Raspakivanje Dejtona – koje se srpsko stanovište?!

U svim dosadašnjim krizama koje su se odnosile na statusna državna pitanja, Srbima je nedostajao jasan koncept i nacionalna strategija oko koje bi se postigao širi konsenzus i jasno postavio minimum nacionalnih interesa – jer su maksimumi nerealni – kao i da se izbjegnu ad hoc rješenja i improvizacije.

Iako se sa srpske strane uporno ponavlja da je sadašnji Dejton jedino prihvatljivo ustavno uređenje BiH, svakome je jasno da je pitanje njegove revizije započelo onog momenta kada su se prenosile nadležnosti sa entitetskog na državni nivo, a nikada obratno. Tako da ponavljanje matrice o izvornom Dejtonu jedino može da služi kao prazna politička floskula i populističko zamajavanje javnosti. Realno sazrijeva vrijeme za završnu reviziju Dejtona kojom bi se riješilo nekoliko godinama spornih pitanja, prije svega spoljnopolitićko vojno pitanje BiH, pitanje unutrašnje teritorijalne prekompozicije i tzv. veće funkcionalnosti države, sa akcentom na status državne imovine.

Nakon što je tzv. lider Srba Milorad Dodik zategao konopac, pa potpumo popustio i javnost ostavio u nedoumici šta je iza kulisa takvog scenarija dogovorio, pitanje koje svakoga interesuje jeste da li postoji ikakav smislen plan i izlazna opcija za Republiku Srpsku pred konačni rasplet dejtonske enigme. Druge dvije strane, očigledno imaju svoj plan i Hrvati su uvijek pokazivali tu sposobnost za kontinuirano istrajavanje na sopstvenom stanovištu, dok je bošnjačka strana slonija lutanjima i prilagođavanjima, ali sa jasnim unitarističkim zahtjevima. Srpska pozicija je još uvijek nejasna i pitanje je da li uopšte postoji ikakva strategija, a da se sve ne svede na obično šibicarenje, lične interese i očuvanje vlasti po svaku cijenu.

Šta znači Dejton 2?

Raspakivanje izvornog Dejtona otvara nekoliko ključnih pitanja. Prije svega članstva BiH u NATO. Nakon Crne Gore koja je taj proces provela bez referenduma, izvjesno je da će sličan scenario zadesiti i BiH i odluka će biti na Parlamentu BiH. Akcioni plan za NATO je već u poodmakloj fazi realizacije i skoro da nema više manevarskog prosora da se članstvo izbjegne. Da su Hrvati i Bošnjaci većinski za NATO, poznato je odranije, a pitanje je šta srpska strana dobija zauzvrat. Da se nije ranije izbjegavalo čanstvo u NATO, benefiti ulaska su mogli da bude daleko veći, prije svega u rješavanju statusa Kosova. Danas je prošao voz za takav politički manevar. Ali su neki ustupci svakako mogući. Samostalna vojna komponenta koja se pominje za sve tri nacionalne strane, ne znači mnogo, jer neka varijanta nacionalnih sastava postoje i danas unutar Oružanih snaga BiH. I ne znače ništa.

Što se tiče teritorijalne prekompozicije koju Hrvati uporno podvode pod zahtjev za jednakopravnošću naroda, ona bi se izvjesno vratila na Prudski sporazum. A to bi značilo dodatne teritorijalne ustupke na štetu Srpske. Ovakva rješenja su za srpsku stranu neprihvatljiva iz više razloga. Promjena odnosa sa dva stuba političke moći Republike Srpske i Federacije BiH na tri preko trećeg entiteta, samo po sebi je smanjenje uticaja i značaja Republike Srpske. Jer je sadašnja pozicija Srpske u ustavnoj strukturi BiH ekvivalentna, dok uvođenje treće stuba političke realnosti ostavlja mogućnost saradnje dva protiv trećeg. Ona je jednako riskantna i sa bošnjačku stranu, kao i za srpsku. Kao u šahu, iz relativno ravnopravne pozicije, uvodiš treće fihure u igru i slabiš sopstvenu poziciju.

Pitanje državne imovine je očigledno ostavljeno kao šlag na tortu. Ponovo ga je aktualizovao visoki predstavnik Kristijan Šmit, povezujući ga sa pitanjem stranih investicija, koje su za sada blokirane jer se ne zna titular vlasništva. Da su svi zajedno svojim dugogodišnjim kriminalom i korupcijom potkopali temelje ovog društva, ključni je razlog za nepostojanje ekonomskog suvereniteta. Vrlo je logično da su tu „slabu tačku“ vlasti stranci ovdje svjesno proizvodili i tolerisali, ralunajući na njene posljedice opustošene zemlje, kada će sve dobiti jeftino i na tacni. Ceh su naravno platili građani, ali su i oni u međuvremenu podmićeni da ćute i ne reaguju.

Tako da od ekonomskog suvereniteta nema ništa, ni u opciji da javnim dobrima upravlja entitet ili država. Svejedno vam je ko vas krade. Ipak radi nekog budućeg vremena i uspostavljanja kakve-takve patriotske vlasti, za srpsku stranu bi bilo značajno da se javna dobra sačuvaju pod nadležnošću entiteta, iako će strani kapital ovdje završiti svoj kolonijalni posao koji je započeo. Ali je važna strana sa kojom se pregovara.

Šta slijedi?

Drugim riječima, jedini benefiti koji se mogu očekivati bi bili politički i u tom smislu su moguća neka povoljnija očekivanja. Naravno ukoliko postoje kredibilne politike koje bi to zagovarale. Dodikovo držanje strane Hrvatima, zbog ličnih poslovnih veza i interesa, vrlo je riskantno i dovodi u pitanje njegov kredibilitet. S druge strane je opozicija u Srpskoj ucjenjena ustupcima koje mora napraviti da bi bila neka buduća vlast i to je njena najslabija tačka. Tako da nema prevelikog razloga za optimizam, ali ajde da se nadamo. Situacija je po mnogo čemu slična onoj u Srbiji, a jedan od primjera kojim putem stvari idu jeste Crna Gora.

Ako se sačuva kulturni i duhovni integralizam srpskog naroda biće dobro. I možda je to maksimum u ovom momentu.

Ono što brine jeste slabljenje ruskog uticaja, posebno ukoliko uspije projekat Zapada sa eliminacijom NIS-a. U takvim situacijama je uvijek jačao njemački uticaj, koji Srbima nikada nije donosio ništa dobro. A nije isključeno da Amerika upravo njima prepusti dalju kontrolu procesa na ovom prostoru. Erdoganov uticaj je takođe minoran i tu Bošnjaci nemaju čemu da se nadaju.  Zato bi neka vrsta partnerstva sa Bošnjacima bila daleko više u srpskom interesu, sa svim ograničenjima tog „savezništva“. Upravo radi čenjenice da ni Srbi ni Bošnjaci nemaju svaeznika sa strane. Od presudne je važnosti da se svi ovi odnosi posmatraju u spektru realnih odnosa snaga i srpska strana optimalno pozicionira. Što nimalo neće biti lako.

Jasno srpsko stanovište bi značilo da se ne odstupa od jednog broja prioritetnih nacionalnih interesa, za šta treba i hrabrosti i pameti.

ISTOK