Šta nam mogu donijeti novi “Dodikovi zakoni”: Ućutkavanje slobodomislećih ljudi i medija

Šta nam mogu donijeti novi “Dodikovi zakoni”: Ućutkavanje slobodomislećih ljudi i medija

Zamislimo da se mediji krenu kažnjavati zbog tekstova koji nisu saglasni sa onim što je rekla Srna ili što je došlo kao vijest iz policije, Vlade ili Narodne skupštine, pod krinkom borbe protiv lažnih vijesti.

Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, u intrevjuu za portal BUKA govori o novim zakonima koje Milorad Dodik planira predložiti, a tiču se klevete i uvreda, govora mržnje i lažnih vijesti.

Dejane, Milorad Dodik, kao predsjednik SNSD-a, zatražio je od Vlade, odnosno od Ministarstva pravde, da pripremi nove i izvrši izmjene postojećih zakona, te da ih prilagodi evropskim konvencijama. Radi se o Zakonu o sprečavanju širenja lažnih vijesti, Zakonu o sprečavanju jezika mržnje, Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona s uvođenjem klevete i uvrede u Krivični zakon kao krivičnog djela, te proširenju krivičnih djela protiv ustavnog poretka. Prije svega, može li predsjednik jedne političke stranke predložiti promjene zakona u Republici Srpskoj?

Prema Ustavu Republike Srpske i Poslovniku Narodne skupštine Republike Srpske pravo predlaganja zakona, drugih propisa i opštih akata imaju: narodni poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske, predsjednik Republike Srpske, Vlada Republike Srpske i najmanje tri hiljade birača, ali ne i predsjednik stranke. Postupajući kao predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik može da predloži zakon, ali kao predsjednik SNSD-a ne može.

Međutim, prema spomenutom Poslovniku NSRS, postoji mogućnost podnošenja inicijative za donošenje zakona. Inicijativu za donošenje zakona ili drugih akata iz nadležnosti Narodne skupštine mogu dati: skupštine opština i gradova, privredna društva, političke i druge organizacije, udruženja i građani. Međutim, inicijativa za donošenje zakona podnosi se predsjedniku Narodne skupštine, a ne Vladi, kao što je urađeno u ovom slučaju.

Da li su u ovom slučaju pomiješane uloge predsjednika Republike Srpske i predsjednika stranke ili se jednostavno želi pokazati da je u slučaju Milorada Dodika sve moguće, da je on jedini zakon koji se pita?

Mislim da je najbolji odgovor na ovo pitanje konstatacija da je prvi čovjek Nezavisnih socijaldemokrata omnipotentno političko biće, kako je prvi u predsjedništvu stranke, glavni u predsjedništvu BiH, vođa stranke u svim gradovima gdje ona funkcioniše, de facto predsjednik Vlade Republike Srpske, praktični šef svih ministarstava u Srpskoj i ponekog na nivou BiH, upravljač parlamentarnih grupa svoje stranke u svim parlamentima u BiH i postupajući načelnik u svim opštinama kojima upravlja SNSD i još uvijek nepotvrđeni predsjednik Republike Srpske, što je, pored toga što je lider SNSD-a, jedina funkcija na kojoj se zaista de iure vodi, odnosno će se voditi.

Prema riječima Milorada Dodika, zakoni se donose da se „prilagode evropskim konvencijama”. Kada govorimo o evropskim konvencijama, kakve su one u odnosu na spomente zakone?

Ne znam na koje tačno konvencije gospodin Dodik misli, ali pretpostavljam da mu je na pameti prije svega Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Bosna i Hercegovina ima dužnost da uskladi npr. pitanja u vezi sa izborima sa ovom konvencijom, što je rečeno kroz već poznate predmete Sejdić i Finci, Pilav itd. Međutim, stav iz ove konvencije i same prakse nastale na njoj je da sloboda izražavanja ne treba previše da se ograničava.

