Slavoj Žižek, filozof: ‘Mudrost je ono što najviše mrzim, to je apsolutna konformistička glupost’

Slavoj Žižek mrzi zabave. Mrzi ćaskanje, mrzi prelazak iz jedne grupe u drugu, mrzi duge večere, pa čak i mrzi podučavanje. „U starosti postajem vrlo mizantrop. Mrzim ljude.“ Također mrzi mudrost i ideju spore smrti. Lista stvari koje mrzi znatno se povećava tokom ovog intervjua; on nije čovjek polovičnih mjera i ne štedi riječi.

On je uzburkavač savjesti, kontroverzni filozof, čovjek koji se udobno snalazi u vodama političke nekorektnosti. Voli provocirati – provocirati onim što govori, provocirati svojim idejama. Često, kada je pred izbacivanjem jednog od svojih dragulja, izda upozorenje s „Znam da će ovo biti kontroverzno“, a zatim se upušta u akciju. Ponekad čak i proklinje, a zatim se povlači. Kao što kaže španska filozofkinja Marina Garcés, on je čovjek koji filozofiju shvata kao čin neugodnog radikalizma koji ne mora nikome ugoditi.

Slovenski mislilac, 76, jedan od najuticajnijih i najpopularnijih filozofa novijeg vremena – koji je snažno odjeknuo kod određenih segmenata alternativne ljevice (u slučaju Španije, nasljednika pokreta 15-M protiv štednje), a takođe pronalazi odjeke među komunistima i crveno-smeđim – proglašava se marksistom, nasljednikom njemačkog idealizma Hegela i ideja francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana. Uvijek kritičan i oštar u svojim stavovima o toku kapitalističkog sistema – vidi, na primjer, Nevolje u raju (2016) – koliko i voljen toliko i kritikovan, njegova najnovija knjiga je Protiv progresa. To je zbirka od 13 eseja objavljenih tu i tamo – neki na platformi Substack – u kojima pokušava da upozori na ono što se krije ispod onoga što nam se više puta predstavlja kao napredak: sveti totem pod kojim ideje (koje nam se prodaju s tom navodno neospornom etiketom) slobodno lutaju.

Plodan i, kako bi neki rekli, opširan, kaže da je izgubio trag koliko je knjiga napisao – ali sigurno ih je preko 50, uključujući Uzvišeni objekt ideologije (1992), Škakljivi subjekt (2001) i Prekasno za buđenje (2024). Danas je zabrinut zbog smjera u kojem svijet ide, upozorava nas da se pripremimo za velike vanredne situacije i primjećuje – s istorijskom ironijom – kako nova populistička desnica usvaja pseudo-revolucionarni jezik, dok ljevica izgleda postaje čuvar zakona i reda. „Kao što [grčki ekonomista Yanis] Varoufakis ističe – a to se već događa“, kaže on, „ono što Trump i populisti rade je, u praksi, revolucija; to nije socijalistička revolucija, ali oni radikalno mijenjaju kapitalizam kakav poznajemo. Nova populistička desnica je ta koja provodi revoluciju.“

Intervju se odvija putem videokonferencije na Žižekov eksplicitan zahtjev — EL PAÍS uvijek preferira intervjue uživo, osim kada nema drugog izbora: ovo je jedan od tih slučajeva. Žižek je pun energije i humora, strastven čovjek koji se naginje prema ekranu računara kako bi još naglašenije iznio svoje stavove — uzvikuje, viče, podvlači svoje ideje.

Pitanje. Poznati njemački filozof Peter Sloterdijk je u Berlinu, u intervjuu za EL PAÍS u julu 2024. godine, rekao da ste jedan od mislilaca koji ga trenutno najviše zanimaju. Šta mislite o tome?

Odgovor. Paradoksalno, Peter Sloterdijk je jedan od rijetkih savremenih filozofa s kojima se osjećam istinski povezano. On nije neokonzervativac, kao što neki misle; on vidi opasnosti onoga što smatramo napretkom. Mislim da je vrlo svjestan da je era evropske demokratske i socijalne države završena.

P. Sloterdijk je takođe rekao da ste zaista unijeli dimenziju crnog humora u filozofiju – jedini ton koji joj je zaista nedostajao. Dodao je da je to prilično veliko dostignuće, s obzirom na cijenu oslobađanja od pretvaranja ozbiljnosti.

A. Apsolutno prihvatam ovu karakterizaciju, ali mislim da svojim crnim humorom samo vjerno reproduciram našu objektivnu stvarnost. Pogledajte šta se nedavno dešava u Izraelu. Mobilizacija desetina hiljada vojnika za potpuno etničko čišćenje Gaze . Izbacuju sve Palestince, i znate kako to opravdavaju – prvo, u vjerskom smislu. Izrael postaje fundamentalističkiji od okolnih arapskih zemalja. Danas, formalno, djeluje na isti način kao i ISIS; opravdava svoje političke odluke pozivajući se na svoje svete tekstove. A onda njegova vlada kaže da sve ovo radi kako bi zaštitila Palestince jer ne mogu živjeti u Gazi. Ako to nije crni humor, ne znam šta je.

