Studentska pobuna i njeni dometi

Hipokriziju zapadne parlamentarne demokratije i dovođenje u pitanje dominacije (neo)liberalne dogme najavio je već slučaj Đulijana Asanža i afera “Vikiliks”, koja je razotkrila krvave posljedice američkih “mirovnih intervencija”, a koje najružniju stranu svoga lica danas pokazuje u licemjernom tolerisanju izraelskog. genocida u Palestini. Potresne slike izmučene djece u Palestini i njihovog svakodnevnog stradanja su ona tačka na kojoj se prelama sav užas i morbidnost te politike, ali i sagledava njen potpuni poraz.

U jednom dijelu ovih procesa i “mirovnih intervencija” našla se svojevremeno i Srbija, a sam Asanž je još prije 10 godina njenu poziciju nazvao međuprostorom, koji joj omogućava da bolje prepozna istinu odnosa koji vladaju svijetom i da postavi novu perspektivu njenih alternativa. U jednoj iznad svega zanimljivoj poruci emitovanoj preko medija u Srbiji, Asanž je rekao da ljudi danas žive u vremenu između dvije epohe, a da je Srbija zemlja koja se nalazi „između“. „Kao i mnoge druge takve države, a među njima je i Ukrajina, Srbija je na mjestu jednog od najvažnijih predvodnika. To je mjesto gdje budućnost prvo dolazi, sa svim svojim užasima i ljepotama“, rekao je osnivač Vilikisa. Prema njegovim riječima, poput svih pionira, Srbija je država koja je obično pogrešno predstavljena, a „to čine oni koji donose odluke i kreiraju svjetsku politiku, ljudi iz spoljnog svijeta, ali to nekad rade i sami Srbi“.

Ovo zanimljivo zapažanje Asanž je potvrdio i u poruci snimljenoj preko skajpa, iz ambasade Ekvadora u Londonu, kada je rekao da Srbi iz tog razloga “ne mogu da vjeruju ni Istoku, ni Zapadu”. „Ali to nije pozicija slabosti, već snage. To je pozicija mogućnosti koja pojačava glad ljudi za istinom i koja ljudima daje neophodnu perspektivu, da istinu prepoznaju kada na nju naiđu“, rekao je Asanž.

Da li su studentski protesti u Srbiji danas manifestacija te perspktive koju otvaraju? Jer oni u sebi nose sve elemente jedne borbe koja je danas mnogo šira od pitanja samog autoritarnog režima u Srbiji, koji je slika u malom jedne korumpirane i kompromitovane ideje svjetske politike.

Srbija s onu stranu liberalne parlamentarne demokratije

“Danas na ulicama Srbije ima više demokratije nego u njemačkom Bundestagu“, konstatovao je Boris Buden, filozof, teoretičar kulture i publicista koji živi u Berlinu. Prateći dešavanja u Srbiji i proteste studenata koji su ušli u peti mjesec, Buden piše o njihovoj originalnosti i značaju koji prevazilazi nacionalne okvire. Istovremeno osvrće se na činjenicu da establišment i mejnstrim mediji, i Zapada i Istoka, kao da i dalje nisu sigurni kako se odrediti prema protestima koji se pozivaju na univerzalne vrijednosti: vladavinu zakona i rad institucija. „Ne znaju kamo bi s pobunjenim Srbima, jel pod zastavu Evropske Unije, odnosno onoga što je od Zapada ostalo nakon Trumpove resurekcije, ili pod barjake Putina, Kine, Irana. Nisu u stanju ni misliti ni zamisliti nešto treće jer su mentalno već u ratu i svijet vide samo još kroz prizmu binarnog odnosa između prijatelja i neprijatelja“, rekao je Buden., poredeći srpske studente sa mladićem sa Flammarionovog drvoreza , koji je došavši do kraja svijeta, uspio da promoli glavu kroz nebeski svod i vidi nešto što mi ostali ne vidimo i ne možemo da vidimo. Po Budenu, to je nešto što je svijet s onu stranu liberalne demokratije koja je svojom samorazumljivošću već decenijama zaklanja pogled na čitav univerzum političkih mogućnosti.

Boris Buden

Buden pri tome smatra da studentski protesti nisu nikakva “obojena revolucija”, niti liče na one “Petokotobarske” iz 2000.  Oni nisu ni kompatibilni sa vladajućim ideološkim diskursom koji bi da ga redukuje na sukob demokratije sa autokratijama, a koje su opet proizvod nedosljenosti liberalnih demokrata koji su nakon okončanja Hladnog rata i nastojanja da se prijemčivosti komunističkih ideologija namernu kao njen pandan sa širokim demokratskim postulatima. Onog momenta kada je taj motiv nestao, liberalna demokratija i država opšteg blagostanja su skliznuli u autokratiju i makijavelističku logiku državnog interesa koji je sada postao eufemizam za totalnu arbitrarnost, dakle potpunu samovolju političkog odlučivanja s onu stranu svih moralnih načela, odnosno normi međunarodnog prava. Zato, smatra Buden, “svijet, kakav danas jest, nije više mjesto za život, nego prijetnja samom opstanku života. Oni (studenti) nemaju izbora. Ili će radikalno promijeniti svijet u koji smo ih bacili, ili ih neće biti”.