Ipak, dozvoljavaju se određena ograničenja koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Ta pitanja u vezi sa nekim od ovih najavljenih zakona se mogu cijeniti kada se vidi kakva se rješenja planiraju u njima. Bitno je da u ovakvoj postavci  bilo koje ograničenje prava mora biti propisano zakonom, mora služiti jednom od propisanih razloga i mora biti neophodno za postizanje propisane svrhe u demokratskom društvu. Ograničavanje prava tako treba uvijek da dođe kao posljednja opcija uz poštovanje proporcionalnosti prema cilju koji se želi ostvariti.

Kod nas su sloboda govora, sloboda medija, sloboda mišljenja na nezavidnom nivou, nije preporučeno misliti drugačije u odnosu na vladajuću većinu, koliko će spomenuti zakoni, ukoliko se donesu, uticati na slobodu javno izgovorene riječi?

Sve zavisi od toga na koji način bi se definisale određene stvari u zakonima, kakve bi kazne bile i kakva bi primjena istih bila u praksi, naravno, ukoliko bi se takvi zakoni uopšte donijeli.

Generalno, nije dobro previše regulisati i ograničavati slobodu izražavanja, jer u slučaju npr. prevelikih kazni za određena izražavanja, veoma lako se može desiti da ta izražavanja zbog straha u potpunosti nestanu.

Ovdje prije svega mislim na širenje tzv. „lažnih vijesti”. Zamislimo da se mediji krenu kažnjavati zbog tekstova koji nisu saglasni sa onim što je rekla Srna ili što je došlo kao vijest iz policije, Vlade ili Narodne skupštine pod krinkom borbe protiv lažnih vijesti. Pomislite samo da se lažne vijesti tako definišu, pa da lažna vijest može da bude i ako vi kažete da se na Trgu Krajine okupilo 10000 ljudi, a policija kaže da ih je bilo 3000. U ovakvom sistemu, to me ne bi čudilo i treba očekivati neočekivano.

Time se slobodomisleći ljudi i mediji mogu ućutkati, a jednoumlje lako postaviti kao obrazac ponašanja. Ali kažem, opet sve zavisi od zakonskog definisanja, mogućih kazni i same primjene u praksi.

Kako se kleveta tretira u Evropskoj uniji, šta se traži od Bosne i Hercegovine da se uradi da se zakoni prilagode Evropskoj uniji?

Međunarodni standardi ljudskih prava su na fonu toga da kleveta u okviru krivičnog zakona predstavlja ozbiljnu opasnost slobodi izražavanja, najviše zbog samih kazni koje mogu biti izrečene.

Tako je naročito kažnjavanje novinara kroz klevetu veoma velika smetnja slobodi izražavanja i, kako lijepo kaže Richard Carver, povlači za sobom stanje da, uprkos činjenici da je njihov rad u službi javnog interesa, nad njihovim glavama visi Damoklov mač.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, odnosno Savjet Evrope, kao i Predstavnik OSCE-a za slobodu medija odavno su zauzeli stav da države treba da dekriminalizuju klevetu.

Međutim, kada su u pitanju države Evropske unije, i pored toga što kod njih postoje dobri temelji za slobodu izražavanja, one ne ispunjavaju sve međunarodne standarde o slobodi izražavanja kada je riječ o ovom fenomenu. Značajan dio država članica EU i dalje ima regulisanu klevetu u okviru krivičnih zakona.

Govor mržnje je sveprisutan na našim prostorima, kako kod građana, tako i kod političara na visokim funkcijama. Kako riješiti ovaj problem kroz zakone, kakva je praksa u Evropskoj uniji?

Govor mržnje je sveprisutna pojava u cijelom svijetu, naročito na našem području, međutim, trenutno ne postoji njegova opšteprihvaćena definicija. Različiti međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava, politike i dokumenti ga na drugačiji način definišu. Mnoge organizacije koje se bave ljudskim pravima takođe imaju svoje definicije, u zakonima se on drugačije inkriminiše i, generalno, postoji dilema kako na pravilan način odrediti šta sve spada pod pojam „govora mržnje”.

Kao temelj za određenje govora mržnje uzimaju se različiti međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava, stavovi sudova, naročito Evropskog suda za ljudska prava, te preporuke međunarodnih organizacija i tijela koja se bave borbom protiv rasizma i netolerancije.

