeh pregovaračkog procesa, ali – kako se sada čini – to u ovom trenutku nikome ne odgovara, pa se  prije se čini da je u sferi naučne fantastike.

Zoran Meter/Geopolitika

CATEGORIES
Share This