Srbima se oblači ludačka košulja

Srbi su danas u situaciji da budu nova kolateralna šteta u procesu velikih geostrateških pomjeranja i lomova, a prostora za uzmicanje ili tzv. treći put je sve manje. Da li mi kao narod imamo vlasti koje su stanju da odgovore na te ogromne izazove ili ćemo doživjeti sudbinu koju je najavio ambasador SAD Kristofer Hil da ćemo, ako se budemo protivili, “doživjeti sudbinu Sjeverne Koreje”?

Postoji nekoliko ključnih pitanja za koja je sve manje vremena i koja se moraju neodložno staviti na sto.

Prije svega pitanje Kosova i njegovog priznanja, koje bez obzira ne činjenicu da ga značajan broj zemalja nije priznao, ima podršku SAD I EU, tačnije ogromne većine njenih članica.

Povezano sa tim pitanjem je odnos prema NATO i činjenica da su sve države u okruženju Srbije već članice NATO saveza i da se linija između Rusije kao strateškog neprijatelja NATO danas značajno pomjerila na Istok, tačnije na Ukrajinu.

I treće, ne manje važno pitanje, jeste jedan sve izraženiji autokratski i nedemokratski karakter vlasti koji se uspostavlja na cijelom srpskom prostoru i koji prijeti da (ne)svjesno obučemo ludačku košulju, čime bi dali dobar alibi za sve one koji danas Srbe žele da predstave kao nazadan i anticivilizacijski narod, odnosno “slučaj” Međunarodne zajednice, kao što je to danas Sjeverna Koreja.

Koliko god nam ova pitanja izgledala teška, ona se niti mogu zaobići, niti ima prostora za uzmicanje od njih. Vladajući narativ već duže vrijeme kroz kontrolisane medije podgrijava atmosferu koja dodatno otežava trezveno i pragmatično razmišljanje o ovim pitanjima i prijeti nam opasnost da postanemo žrtva sopstvene propagande i jedne pogrešne matrice o “srpskom inatu” i posebnosti, kojom smo mi godinama kompenzovali sve nacionalne nedostatke i komplekse.

Kosovsko pitanje

Nervoza predsjednika Srbije Aleksandra Vučića je sve očiglednija i nakon neuspješnih konsultacija sa Narodnom skupštinom Srbije o francusko-njemačkoj inicijativi, dodatno produbljena, a „vatru su popili“ Socijalisti, iako je nakon razgovora Vučić-Dačić jasno da je u pitanju samo disciplinovanje socijalista jer se nisu dovoljno oduševljavali naporima predsednika Srbije, kako se kaže u jednom od komentara na ovaj igrokaz. Ceh nervozi je izgledao platio poslanik SPS-a Zvonimir Stević kojeg su kamere „slučajno“ uhvatile da tokom diskusije o Kosovu prati „eksplicitne sadržaje“ na svom mobilnom telefonu, što je poslužilo za medijsku satisfakciju i artikulaciju bijesa javnosti, kao krunski dokaz „izdajničke“ politike. Sve to samo po sebi dovoljno govori o površnosti pristupa razlozima i dubini ključnog pitanja srpske politike danas.

U svakom slučaju crvena linija koju ja nakon novih razgovora sa ambasadorima Kvinte imao Vučić jeste Zajednica srpskih opština na Kosovu, što u ovom momentu izgleda kao maksimum zadovoljenja srpskog interesa. Sve ostalo je po svemu sudeći već dogovoreno i zahtijevaće daleko veću političku hrabrost od predsjednika Srbije od melodramatičnog obraćanja poslanicima na Skupštini.

NATO – da ili ne!?

Pitanje odnosa prema NATO se odavno u srpskoj javnosti zaobilazi kao „kiša oko Kragujevca“, a narod zamajava nerealnom opcijom o vojnoj neutralnosti. Vođenje politike „ni Istok ni Zapad, a sve pomalo“ je ipak rezultovalo slanjem načelnika Generalštaba Srbije Nenada Mojsilovića u radnu posjetu Komandi združenih snaga NATO, što su mnogi protumačili kao strateški zaokret vlasti u Srbiji.