Jer odgođeni život više nema smisla. Oni naprosto ne žele ponoviti sudbinu svojih roditelja koji su potratili svoje živote na beskonačno nadoknađivanje, sustizanje, prilagođavanje, oponašanje nekog navodno pravog, autentičnog života, koji žive neki drugi, bolji ljudi i koji je uvijek negdje drugdje, u tim, kako ste rekli „mnogo razvijenijim, demokratskim zemljama Zapada“. Zato su i izašli na ulice, da nauče svoje roditelje šta je život i kako se on živi u skladu s ljudskim dostojanstvom.

Opozicija kao naličje vlasti

Direktna demokratija koju zagovaraju studenti u Srbiji suspenduje sama po sebi sve norme parlamentarne demokratije koja je iznevjerila, pa i opoziciju kao “alternative” vlasti. Jer i ona funkcioniše po istoj matrici i samo je jedna zamjena za nju, koja opet ne predstavlja građane, nego sama sebe. Zato se izbjegava opozicioni prijedlog o prelaznoj vladi i prepušta samim građanima. Rješenje je u novoj politici zasnovanoj na društvenom samoorganizovanju od plenuma, preko zborova i drugih formi horizontalnog organizovanja, a ne u partijskim programima i platformama. Kada se od institucija zahtjeva da rade svoj posao, onda to nije samo zahtjev za njihovom funkcionalnošću i jasnim nadležnostima, nego i za većom transparentnošču i društvenom kontrolom. S tim da ona zahtjeva maksimalnu društvenu mobilnost i aktivnog svakog člana društva, naspram sadašnjoj apatiji, neznanju i zombiranim konzumentima svega što vlast radi I govori. To zahtjeva svojevrstan “ratni mentalitet”.

Jer se predugo smatralo da (neo)liberalna doktrina nema alternative, a prevedeno na Vučićev jezik: “A ko drugi?”, implicirajući da je ta vlast jedina moguća i najbolja. Odgovor je ne “ko drugi”, nego “kako drugačije”. Ne u smislu postavljanja drugačije ideologije ili neke vrste neoanarhističkog horizontalizma, nego preduzimanja akcija odmah i samostalno, ne čekajući kompromitovane izabrane predstavnike da djeluju u njihovo ime. Dakle, upravo ono što je uradila Anketna komisja za nadstrešnicu u Srbiji, da svojim primjerom pokaže kako i na koji način transparentno i u skladu sa zakonima pokrenuti proces odgovornosti vlasti koja je ustavom obavezna da štiti živote svojih građana, a ne interese kapitala i kriminalnih grupa.

To podrazumijeva i upotrebu svih oružja kojima vlast raspolaže od parlamentarizma i mejnstrim medija, jer ne treba taj prostor ostavljati neprijatelju. Da su mejnstrim mediji i parlamentarizam toliko beznačajni, zar bi (neo)liberalizam ulagao toliko napora da ih pokori? Zato je važan pritisak građana i na rad lokalnih skupština, odnosno donošenje njenih odluka. Alternativa centralizovanom i partijskom donošenju odluka je u njegovoj decentralizaciji. Dakle, parlamentarna demokratija nije ključni cilj, nego  treba da bude pod direktnim nadzorom i kontrolom građana. Isti pristup važi i za mejnstrim medije, jer je njihova uloga značajna.

A institucionalno pamćenje stranaka i njihovu partijsku strukturu koja je uvijek sektaški partikularna i u patriotskom deficitu, zamijeniti novim i drugačijim sistemom koordinacije i pamćenja koje će u svom posjedu imati sami građani.

Upravo iz naprijed navedenih razloga, domete studentske pobune u Srbiji, odnosno pokreta, ne treba mjeriti samo njegovim političkim rezultatima, jer on i nije primarno politički. On ima ambiciju da donese jednu suštinsku promjenu vrijednosti, kao otvorena knjiga koja još nije dovršena i čije stranice ispisuju sami njeni akteri. To su vrijednosti poštovanja ljudskih prava, slobode, solidarnosti, zakonitosti i inkluzivnosti, jedne drugačije kulture veće odgovornosti, koja nije samo puka stranačka frazeologija bez ikakvog pokrića.

Već to je samo po sebi promjena. Ili početak širih promjena. Ta opcija je otvorena i jedino ona nema alternativu.

ISTOK