Priča o jednoj ljudskoj sudbini koja se ponavlja
“Istorija ima tendenciju da se ponavlja: prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa”, govorio je veliki njemački filozof Georg Vilhelm Fridrih Hegel.
Ovu istinu, toliko karakterističnu za srpski narod, možda najbolje ilustruje tragična sudbina srpskog rodoljuba i patriote Novice Kraljevića iz okoline Trebinje. Jer, ona nam govori jednu tipičnu srpsku priču sa različitim akterima danas, a djela velikih ljudi kroz vrijeme imaju svoju simboličku vrijednost i ona iskrsavaju na možda neobične načine, ali upravo radi njihovih uzora treba da ih pomenemo, da ne bi bila uzaludna, a da pokušamo izvući neke pouke iz njih – ukoliko je to moguće.
Neime, Novica Kraljević (1906-1942 ) je bio rodom iz Cicine kod Trebinja, iz jedne siromašne i višečlane seoske porodice. Kao jedno od petero djece, odrastao je i vaspitan u tradicionalnoj srpskoj porodici, gdje su glavne moralne i duhovne vrijednosti njegovane kroz nacionalni patriotizam i svetosavlje. Talentovano i pametno dijete, kakve samo Hercegovina može da iznjedri, Novica je još u školskim danima primjećen od velikog srpskog intelektualca Jovana Dučića, po čijoj preporuci dobija kraljevu stipendiju i najprije se školuje u Beogradu, pa u Beču, gdje završava filozofiju i pravo, kod uglednih profesora Karla Bihlera i Morisa Šlika. Doktorirao je na Sorboni u Parizu 1939. godine, a nakon uspješnih studija radio kao profesor na prestižnom Pravnom fakultetu u Subotici i jedno kratko vrijeme bio šef kabineta u vladi srbijanskog premijera Milana Stojadinovića.
Kao patriota i čovjek širokih svjetonazora, sluteći događaje koji će se desiti, pred Drugi svjetski rat se vraća u Hercegovinu i priključuje Jugoslavenskoj vojsci u otadžbini, jer mu je vojni raspored bio u Trebinju. Kao samosvjesna i obrazovana osoba za to vrijeme, Kraljević je predosjećajući stradanje srpskog naroda pod NDH, odmah početkom rata, koristeći svoje diplomatske veze i iskustvo, zagovarao italijansku reokupaciju Hercegovine. U tom smislu je, svjesno žrtvujući svoj ugled, pisao pisma Musoliniju u Rim i papi Piju XIV u Vatikan u kojima je navodio:
„Uvjeravam Vašu Svetost da su zvjerstva nečuvena i bez presedana u dugoj istoriji varvarstva na svijetu. Ljude ubijaju čekićima u glavu, kolju ih, kuvaju žive, bacaju djecu i žene u rijeke i bunare, a odrasle u jame. Vađene su oči pravoslavnim episkopima, premlaćivani su mitropoliti na najsvirepiji način… U Hrvatskoj je ubijeno stotine hiljada hrišćana od strane najnižih slojeva hrvatskog društva, pod vođstvom katoličke crkve, a u savezu sa ciganima i drugim muhamedancima… Ima dokaza da su u ovim poslovima duhovno umiješani kao inicijatori katolički episkopi, a održano je više sjednica katoličkog episkopata u Zagrebu, sa kojih su po svoj prilici davane direktive akcija…“ U nastavku memoranduma, dr. Kraljević traži od pape „da uloži veliki autoritet kod hrvatskih svjetovnih i crkvenih vlasti da obustave dalje ubijanje mirnih građana i nasilno prevođenje u katoličku vjeru“. Isto tako i „da neizostavno proglasi nevažećim sve prelaze u katoličku vjeru na teritoriji Hrvatske od pada Jugoslavije“.
Ova njegova nastojanja su tokom 1942. urodila plodom i Italijani su stavili pod upravnu kontrolu značajan dio Hercegovine, nakon čega više nije bilo slučajevima početnih stradanja od NDH, iako je jedan dio srpskog stanovništva i kasnije odvođen i ubijan po raznim hrvatskim logorima i zatvorima, a najviše u zloglasni logor Jasenovac. Ipak, ona su mu stvorila i razna neprijateljstva najprije kod ustaša, a potom i kod komunista, koji su ga optuživali za saradnju sa neprijateljem. U to vrijeme, nakon početnih velikih stradanja Srba pod NDH, kada je na zvjerski način po raznim stratištima ubijeno preko 7.000 Srba u samoj Hercegovini, krenuli su prvi ustanci srpskog naroda protiv ukupnog stanja, s jedne strane zemlje zahvaćene fašizmom, a s druge strane, opšteg stradanja srpskog stanovništva pod NDH. Komunisti-partizani za svoj prioritet nisu smatrali stradanje srpskog naroda, nego revoluciju i borbu za vlast. Kraljević je smatrao da srpski narod ne treba da se dijeli i da bude jedinstven, pa je nerijetko ulazio u sukobe i sa nekim od četničkih starješina.