P. U svojoj najnovijoj knjizi sebe definirate kao „umjereno konzervativnog komunistu“. Šta to znači?

A. To znači da sam ja jednostavno komunista, ne na teorijski ili kompleksan način. Pogledajte naš svijet danas. Imamo najmanje tri mega problema: nuklearni rat, ekološku krizu i vještačku inteligenciju. Kad smo već kod inteligencije: rađene su studije koje periodično mjere koeficijent inteligencije. One jasno pokazuju, nedvosmisleno, da je od 2010. godine većina čovječanstva postala sve gluplja – doslovno. Toliko se oslanjamo na digitalnu tehnologiju da jednostavno sve manje razmišljamo i rasuđujemo. Do 2010. godine bili smo svake godine malo pametniji. Sada je trend silazni. Šta možemo učiniti? Potrebna nam je globalna saradnja da bismo se suočili s ovim, kao i s ekološkom katastrofom i opasnošću od novog nuklearnog rata. Komunizam, za mene, nije stari staljinistički Politbiro. Potrebni su nam obavezniji oblici saradnje. Zamračenje u Španiji pokazalo je da smo, upravo zato što smo toliko razvijeni i međusobno povezani, mnogo ranjiviji. Sada, mala nesreća, relativno mala prirodna katastrofa, paralizira sve. Da bismo se suočili s ovim problemima, potreban nam je komunizam, shvaćen kao mehanizmi koordinacije koji se ne mogu prepustiti tržištima, koja ograničavaju suverenitet država.

P. Da, ali kako se ovo implementira?

A. Pesimističan sam. Živimo u dobu neznanja. Pričamo o katastrofama, ali ih ne shvatamo ozbiljno. Želimo potrošiti malo više na zaštitu okoline, bla bla bla, ali želimo nastaviti živjeti relativno udobnim životima. Još se nismo suočili s dovoljno velikom prijetnjom.

P. Možemo li imati ove udobne živote, kako kažete, s nekom formulom nadnacionalnog komunizma?

A. Ne bismo trebali razmišljati o komunizmu u totalitarnim okvirima. Reći ću nešto još luđe. Znate li šta mi se, ironično, sviđa kod Donalda Trumpa? Proglasio je nacionalnu vanrednu situaciju. Učinio je to iz pogrešnih razloga – pitanje prekogranične krize – ali vjerujem da moramo prihvatiti da se približavamo globalnoj vanrednoj situaciji s obzirom na probleme s kojima se suočavamo.

P. Da li Trump radi pravu stvar iz pogrešnih razloga? Šta radi ispravno?

A. Upravljanje dekretom u vanrednoj situaciji. Nalazimo se u vanrednom stanju. Demokratija – i po tom pitanju sam vrlo pesimističan – gubi svoju efikasnost . Ono što govorim je vrlo problematično, ali dolaze vremena kada će nam trebati brže i efikasnije odluke. To je urađeno tokom pandemije, a Španija je to dobro uradila. Centralizovane odluke, ali povezane sa civilnim društvom i društvenim organizacijama. Pandemija je bila dobar primjer onoga što nas čeka: vanredno stanje.

P. Dakle, demokratija nije efikasna u vanrednim situacijama?

A. Podržavam demokratiju. Nisam lud. Potrebna nam je istinska sloboda štampe. Oni na vlasti moraju dobiti istinske povratne informacije o tome šta ljudi misle, a znam da se to ne dešava u Kini. Ali u vanrednim situacijama, ljudi preferiraju efikasnost; oni je prihvataju. Moramo pronaći, unutar nacionalne države, oblike saradnje koji prevazilaze strukturu vladajuće stranke, opozicije i tako dalje. S takvom vrstom režima, pažnja je ograničena sljedećim izborima. Ono što divim kod Kine je to što, iako naravno nema demokratiju, njeni lideri ne razmišljaju o tome kako će preživjeti naredne četiri godine, već o tome šta će biti s Kinom dugoročno. Mislim da je to pitanje opstanka. U naredne dvije ili tri godine, ništa ozbiljno se ne može dogoditi. Ali moj aksiom je da se približavamo vanrednom stanju.

P. I da li su nam potrebne autokratije da bismo se s njima nosili?

A. Prelazim na još problematičniji aspekt. Nisam protiv harizmatičnih vođa. Dobar vođa je onaj koji vam daje nadu. Apartheid ne bi završio bez ličnosti poput Mandele.

P. Churchillu se pripisuje izjava: „Demokratija je najgori oblik vladavine, osim svih ostalih.“ Slična je situacija i s kapitalizmom; vi ste se time pozabavili u svojoj knjizi Nevolje u raju . To je nepravedno i destruktivno, da, ali koja je alternativa? Koja je alternativa demokratiji i kapitalizmu?

