Šta se iza brda valja – nakon Dodikovog „zaokreta“

Kao prvo pitanje je da li je Dodik uopšte napravio zaokret, kako se to govori, ili se radi o kontinuitetu jedne pijačarske politike koju je on doveo do maksimuma svojih sposobnosti, koje u tom domenu ne treba potcjenjivati.

Za  one koji poznaju prirodu njegovog političkog bića, ovaj „zaokret“ nije nikakvo iznenađenje, jer on nikada nije ni imao ozbiljne namajere da provede bilo šta od svojih galamdžijskih mjera. Nacionalna politika nikada nije bila Dodikovo opredjeljenje. Zato će i osuda javnosti i kažnjavanje Dodikove politike, kako to očekuje opozicija u RS, biti mnogo manja nego što to oni najavljuju.

U svakom slučaju od stereotipne opozcije, koja godinama jaše na istoj priči bez ikakvog rezultata, zanimljivije su reakcije bošnjačkih stranaka  iz Federadcije BiH. Sve je još uvijek u sferi nagađanja i opšte zbunjenosti. Jedni govore da je Dodik sa Amerikancima napravio dil  za skidanje sankcija sebi i svojim najbližim saradnicima, a prije svega porodici, a da je zauzvrat obećao „mirnu Bosnu“ i ulazak u NATO. A opet drugi dodaju da su njihovi lideri potpuno promašili i pokazali nemoć državnih institucija BiH, kao i da su benefiti druge strane državna imovina po mjeri srpskih i izborni zakon po mjeri hrvatskih interesa. Ukoliko još pride se ospori status visokog predstavnika u BiH, a što se ovih dana pominje, onda će Dodik ovim manevrom da opere sa sebe sve optužbe za izdaju. Jedan od kolaterala će biti austrijsko-njamačka politika na ovim prostorima, ali to Amerikance najmanje brine.

Dodikov „zaokret“ i predstojeći izbori

Ne treba zaboraviti da se sve ovo dešava i u jeku vanrednih predsjedničkih izbora, a to je Dodiku mnogo važnije nego što on javno govori. Jer je izgledna tranzicija na čelu SNSD i njegov interes je bez sumnje da nastavi kontinuitet njegove vladavine, bez oobzira na izvjesno njegovo povlačenje kao dio dogovorenog paketa. U prilog mu ide i stanje unutar opozicije, koja ne zna šta će sa soboom, a najmanje šta da uradi protiv Dodika.

Za sada je zapelo oko odnosa SDS i PDP i novoformiranog Draškovog pokreta, koji sve izvjesnije preuzima opozicioni primat od SDS kojeg je bivši lider Milan Miličević doveo na aparate za disanje. Još uvijek je nejasno kako će SDS da odgovori na Draškovu ponudu, koja je po svemu realna, a koja podrazumijeva podršku Branku Blanuši kao kandidatu SDS na vanrednim izborima i paket za izbore 2027. Opšta konfuzija u SDS je na vrhuncu. Struja Milana Miličevića tumači Draškovu ponudu kao ucjenu i na pragu je da je odbije. Kolateral takve odluke može da bude Blanuša, čije su šanse i ovako male ili nikakve, a sve je jasnije da je poslužio nesposobnom rukovodstvu SDS da sakrije sopstvene slabosti. Plus što razni mešetari u njegovim redovima su uvijek u nekoj vrsti tajne kohabitacije sa Dodikom, a razni lični i „pilićarski“ interesi su na stolu.

Beograd se za sada pravi lud i osim ishitrene Vulinove izjave o Dodikovoj izdaji, nema glasnijih reakcija. Teško je povjerovati da su neupućeni, kako to kaže peedsjednik Srbije Aleksandar Vučić, onima koji mu išta više vjeruju. A takvih je sve manje.

Šta se, dakle, iza brda valja biće jasno veoma brzo.

I ne treba zaboraviti da u igri sa velikima njih ništa ne obavezuje. Nekada su u jednoj analognoj situaciji obećali lideru tadašnjih Srba Radovanu Karadžiću amnestiju ukoliko se povuče, da bi nakon toga bio uhapšen i procesuiran. Velikima se to može. Zato su ove igre malih uvijek nesigurne. A premalih nisu ni za pominjanje.

ISTOK