Ruski svijet i misle li hrišćani kritički?

Da. Od osnivanja prvih zajednica borba i kreativnost prilikom prenošenja onoga što im je predano, bile su karakteristike onoga što danas zovemo Crkva. Samo prepoznavanje Spasitelja, ako imamo na umu da se i Bog javlja na način koji ne ukida slobodu onoga kome se javlja da ga i u potpunosti negira.

Obično tu mogućnost navodimo kao glavnu karakteristku i vrlinu Djevojke Marije, tj. kao hrabrost da Bogu kaže „da“. A možemo zapravo da kažemo i da je ona, iako mlada „kritički mislila“, kao i apostol Pavle, i apostoli ribari i da ih je kritičko mišljenje uvelo u sposobnost da kontekstualizuju situaciju u kojoj se nalaze i uprkos opasnosti kojoj se potencijalno predaju pred sobom stvore koncept koji daje smisao njihovoj egzistenciji.

Vrijeme i podneblje u kome živimo postavlja pitanja kritičkog mišljenja na način da pojedinci pokušavaju da nam ga predstave kao nešto strano hrišćanskoj tradiciji. Nedavno smo od jednog uglednog sveštenika čuli izjavu da, parafraziraću, u crkvi nema prostora za kritičko mišljenje. Teško mi je da povjerujem da neko ko je dr teologije ne zna šta kritičko mišljenje znači, pa ću pokušati sebe da ubijedim (mada mi to ide sve teže) da se prosto nezgrapno izrazio želeći da naglasi poslušnost autoritetu koja se u crkvi uvijek i ponovo aktualizuje kao da smo uopšte u stanju da je zaboravimo.

Ali hajde da vidimo odakle nam potreba da budemo poslušni autoritetu, ako smo misleća (kritički) bića, tj. odakle nam potreba da funkcionišemo „po blagoslovu“, kovanici izraubovanoj i zloupotrebljavanoj do mjere da je postala ekvivalent nečemu strašnom, čijeg ukidanja treba da se užasavamo.

U takvom opšteprihvaćenom mislenom poretku nije neobično da se ljudi, koji nisu dio crkve pitaju „Zašto ste pristali na to?“, ili se ne pitaju već zaključuju „Ja na to nikada ne bi pristao“; nesvjesni da pristaju na mnogošta slično, ili isto, sam van tog našeg nazovimo ga „sveštenog prostora“.

Zašto smo pristali? Zato što nas je naše kritičko mišljenje dovelo do jednog koncepta koji je stvari koje su nas u određenom momentu okruživale učinio smislenim. Kaže Beket (ponovo ga citiram), „osobina stvari je da nam uzvraćaju ćutanjem“. U tom smislu koncept kao posljedica promišljanja nam je potreban da dobijemo povratnu informaciju, komuniciramo sa stvarima i uklopimo ih u svoju realnost. Hristos i njegov prazan grob, po sebi su dobra podloga za mnoštvo koncepata, kako umjetničkih tako i egzistencijalnih, a kritički promišljen odnos kojim se On odonosi prema ljudskoj populaciji još bolja i još jednostavnija ili temeljnija osnova za prihvatanje koncepta vjere, i uvođenje iste u ličnu realnost.

Naravno, koncepti jedne iste stvari, posebno apstraktnih ideja kao što su ljubav i vjera, vrlo su različiti, ali i koncepti mnogo jednostavnijih i konkretnijih stvari takođe. To je zato jer mi, i najprostiji, nismo prosti. Mi komplikujemo. Bilo bi dobro da komplikujemo u skladu sa slobodom koju smo uspjeli da osvojimo, ali to je rjeđe slučaj. A, sloboda, možda zvuči paradoksalno, dala bi nam mogućnost da se bolje razumijemo, pa onda i da izgrađujemo sve ono što čini idealan međuljudski odnos.

Blagoslov (blago slovo, blaga riječ, grč. eulogein, lat. benedicere) riječ je koja ima i svoje prethrišćansko i hrišćansko značenje i u oba konteksta zapravo znači pohvalu, predavanje nečega dobrog, dara po zasluzi ili, i mimo zasluge u hrišćanskom kontekstu. Za hrišćane taj dar dobija specifičnost uvođenjem Duha Svetoga u dar. Dobiti blagoslov od nekoga, znači dobiti tog istog Duha i potencijalnu vjeru kojom ćeš moći reći gori „pređi odavde tamo“ (Mt. 17:20). Oduzeti blagoslov ne znači ništa. Možda, prosto „ne volim te više“ što je sastavni dio sazrijevanja i onoga koji „oduzima“ i onoga od koga je „oduzet“.

Zatvoreni, isprepadani umovi koji ne vole slobodu jer zahtijeva napor i podrazumijeva stradanje, blagoslov su koncipirali u skladu sa sopstvenim strahom u autokratsku formulu, koju može da izgovori samo apsolutni autoritet (nekada su ljude blagosiljali rođeni očevi, bake i djedovi) od koje su vremenom počele da zavise egzistencije pojedinaca čitavih porodica i zahvaljujući kojoj ste poželjni ili nepoželjni, pravoslavni ili nepravoslavni.

Od prije par dana smo bombardovani kovanicom „ruski svijet“. Trenutno koncipirana upravo od istog uplašenog uma i takva prenesena u javnost, u potpunoj je koliziji sa onim šta bi taj koncept u mom, (ne preterano slobodnom, ali koji radi na tome) umu, mogao da znači i šta je zapravo, iako ga nikada nisam koristila, značio. Od prepoznatljive kulture, vizantijskog hrišćanskog nasljeđa, koncept „ruskog svijeta“, posebno ratom u Ukrajini, sveo se u isključivo geopolitičku kovanicu sa mutnim moralističkim predstavama o dobrom tradicionalisičkom i konzervativnom istoku i zlom liberalnom zapadu. Tako smo od početka rata (s pravom ili ne) dobili cancel ruske kulture širom Evrope.

„Ruski svijet“ su u mojoj koncepciji: Berđajev, Dostojevski, Čehov, Bulgakov, Florenski, Solovjev, Harms, Plinjak; danas, Ljudmila Ulicka, Aleksej Sapovski, Vodolazkin, onaj ludak Peljevin, i mnogi kojih mi se ne da sada prisjećati. Takođe i slike sad već prilično davnog putovanja; socijalistički hotel sa prostitutkama u holu, crno bijelim televizorima i pogledom na Lomonosov. Babuške iz Radonješke oblasti koje sa uskršnjim kolačima trče za našim autobusom, moskovski metro koji ti vrlo jasno i glasno kaže „ostrožno!“ prije nego što otvori vrata i zatvori vrata, poljski WC-i i istinski radosni monasi Optine pustinje.

Ne, moj „ruski svijet“ nije moderni cezaropapizam Putina i patrijarha Kirila i moj „ruski svijet“ ne traži da mu se podvornički klanjam i lošim ruskim jezikom pletem bajke o demonskom Zapadu.

Sigurna sam da kod mnogih koji su svojoj slobodi dozvolili da diše, postoji koncept „ruskog svijeta“ sličan mome i samo se bojim da ga zbog ovog novokonstruisanog za potrebe ličnih interesa, u potpunosti ne odbace.

Dozvoliću sebi da slobodno koncipiram i zaključim da to, prosto, ne bi bilo blagosloveno.

Stojana Valan/Teologija.net