A. Ovdje ću vam dati odgovor koji je, opet, vrlo problematičan za mnoge. Iako se ne slažem s Yanisom Varoufakisom, slažem se s njim da je ljevica sanjala o propadanju neoliberalizma – a onda se pojavio Trump i otišao još dalje. Trump je taj koji je manje-više ukinuo neoliberalizam. Era koju je Nixon uveo 1971. je završena. Ono što ljevica treba učiniti je zaboraviti ovu staru, naivnu ideju da je Trump greška, da bismo se trebali vratiti u predtrampovsku, predpopulističku državu blagostanja. Način na koji je to funkcioniralo doveo nas je do neoliberalizma . A Trump je zaustavio krizu liberalnog kapitalizma bolje od većeg dijela ljevice. Prihvatajući ovo, ljevica mora izmisliti nešto novo, ili će biti gotova.

P. I šta bi, po vašem mišljenju, ljevica trebala učiniti?

A. Znam da je problematično, ali ljevica mora razmišljati – neću reći o ukidanju tržišta ili kapitalizma, već o podvrgavanju jačoj kolektivnoj kontroli. Čak i ako to znači jaču državu – ali ne govorim o nacionalnoj državi. Vjerujem u veću globalnu kontrolu, prvo panevropsku, a zatim globalnu. Suočeni s ekološkim prijetnjama, prirodnim katastrofama i umjetnom inteligencijom, mora postojati jača globalna saradnja.

P. Sa svim prijetnjama s kojima se suočavamo, je li moguće zamisliti bolji svijet?

A. Pesimističan sam po ovom pitanju. Ne želim zamišljati bolji svijet. Moramo biti jasni da su dobra stara vremena liberalne socijaldemokratije prošla. Pravila su se promijenila. Ne možemo govoriti o boljem svijetu, već o kolektivnom preživljavanju, o nastavku neke vrste normalnog života, sa slobodama, u vanrednom stanju.

P. Hajde da promijenimo temu. Kritike „woke“ kulture rastu i s desnice i s lijeve strane. Da li ste protiv „wokizma“?

A. Protiv sam kulture otkazivanja. Za ljude koji praktikuju kulturu otkazivanja, zvanični cilj je navodno promovisanje raznolikosti i inkluzije. Ali ono što oni zapravo rade je isključivanje onih koji ne prihvataju njihovu definiciju inkluzije, i tako dalje. Ako detaljno pogledate kulturu „probuđenih“, to su ljudi više srednje klase koji ciljaju ljude niže klase.

P. U knjizi „Seks i propali apsolut“ (Sex and the Failed Apsolute) , raspravljali ste o temi odnosa između muškaraca i žena u vrijeme kada je koncept pristanka zauzeo centralno mjesto. Kakav je vaš stav o debati o pristanku?

A. Ne sviđa mi se ideja da se sve vrti oko pristanka. U prostituciji također može postojati pristanak. Pravo nasilje i iskorištavanje u seksualnim vezama mogu poprimiti oblik nečega što je uz pristanak.

P. I naravno da ste protiv prostitucije.

A. Nažalost, da. Iako je liberalno danas reći „zašto ne?“, možda sam vrlo naivan po tom pitanju. Mislim da je seks nešto intimno.

P. Kako biste opisali gdje se nalazite u svom životu?

A. Tužan sam, paničarim jer starim. Ja sam radoholičar; ne radim da bih živio, živim da bih radio. Imam 76 godina, treba mi puno sna i gubim sposobnost za rad. Ne sviđa mi se to. Ne mislim da godine donose ikakvu mudrost.

P. Ne donosi mudrost?

A. Ne! Mudrost je ono što najviše mrzim! U Sloveniji postoji jedna vrlo vulgarna izreka: ne možeš pišati protiv vjetra [smijeh]. Mudrost je apsolutna konformistička glupost.

P. Dozvolite mi da vam postavim još jedno pitanje i slobodno ne odgovorite na njega. Razmišljate li o smrti?

A. Ne. Želim umrijeti kao moj prijatelj Fredric Jameson, od srčanog udara. Mrzim ideju da umirem polako, razmišljajući o tome kakvo će biti moje naslijeđe, bla bla bla. Želim raditi dok ne umrem. Zaspati misleći da je sutra novi dan i ne probuditi se. Ne mogu zamisliti sebe kako sjedim okolo kao stari idiot, ne radeći. Čak bih sebi oduzeo život.

P. Oduzeli biste sebi život?

A. Ne želim bol. Ne bojim se smrti, bojim se sporog i bolnog umiranja. Kad bih saznao da mi je supruga ili jedno od moje djece umrlo, moje prvo pitanje bi bilo: kako se to dogodilo? Kad bi se radilo o nesreći, trenutnoj smrti, rekao bih: oh, u redu. I nastavio bih raditi na računaru. Kad bi to bila spora i bolna smrt, ne bih mogao podnijeti, vjerovatno bih i ja sebi oduzeo život.

El Pais