Hodžić je, inače, bio prijedlog za ambasadora koji je došao od bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Denisa Bećirovića.
“Šut-kartom”, koju je Kadrija Hodžić dobio iz Ankare, nastavljen je niz nevjerovatnih skandala u režiji domaće diplomatije koja je na ambasadorske pozicije i u prošlosti često postavljala ljude koji nisu dobijali agremane zemlje domaćina.
Skandal do skandala
Tako je, na primjer, bez agremana za ambasadora BiH u Sloveniji sredinom 2016. godine ostala Nermana Hadžijahić, koja je bila prijedlog tadašnjeg bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Navodno, razlog zbog kojeg su Slovenci “otpilili” Hadžijahićevu bilo je to što je njen suprug nezakonito lobirao za njeno postavljenje.
Nekoliko mjeseci ranije SAD su takođe odbile dati agreman nesuđenom konzulu BiH u Čikagu, Ivanu Šušnjaru, a bez agremana u Saudijskoj Arabiji ostao je Ahmed Halilović. BiH, takođe, nije imala postavljenog ambasadora u Srbiji skoro tri godine, jer je zvanični Beograd odbijao dati agreman Boriši Arnautu, kao ni kasnije predloženom Seadu Avdiću. Tek nakon posredovanja tadašnjeg ministra spoljnih poslova Turske, Ahmeta Davutoglua, Arnaut je dobio agreman za ambasadora BiH u Srbiji.
Boriša ArnautKakvo je stanje u domaćoj diplomatiji i Ministarstvu spoljnih poslova BiH možda najbolje opisuje informacija da je prošle godine iz Sarajeva kasnilo slanje agremana za čak 19 stranih ambasadora u BiH jer ih je, navodno, jedan službenik ministarstva zaboravio u fioci?! Zbog toga je, kako su tada prenosili pojedini mediji, recipročno kasnio agreman i za novog ambasadora BiH u Švedskoj Bojana Šošića, te ambasadora BiH pri NATO Vanju Filipovića.
Diplomatska praksa
Bivši karijerni diplomata Srećko Đukić za Srpskainfo ističe da je odbijanje slanja agremana iz zemlje domaćina za predloženog ambasadora neke druge zemlje izuzetno rijedak slučaj.
– Nedobijanje agremana je zaista rijetko. Od 100 traženih agremana može se dogoditi jedan, dva ili eventualno tri slučaja u više godina da se agreman ne dobije. U ozbiljnim diplomatijama pažljivo se procjenjuje ličnost koja se šalje za ambasadora. Prije svega, nije korektno poslati čovjeka u neku zemlju kao ambasadora ako ne zna jezik te zemlje ili, na primjer, nije korektno poslati u muslimansku državu nekog ko je dokazani alkoholičar ili nema razumijevanja za islam. Isto tako, ne možete u Vatikan poslati ambasadora koji je “antihrist” – objašnjava Đukić.
On, takođe, ističe da zemlja koja je odbila da da agreman ambasadoru neke druge države nije dužna da to javno saopšti.
– Ako je agreman odobren, odgovara se notom, jer je notom agreman tražen i na isti način se potvrđuje. Kad se agreman ne dobije, ne saopštava se razlog njegovog nedobijanja, a razlozi se mogu saopštiti u neformalnim razgovorima i kontaktima. Glavni razlog za nedobijanje agremana je to što predloženi ambasador nije zadovoljio određene kriterijume, bili oni bezbjedonosni, politički ili neki drugi. Takva diplomatska praksa postojala je i prije usvajanja Bečke konvencije o diplomatskim imunitetima 1961. godine i nastavljena je do danas – ističe Đukić.
Što se tiče rokova koji su diplomatski “pristojni” za izdavanje agremana stranom ambasadoru, Đukić navodi da je maksimalan rok dva mjeseca.
– Smatra se da je korektno da se u roku od 45 dana odgovori na zahtjev za agreman, maksimalno 60. Poslije toga, nije diplomatski uputno da se insistira na davanju agremana. To pravilo nigdje nije zapisano, ali je praksa tako ustanovila. Sve preko toga smatra se da predloženi kandidat za ambasadora nije dobio agreman – objašnjava Đukić.
Srpskainfo
