Ratomir Mijanović: Ono što bih sutra rekao u pet do 12

Ratomir Mijanović: Ono što bih sutra rekao u pet do 12

Braćo, saborci, sabraćo, ratni drugovi…

Ko bi rekao da ćemo se okupljati ljuti i ogorčeni skoro 25 godina od kada razdužismo oružje…
Ko bi se nadao da ćemo biti razočarani…
Jeste li sanjali da ćete biti poniženi…
Pa zar nas nije istorija naučila da su ulicama Beograda ratni vojni invalidi, junaci sa Cera, Kolubare, Kajmakčalana… prosili za koru hljeba…
Gdje su sada junaci i heroji odbrane Trebinja, Nevesinja… gdje li su oni koji su junačke prsi isturili na Rgoju, Trnovu, Goraždu, Olovu i ko zna gdje sve svuda ne…
Kako vam, braćo moja tužna i pogubljena izgleda Vaša domovina kada je gledate iz rovova koje su stid, strah, poniženje i pasivnost izgradili u srcima vašim.
Neka, može samo biti gore, tako govorite…
Koliko još može biti gore, jadnije i bijednije za sve nas…
Čast ali i bruka žive dovijeka…
Jeli nas sramota onih koji nas gledaju iz nebeskog rova, zastali na korak u vječnom jurišu…
Četvrtina vijeka nam prođe a dokle smo stigli…
Jesmo li išta naučili….
Ko bi rekao da će pobjednici u ratu biti posljednja rupa na svirali u miru…
Znamo li da još ima naše sabraće koja nije zaposlena, koja se muči…
Koliko su nas samo krali i od nas otimali od devedesetih do danas…
Naša osnovna bolest je „praznost“. To je ona čudna lijenost i pasivnost cjelokupnog bića, koja nas stalno ubjeđuje da je promjena nemoguća, pa stoga i nepoželjna. U stvari, to je duboko ukorijenjsna sumnja, koja na svaki duhovni izazov odgovara „čemu, radi čega?“ i čini od našeg života užasnu duhovnu pustoš.
Rezultat takve lijenosti – „praznosti“ je „uninije“ – tuga. To je stanje očaja, malodušnosti, koje su svi Oci duhovnosti smatrali kao najveću opasnost za dušu. Malodušnost je nemogućnost da čovjek vidi bilo kakvo dobro i bilo šta pozitivno. To je svođenje svijeta na negativizam i pesimizam. To je demonska sila u nama, jer je đavo u svojoj osnovi laža. Meni se čini da smo apsolutno nssposbni da vidimo svjetlost i da je želimo.

Pa zar nam nije poniženje da dnevnice zarađujemo kod onih od čije smo kame djecu našu branili
….
Zar vam srcu nije teško kada, one za koje ste se borili, djecu svoju šaljete preko granice da bi imali život dostojan čovjeka…
Ko je stvorio RS za koju smo se pet godina borili…
Ko ima obraza da ne pomene mali Zejtinlik i ostala vojnička groblja i ko ima obraza da kaže da je opasno reći da su za RS najzaslužniji borci Vojske RS…
Koliko samo pitanja možemo postaviti, pitanja na koja nemamo odgovor.
Ili možda imamo sastavljen od samo dvije riječi….
Jedinstvo i Sabornost.
To nam je potrebno da bi bili ljudi, da časno staramo sretni da smo stvorili prvu srpsku državu zapadno od Drine.
Koliko je samo pitanja teško nama i šta sve treba da uradimo da ih riješimo. Čini mi se da je lakše onda bilo uzeti puške u ruke nego danas reći ne.
NE LAŽNOM PATRIOTIZMU, LOPOVLUKU I STRANČARENJU U BORAČKOJ ORGANIZACIJI RS.
NE ONIMA KOJI VIŠE NEMAJU ŠTA NI SAMI SEBI DA KAŽU.
NE OSTVARIVANJU LIČNIH INTERESA PARTIJAŠENJU, SPLETKARENJU I PONIŽAVANJU.
ALI DA NOVIM LJUDIMA
DA ENERGIJI JEDINSTVU I SABORNOSTI.
DA HRABROSTI, NEPOKOLLJBLJIVOSTI, DOSTOJANSTVU.
JER KOLIKO SEBE MI CIJENIMO TOLIKO ĆE NAS I DRUGI CIJENITI.

Ratomir Mijanović je novinar i književnik iz Trebinja. Rođen je 1970. godine u Trebinju. Bivši pripadnik Vojske Republike Srpske. Piše od 1998. godine. Radio u Radio Trebinju, Glasu Trebinja, Glasu Srpske i brojnim drugim medijima. Oženjen, otac troje djece. 2018 godine objavio je knjigu „Priče iz Ratomira“ koja govori o mladim ljudima u ratu, a uskoro iz štampe izlazi i drugi dio knjige „Priče iz Ratomira“ – „Lađa za spas“

Ratomir nam je rekao da nema nikakve političke ambicije, niti ga politika zanima, želi samo da se vrati borcima dostojanstvo i mi mu vjerujemo.

hercegovac.net

CATEGORIES
Share This

COMMENTS