Prekrajanje istorije Srpske

Prekrajanje istorije Srpske

Evo prošle su svečanosti povodom Dana Republike, prošli govori većinom nedostojnih govornika, usahle fanfare, završene parade koje nas podsjećaju na jad i čemer u kome se nalazimo, čak se više ne oglašavaju ni negatori Republike Srpske, pa ipak niko ne reče, ili ih stidljivo i onako uzgred pomenu, koji su to najzaslužniji faktori za nastanak kako je mi intimno volimo nazvati srpske države sa lijeve obale rijeke Drine.

Svi svečari – udostojeni govornici, krili su se iza opšte forme, naroda i vojske, premda je njihova uloga u najtežim vremenima bila minorna ili je nije bilo nikako!

Ipak, taj narod je morao neko organizovati, stati na čelo i rizikovati sve, od karijere, slobode do života – e, o njima, stvaraocima, sve je manje pomena.

Istorijski kontekst nastajanja Srpske

Kada je u pitanju istorijski kontekst nastanka Republike Srpske, treba istaći onu najkraću, a najtačniju definiciju, da je ona plod želje i težnji srpskog naroda da zaštiti pravo na svoj biološki opstanak na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Pitanje nastanka Republike Srpske, dakako, nosi sa sobom ozbiljnu dozu reminiscencije na Drugi svjetski rat, na period u kome srpsko stanovništvo nije imalo instrumente koji bi mu omogućili sigurnu egzistenciju, pa je stoga tako teško i postradalo.

Upravo je to momenat koji zanemaruju zagovornici teorije da je Srpska nastala na zločinu, etničkom čišćenju, a vrlo često provijava motiv genocida, ne samo u bošnjačkoj javnosti, gdje je to mejnstrim, nego i kod autora strane, prije svega zapadnoevropske i sjevernoameričke provenijencije.

Međutim zagovornici teze o agresiji i etničkom čišćenju u svojim interpretacijama istorijskih događaja nastoje zamagliti realni kontekst stvarnosti i potpuno prenebregnuti događaje iz Drugog svjetskog rata, a koji su na najmonstruozniji način doveli do stradanja 800000 Srba na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske. Ne treba podsjećati da se BiH nalazila u okvirima zloglasne hrvatske i marionetske nacističke države.

Uzmemo li u obzir ove činjenice, onda možemo jasno zamisliti položaj Srba u Hrvatskoj 1990. godine, nakon dolaska na vlast HDZ – a i Franja Tuđmana, koji će izvršiti svojevrsnu rehabilitaciju politike NDH, od reafirmacije lika i djela Anta Pavelića, preko vraćanja pozdrava ,,Za dom spremni“ i slova ,,U“ do ustavnih promjena kojima je Srbima odricano pravo na položaj konstitutivnog naroda u Hrvatskoj. Politika hrvatskih vlasti devedesetih godina uveliko je podsjećala na diskriminatorske zakone iz 1941. godine, koji su doveli do stavljanja Srba van institucionalne zaštite, što je u konačnici značilo da su mogli bez ikakvih posljedica, biti maltretirani, protjerivani, katoličeni i likvidirani.

Slična situacija bila je u Bosni i Hercegovini, pa je mnogo pravilnije reći da je motiv straha, a ne motiv agresije naveo srpsko stanovništvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine da se samoorganizuje sa ciljem zaštite sopstvenih života, imajući na umu živa sjećanja golgote Drugog svjetskog rata.

Vojska Srpske je njen istinski stvaraoc, a SDS politički tvorac

Konkretno govoreći o Bosni i Hercegovini, četiri su stuba na kojima je počivala reafirmacija kulturnih, vjerskih, identitetskih i političkih temelja našeg naroda.

Vojska Republike Srpske stvorila je temelje i omeđila prostor na kome će se stvoriti pretpostavke za institucionalnu i drugu zaštitu srpskog naroda, Srpska Pravoslavna Crkva je uspostavila duhovno, SPKD ,,Prosvjeta“ – kulturno i prosvjetno jedinstvo, dok je Srpska demokratska stranka, kao politička opcija kojoj su Srbi dali najveće povjerenje na prvim višestranačkim izborima od Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, bila dominantan i ujedinjujući činilac na političkom planu.

Njen značaj sabornog faktora, sa obzirom na činjenicu da animoziteti i podjele Srba na pristalice četnika i partizana, devedesetih godina ni izbliza nisu arhivirani, ostaće neprevaziđena, trajna vrijednost do današnjeg dana. Nacionalno odgovornom politikom sabiranja i umnožavanja, a ne dijeljenja i pospješivanja različitih pogleda i ideoloških shvatanja uspjela je u kritičnom momentu izmiriti tadašnje društvo, ne dozvoljavajući potencijalni novi bratoubilački rat.

Svaka od ovih organizacija imala je ulogu u podizanju nacionalne svijesti i odnosu naroda prema sopstvenoj istoriji, tradiciji, kulturi, vjeri i političkoj misli.

Slika proslave Srpske na kojoj nema njenih tvoraca

Sa obzirom na gore navedene činjenice, kao i često pozivanje sadašnjih vlasti na jedinstvo i sabornost oko nacionalnog pitanja kao najmanjeg zajedničkog sadržioca političkih opcija sa srpskim predznakom, onda bi logičan slijed stvari bio da posebno mjesto u obilježavanju Dana Republike srpskog i svih naroda koji u njoj žive, zauzimaju i pripadnici opcije koji su baštinici politike, sa svim vrlinama i manama, koja je najzaslužnija za njeno stvaranje.

Ipak, ako izuzmemo protokolarni karakter, niko od aktuelnih visokorangiranih članova Srpske demokratske stranke nije dobio priliku da iz svog ugla iznese svojevrsnu rekapitulaciju događaja vezanih za egzistencijalno traumatičan period po srpski narod.

Takav ignorantski odnos, ali i višedecenijski unutrašnji napadi na SDS, sa motivom njenog daljeg urušavanja, ostavljaju prostor za sumnju da je poziv na srpsko jedinstvo, u osnovi izliv licemjerstva sa namjerom da se izmijene ključne paradigme i temeljne istine.

Drugim riječima, svjesnim zanemarivanjem ključne uloge Srpske demokratske stranke u osnivanju Republike Srpske i stavljanjem njenog aktuelnog rukovodstva na margine svečanosti, nastoji se prekrojiti istina, a nove generacije koje nisu imale priliku saznati tok istorijskih događaja iz ratnih godina, dovesti u zabludu, te događajima iz devedesetih dati potpuno novi kontekst i smisao.

U novom kreiranju stvarnosti želi se apstrahovati uloga SDS – a u stvaranju Republike Srpske i, usudiću se reći, u doglednoj budućnosti izvršiti potpuna zamjena teza, po kojoj će oni koji nisu shvatali veličinu i značaj istorijskog momentuma i koji su se po sopstvenom priznanju učili srpstvu od svoje djece, biti titulisani kao stvaraoci i kreatori najveće pobjede naroda sa ove strane Drine u posljednjih stotinu godina.

Milan Savić/ISTOK

CATEGORIES
Share This