U tom nastojanju za međunacionalno pomirenje, jer je i sama njegova porodica u Cicini stradala od partizana-komunista, obilazio je po Hercegovini i na sastancima govorio neukom srpskom narodu šta da radi i kako da se ponaša. U te pohode je često išao nenaoružan, a nakon upozorenja svojih istomišljenika da je to u slituaciji opštih opasnosti i nesigurnosti veliki rizik, u jednoj takvoj misiji u Ljubomiru je stradao i ubijen u zasjedi od partizana-komunista.
Ova tragična sudbina jednog iskrenog srpskog patriote prelama se i manifestuje na različite načine do današnjih dana, a istorija se ponavlja u različitim formama, ali sa istim smislom. Danas, kada se srpski narod suočava sa sličnim dilemama i traži svoje nacionalni put i izraz, razapet na istorijskoj raskrsnici između sila koje ga nadmašuju, ali u unutrašnjih lutanja, kada su obrazovani i pametni ljudi proglašeni najvećim neprijateljima društva od onih koji su po svemu naličje svojih prethodnika – postavlja se isto pitanje. Da li na te izazove imamo jedinstven i pametan odgovor?
Možda bi jedan primer iz života Novice Kraljevića mogao poslužiti kao islustracija za tu dilemu, a o čemu svjedoči Veljko Gerun u radu „Ustanički dani u Šumi Trebinjskoj – neuspjeli razgovori sa Novicom Kraljevićem“.
„Bila je nedjelja, kraj septembra ili početak oktobra 1941. godine. Toga dana dr Novica Kraljević je došao u selo Petroviće.
Pitao je: „Gde je sastanak?“ Ja mu odgovorih: „Sastanak je kod sela Mijonića i ja ću te do sela otpratiti“. Usput me pita ko će biti na sastanku. Pošto ni ja nisam znao, nisam mu odgovorio.
Pored ostalog, pitao me je da li sam u gerilskom odredu, na šta sam odgovorio odrečno. Zatim je dugo pričao o tome kako je napad na Italijane prava ludost, kako je Italija sila, a njeni vojnici, naši su prijatelji — štite nas od ustaša. Sa zabrinutošću je govorio kako ljudi po selima imaju oružje, koje je sada u rukama mladih ljudi, a oni ne shvataju situaciju, niti u ovom složenom vremenu znaju šta hoće. Zbog toga će izazvati nesreću, pa će sela izgorjeti. Pričao je kako on nastoji da sačuva trebinjski srez od pokolja, ali da ima ljudi koji se tome suprotstavljaju, jer ne razumiju situaciju. „Ti ljudi nijesu narodni prijatelji. Treba tim usijanim glavama reći da se jedna šačica ljudi ne može boriti protiv sile“ — veli Novica i ne prestaje da priča sve vrijeme dok smo išli prema Mijonićima. Dijaloga među – nama nije bilo, niti je moglo biti. Uostalom on je bio doktor prava, a ja seosko momče.
Bilo je još govornika, pristalica jedne ili druge strane. Neki su govorili da oružje treba sakriti, a ustapak protiv Talijana ne dizati „sve dok ne nastupi pogodan momenat“. Drugi su se u potpunosti slagali sa predlogom Rada Pravice da se narod odmah pozove u bespoštednu borbu protiv okupatora. Nastala je žučna diskusija. Sastanak je trajao oko dva časa. Na kraju je Novica Kraljević ustao i rekao: „Zašto ste me zvali, kada me ne slušate? Ja znam situaciju bolje nego svi vi ovdje“. Napustio je sastanak demonstrativno — zalupio je avlijska vrata i otišao u svoje selo Cicinu. Poslije toga ljudi su se razišli.“
Ova kratka priča nas upozorava danas da iza zalupljenih vrata Novice Kraljevića ostaje pitanje: Šta nakon „neuspjelih razgovora“ sijedi narodu koji je ostao u „prokletoj avliji“? Da li će se ljudi u neznanju i bez cilja razići ili će napokon saslušati i poslušati nekoga učenog i dobronamjernog koji im je tada pokušavao da se nesebično stavi na raspolaganje i pomogne, da se istorija tog istog naroda ne bi beskonačno ponavljala kao tragedija ili farsa?
Pitanja ćemo ostaviti otvorenim, jer odgovore na njih treba da da naše vrijeme.
ISTOK
