Susret generacija u čast gimnazije u Bileći – Jedna stranica obične pisanske sveske

U  Srednjoškolskom centru „Golub Kureš“ održano je druženje bivših i sadašnjih učenika i profesora pod nazivom „Gimnaziji u čast“, povodom obilježavanja 80 godina postojanja škole. Tim povodom objavljujemo jedno kratko literarmo podsjećanje na stara vremena gimnazije u Bileći:

Jedna stranica obične pisanske sveske

Duga narandžasta zgrada, prikrivena krošnjama raznog drveća, dugo nam je bila simbol veličanstvenog i nedostižnog…

Dok smo je gledali kroz prozore osnovne škole, pitali smo se hoćemo li se ikad nazvati gimnazijalcima i uživati u tom veličanstvenom nazivu.

Jer, ne može gimnazijalac biti svako…

„Da biste prešli u ovu zgradu gore, preko puta, treba još mnogo rada i truda. Završiti razred sa odličnim uspjehom, pa položiti prijemni ispit, pa se naći iznad crte“, govorio bi nam nastavnik srpskog jezika pokojni Nikola Asanović, koji nas je čitao kao bukvar.

Taman kada bismo pomislili da od tog posla nema ništa, sa poluosmijehom i očima punim nade i povjerenja, jednom rukom pokazavši prema gimnaziji, a drugom prema nama rekao bi:

„Ali, ja vjerujem u vas i znam da ćete sve ovo savladati i potpuno sam siguran da ćete biti izvrsni gimnazijalci u pravom smislu riječi.

Tamo zaista idu odabrani. A, vi to jeste.“

Koji je to vjetar u leđa bio?!

Prijemni ispit se polagao iz srpskog jezika i matematike. Nismo imali nikakve priručnike, niti bilo kakav poseban materijal za pripremu.

Nismo imali ni neku pripremnu nastavu, niti bilo kakvu olakšicu.

Morali smo preći čitavo gradivo osnovne škole, pa šta Bog da.

Dvije gradivne teme i jedna slobodna iz srpskog jezika.

Na stolu samo dvolista i olovka.

Čini mi se stotinu profesora oko nas.

Iz matematike teže.

Trema još veća. Profesori ozbiljni, strogi, namrgođeni.

Možda je bolje da ne položimo.

Ko će sa ovakvim profesorima na kraj izlaziti naredne četiri godine?

Lista sa famozom crtom izlazi u ponedeljak ujutro na oglasnoj tabli škole i na ulaznim vratima.

Na spisku su se nalazili oni, koji su položili prijemni ispit, raspoređeni iznad i ispod crte.

Sreća onih, koji su bili iznad crte bila je neopisiva.

Profesor Nikola Asanović

Kada smo nakon nekoliko dana sreli nastavnika Asanovića, rekao nam je:

„Sve znam, prije svih vas sam bio na oglasnoj tabli!“

Kakav je to čovjek bio?!

Podijeljeni u tri odjeljenja, jurili smo hodnicima, tražeći kabinete predmeta po rasporedu.

Razredni starješina, profesor fizike Boriša Bjelica. Nosio  je plavi mantil, pričao vrlo tiho.

Roditeljske sastanke bi sazivao samo kada je trebalo riješiti neki veći problem ili kada bi svim roditeljima trebao prenijeti neku bitnu informaciju.

Imao je termine za prijem roditelja, i tada bi nasamo  sa roditeljem razgovarao o učeniku i njegovim ocjenama.

Kod njega se nikada nije desilo da pred svim roditeljima čita ocjene ili da komentariše učenike.

Bi nam izuzetno drago zbog toga.

I nama, a bogami i roditeljima.

Taj „manir“ ga je svrstao na tron svih pedagoga svijeta.

Tri predmeta su posebno bila teška – matematika, latinski i biologija.

Kabineti ovih predmeta su se nalazili na zapadnoj strani, a pošto smo uvijek bili prva smjena, ne pamtimo da nas je ikada u tim kabinetima sunce ogrijalo.

Ko da su znali ovi, koji su raspoređivali predmete po kabinetima, gdje će kome šta pripasti.

Em, što te muka uhvati od težine predmeta, em je još mračno i hladno.

Nismo imali grijanje čak ni u zimskim mjesecima, pa smo po čitavu zimu bili obučeni u jakne, sjedili na hladnim stolicama, duvali u ruke, kako bismo hvatali bilješke, jer malo kada smo i udžbenike imali.

Sve što smo naučili, naučili smo iz predavanja, „hvatajući“ skoro svaku riječ.

Kasnije bismo se sastali i kompletirali lekcije. Sada sam sigurna da bi te naše „skrpljene“ lekcije danas poslužile i na prestižnim fakultetima.

Toliko smo bili uvježbani u hvatanju bilješki, da su nam kasnije, kada smo došli na fakultete zavidili ostali studenti.

Čudili bi se  kako stižemo sve zapisati što bi profesor ispredavao.

Sveske, one obične, tanke (rijetko je ko imao one sa debelim koricama) kružile su čitavom Bilećom, dok se ne dobije prvi krug ocjena, pa onda drugi i tako redom.

I ne samo sveske, sve nam je bilo obično.

Original, današnja „pomama“ u društvu za nas je bila samo jedna riječ, koja se na latinskom predstavljala u vidu imenice ženskog roda 3. deklinacije, a mnogo muke smo vidjeli dok bismo je izmijenjali po padežima.

I tako, bez originala, bez prestiža, bez grijanja… učili smo ne samo lekcije, koje su bile predviđene nastavnim planom i programom.

Učili smo lekcije o životu i pravim ljudskim vrijednostima, o padu i usponu, o duhovnom bogatstvu, o vjeri u sebe i svih oko sebe, o ljubavi, o plodovima iskrenog i poštenog rada.

Naš original se ogledao u znanju i vaspitanju.

A, naša sramota u  nepročitanoj knjizi ili malo lošijem prosjeku od planiranog.

Gimnazija, hram znanja, ponosa i truda, ostavila je ogromni pečat na naše živote.

Profesori ostali dio njega…

A, neki profesori su kao i roditelji.

I kada ih nema, tu su oni, kao vjetar u leđa, koji nas gura na najbolji mogući put.

I voljela bih, zaista bih voljela da ova divna djeca našeg grada, dožive i prožive jednu ovakvu gimnaziju.

A, ovo…

Ovo je samo jedna stranica obične pisanske sveske, kao dio svjedočanstva o „običnim“ učenicima i „običnim“ profesorima.

Ovo je samo jedan „original“ koji se ne može kupiti.

ISTOK