U svakom slučaju neutralni vojni status Srbije teško da će biti dalje održiv, tim prije što se sve članice EU koje jesu u NATO, kao i proces pridruživanja Srbije EU, znače jedinstvenu spoljnu politiku, a ona podrazumijeva i sankcije Rusiji, što je Srbija do sada izbjegavala.

Da li je srpska politika napravila stratešku grešku i u načinu rješavanja kosovskog pitanja se stavila u dispoziju, a npr. Albanci maksimalno iskoristili i kapitalizovali svoj servilan odnos prema NATO i SAD, pitanje je koje je još uvijek otvoreno, iako je realno propuštena prilika da se benefiti članstva u NATO svojevremeno iskoriste na bolji način.

Primjer Grčke nam je mogao poslužiti kao model kojim je ova zemlja članstvom u NATO zamrznula potencijalni konflikt sa Turskom koji bi za Gračku predstavljao daleko ozbiljniji problem nego za Tursku. Pri tome ta zemlja ništa nije izgubila od svog nacionalnog i vjerskog identiteta, iako se to često pogrešno predstavlja kao opasnost za nas u našoj javnosti.

Zbog toga su Albanci i Hrvati danas strateški partner SAD, EU i NATO na tzv. Zapadnom Balkanu, iako je činjenica da je raspad Jugoslavije primarno morao biti rješavan kroz srpsko-hrvatske odnose. Ali, to je greška koju je napravio tadašnji lider Srba Slobodan Milošević, a hrvatski lider Franjo Tuđman maksimalno iskoristio.

Srbi kao Sjeverna Koreja

Neizdeferencirana nacionalna svijest kod Srba, opterećena retrogradnom mitologijom i komunjarskim stranputicama najjasnije se manifestuje kroz autoritarni mentalitet nacije i nedemokratskih vlasti koji njima upravljaju. Da bi se opravdale prijetnje Zapada u svakom slučaju će se kao razlog za njih pokušati Srbima što primjerenije obući ludačka košulja, što možda za ovu i ovakvu vlast i nije teško, jer je nivo totalitarnog upravljanja i neslobode medija povezan sa kriminalom svake vrste najbolja osnova za to. Pri tome, opozicija i u Srbiji i u Republici Srpskoj je u stanju potpune dezintegracije, čemu doprinose i neki opozicioni lideri pomjerajući fokus na unutrašnje rivalitetete, a ne na vlast i ne osjeća se potrebna trezvena snaga koja bi se postavila kao alternativa ili bar ublažila slika autoritarnosti društva u cjelini.

A kada vam evropski zvaničnici kažu npr. da smo napredovali u vladavini prava, odnosno da smo imali regularne izbore sa manjim nedostacima, onda je to razlog da dobro stavimo prst na čelo i zapitamo se zašto to rade i zanemaruju ono što svako vidi. To jeste u kontekstu što brže ludačke košulje, a korumpirana vlast je jedan mozaik te nacionalne ludosti.

Dok to ne shvatimo bavićemo se marginalijama koje će nam plasirati mediji pod kontrolom vlasti, a ne jasnim informacijama šta je npr. sadržaj francusko-njemačke inicijative, odnosno gdje je izvještaj CIK-a o posljednjim izborima u BiH. Tako će sluđivanje nacije biti u  potpunosti pripremljeno, a korumpirana vlast će kupovati vrijeme usvajanjem Akcionih planova za NATO ili slanjem najviših oficira u njegovu centralu radi daljeg unapređenja odnosa.

Zar nije bolje otvoreno i jasno postaviti pravac srpske politike u primarnom interesu nacije, bez ikakvih prerasuda i lažnih mitomanija i iskoristiti sve benefite te politike u sopstvenom interesu. Emacipacija nacije i srpskog društva u cjelini, ali i vlasti i opozicije, jedini je pravi odgovor na sva teška pitanja koja nas pritiskaju.

ISTOK