Generalno je pravilno definisanje govora mržnje ogromno pitanje koje za sobom povlači velike debate o tome kako i na koji način odrediti šta je tačno govor mržnje u zakonima.

Posebna priča u ovom svemu je što ovakvi prijedlozi za zakone dolaze iz miljea koji obilato koristi govor mržnje, a sada želi da ga bolje definiše kroz zakone.

Stiče se utisak da se trenutna politička situacija nastoji iskoristiti da se kroz zakone ukine sloboda mišljenja, rad nezavisnih medija i nevladinog sektora. Kako ti gledaš na ovu situaciju?

Bojim se da uvođenje ovakvih zakonskih odredbi može da bude vrlo lako usmjereno protiv aktivista i medija koji kritikuju vlast, i da to bude neka nova vrsta Miloševićevog, odnosno radikalnog Zakona o informisanju sa kojim se krajem prošlog vijeka praktično gušila slobodna misao i novine u Srbiji, kao što su Dnevni telegraf, Naša Borba i Evropljanin. Tako lako može da se desi da pod cokule novog zakonskog režima, ako bi se takav zakon usvojio, dođu BN, Buka ili neki treći istraživački portal, jer se nekome u vlasti ne sviđa kako pišu i izvještavaju.

Ovo nije prva najava ovakvih zakona, zbog čega je ova priča interesantna vladajućim strukturama, zašto je iznova vraćaju?

Više stvari je ovdje moguće.

Prva je, naravno, da zaista namjeravaju da proguraju takve zakone, druga je da prijete njima iako ne žele da se krene u njihovu realizaciju, treća je da ispituju puls građana, pa će da vide šta će u budućnosti raditi, četvrta je da žele da skrenu pažnju sa realnih problema stvarajući „situacije” sa ovakvim zakonima, a peta je da je ovo jedan način zastrašivanja, gdje se indirektno prijeti svim neistomišljenicima strožim zakonskim režimom.

A moguće je da je pomalo od svega i da ni oni koji predlažu nisu sigurni kojim će putem krenuti. Međutim, uvjeren sam da bi vladajući željeli da takve zakonske odredbe postoje i da se, naravno, primjenjuju na sve ostale, osim na njih.

Zašto je važno sačuvati slobodu govora u Republici Srpskoj, kakva god da je trenutno?

Sloboda izražavanja je, u stvari, jedan od osnovnih stubova samog pojma istinske slobode. Nezauzdana riječ u isto vrijeme pokreće nauku, ruši diktatore i oplemenjuje duh. Oni koji su znali, mogli i smjeli slobodno govoriti bili su pokretači promjena u svojim društvima.

Novinari, naučnici, filosofi, pravnici, aktivisti i ostali građani svojim riječima su razbijali i razbijaju okove neznanja, strahovlada i mraka.

Kada ove slobode nema, građani praktično bivaju okovani jednostranošću, jer se za bilo koju slobodnu ideju i misao može odgovarati pred zakonom.

Bez slobode izražavanja nema ni Republike Srpske kao društva koje ide ka konstitutivnoj demokratiji, ako ništa bar na papiru, niti slobode za njene građane, kao ni poštovanja ljudskih prava onakvih kakvih ih trenutno poznajemo.

Koliko je opasno uvođenje klevete i uvrede u Krivični zakon kao krivičnog djela, da li to znači da će neko ići u zatvor ukoliko uvrijedi nekoga?

Sve zavisi od toga na koji način bi se regulsiala kleveta i uvreda i koje bi kazne bile propisane. Ne bi trebalo da se ide ka zatvaranju nekoga zbog klevete, ali ne bi me čudilo, poznajući našu politiku, praksu i generalno ponašanje vlasti i da, ukoliko budu donosili takav zakon, u njega stave i kazne zatvora. Pa onda sa tim kaznama da zatvore sve one koji se protive vladajućoj politici ili se usude da javno kažu šta misle o nekome iz vlasti.

BUKA

CATEGORIES
Share This