Spor oko Ustavnog suda BiH i državne imovine je pitanje nacionalnog interesa Srpske

Različite su reakcije nakon glasanja u Narodnoj sklupštini RS o zaključcima kojima se proglašava neustavnim djelovanje Ustavnog suda BiH i njegove odluke stavljaju van snage na prostoru RS.  Koje su moguće implikacije nove političke krize u BiH?

Neustavno djelovanje Ustavnog suda BiH

U svakom slučaju postojali su jaki politički argumenti od strane RS da se napokon zaustavi očigledno prekoračenje uloge i ovlaštenja koje je sam sebi dao za pravo Ustavni sud BiH, stavljajući se u ulogu i kreatora zakona i mijenjanja ustavnog uređenja BiH, posebno pitanja tzv. državne imovine.

Ovdje treba imati na umu da je Ustavni sud BiH dejtonska kategorija i da je prvobitno imao ulogu čuvara dogovorenih principa nove državne zajednice konfederalno-federalnog oblika državnog uređenja, kao jedino mogućeg u dominantno multietničkom društvu sa tri dominirajuća konstitutivna naroda. Taj multietnički i dvoentitetski koncept BiH je kao takav isključivao princip majorizacije i preglasavanja u svim zajedničkim institucijama u BiH, i u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Ovo je važilo za sve institucije izuzev za Ustavni sud BiH koji je koncipiran po modelu 9 sudija, od kojih su 3 bila stranci (po odluci Evropskog suda za ljudska prava), a 2 su bili Bošnjaci, 2 Hrvati i 2 Srbi (na prijedlog NSRS), bez mogućnosti zaštite nacionalnog ili entitetskog interesa jer su se odluke mogle donositi prostom većinom glasova (5), da bi ta praksa vremenom postala gotovo uobičajena u radu i odlukama Ustavnog suda BiH.

Kap koja je prelila čašu jeste skorašnja izmjena člana 39 Pravila Ustavnog suda BiH koji propisuje da će se sjednica Ustavnog suda u plenarnom sazivu kojoj ne prisustvuju najmanje trojica sudija koje je izabrao Predstavnički dom Parlamenta FBiH i najmanje jedan sudija kojeg je izabrala Narodna skupština Republike Srpske odložiti s tim da će se, u slučaju ponavljanja iste situacije bez opravdanih razloga, naredna sjednica održati. Drugim riječima, odluke se mogu donositi i sa dvoje bošnjačkih sudija i troje stranaca.

Ova praksa može biti ekstremno opasna ukoliko Ustavni sud sebi da za pravo da odluči i o pitanju tzv. državne imovine, što je po histeriji koja je prisutna u probošnjačkim medijima očigledno krajnja namjera. Njome bi se pitanje državne imovine koje se vezalo samo za proces sukcesije sada prenijelo i na vlasništvo nad svim javnim dobrima, šumama, rijekama, zemljištem… Drugim riječima bilo koja opcija raspolaganja i upravljanja javnim dobrima morala bi da ima vrhovnu saglasnost države BiH i postala bi snažan instrument političkog uslovljavanja.

U nemogućnosti da se jedna takva odluka donese u Parlamentu BiH, jer postoje snažni mehanizmi zaštite nacionalnog i entitetskog interesa, on bi se mogao realizovati nametanjem zakona od strane Visokog predstavnika u BiH, a u šta ne treba sumnjati imajući u vidu ranija nametanja zakona o raspolaganju državnom imovinom do njenog konačnog razrješenja.

Stranačka razmimoilaženja

Iako su diskusije i stavovi svih političkih subjekata iz RS bili na istom fonu, ipak se prilikom glasanja dio opozicije (PDP i Za pravdu i red) distancirao od podrške zaključcima NSRS, dok je SDS iste podržao. SDS je napravio jasan otklon od Dodikovih manipulacija političkim krizama i nedosljednosti prilikom donošenja ranijih sličnih rezolucija i zaključaka, ali je i stavio do znanja da kao državotvorna i odgovorna stranka neće prihvatiti zloupotrebe Ustavnog suda BiH, a posebno nelegitimno vlasništvo nad državnom imovinom od strane BiH.

Možda i postoje rizici ovakvih odluka NSRS, prije svega za status Dejtonskog ustavnog uređenja BiH i moguću ocjenu da je riječ o udaru na jednu od ključnih državnih institucija, ali takav jedan rizik se u ovoj situaciji mora preuzeti, jer bi jednostrano vlasništvo nad javnom imovinom u potpunosti derogiralo RS i stavilo je u podređen položaj korisnika čije bi upravljanje javnim dobrima bilo uslovljeno vlasničkom saglasnošću. Što bi u ovakvoj prirodi odnosa u BiH značilo niz konfliktnih situacija i sukoba, a što se već sada može nazrijeti kroz stav državne vlasti o pitanju gasne interkonekcije ili izgradnje hidroelektrana u slivu Drine.

U svakom slučaju, interes i vlasti i opozicije u RS mora primarno biti vezan za interes njenog naroda i Republike Srpske, a u ovom slučaju ne smije biti fokus na stranačkim razlikama, koliko god da su oni utemeljeni na opravdanom nepovjerenju prema vlasti u RS. Korekcija koju je u zaključcima napravio SDS je takođe potpuno dobro osmišljena, jer je izbjegnut frontalni udar na Ustavni sud BiH u smislu delegitimisanja svih njegovih odluka, a vezujući se samo za one odluke koje će uslijediti kao posljedica potpuno pravno sporne izmjene Pravila o radu Suda BiH, a koja sada omogućava da se u suženom kvorumu i bez Srba i Hrvata donese odgovarajuća odluka. Time će se osporiti i eventualna odluka Ustavnog suda BiH o stavljanju van snage njegovih odluka na teritoriji RS, ali i drugih zakona koji mogu uslijediti.

Ključ je u Zakonu o Ustavnom sudu BiH

U tom smislu je ključan 4. zaključak NSRS koji glasi:

Tražimo od svih predstavnika Republike Srpske u institucijama BiH da iniciraju postupak donošenja Zakona o Ustavnom sudu BiH kojim će se regulisati pitanja organizacije Ustavnog suda, postupka pred tim sudom i pravno dejstvo njegovih odluka i da iniciraju postupak donošenja Zakona o izboru troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, kojim će se propisati da najmanje jednog sudiju bira Narodna skupština Republike Srpske.

Dakle, ukoliko bi se kao rezultat ove neminovne političke krize uspjelo isposlovati donošenje Zakona o Ustavnom sudu BiH, a što spada u jedan od 14 prioriteta EU, Republika Srpska bi napravila dobar posao i riješila pitanje stranih sudija čije je učestovanje u strukturi Suda nakon 28 godina postalo potpuno besmisleno. Iako je sam Dejton prejudicirao mogućnost da se oni nakon pet godina promijene.

To bi bio dobar osnov da se ovo političko pitanje konačno razrješi i da se vlast na svim nivoima fokusira na primarna pitanja građana, standarda i reformi koje su nam neophodne, jer ova beskrajna politička nadmudrivanja su postala prezamorna i svrha samom sebi, odnosno političkim elitama koja na njima istrajavaju, a bez ikakvih konkretnih rezultata vladavine, a što opozicija u RS uporno i s pravom ističe.

ISTOK